Prepoznajete li ga? Da, to je Putin! Kad vidite što je kao mlad radio drugim ljudima, stvari će vam biti puno jasnije…
Ministarstvo za državnu sigurnost, poznatije kao Stasi, bila je kombinacija tajne policije i obavještajne službe DDR‑a, aktivna od 1950. do 1990. godine. Osnovana je 8. veljače 1950. godine s operacijskim središtem u Istočnom Berlinu.
Po brutalnosti i dubini nadzora nad vlastitim stanovništvom često se opisuje kao jedna od najrepresivnijih policijskih organizacija u povijesti. Formalno je štitila poredak socijalističke Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED), a praktično je njen zadatak bio ukloniti sve “neprijatelje” i tako osigurati dominaciju partije, piše Slobodna Dalmacija.
Središte Stasija bilo je u ogromnom kompleksu u berlinskom Lichtenbergu, uz niz manjih baza diljem Istočnog Berlina i DDR‑a. Organizacija je imala i vlastitu elitnu paramilitarnu postrojbu – pukovniju Feliksa Dzeržinskog – koja je bila oružano krilo službe i mogla se koristiti za gušenje pobuna. Uloga Stasija bila je slična ulozi KGB‑a u Sovjetskom Savezu: održavati vlast partije, kontrolirati društvo i paralizirati disidente.
Stasi je radila i kao obavještajna služba prema van, kroz Upravu za izviđanje (Hauptverwaltung Aufklärung, HVA) koja je infiltrirala politiku, gospodarstvo i institucije Zapadne Njemačke. Pod vodstvom Markusa Wolfa, HVA je postala jedna od najučinkovitijih obavještajnih službi Hladnoga rata; možda najpoznatiji slučaj je agent Günter Guillaume, čije je razotkrivanje srušilo kancelara Willyja Brandta 1974. godine. Stasi je bila i bliski partner KGB‑a: sovjetski časnici imali su svoje veze u svim glavnim upravama Stasija, a zauzvrat su KGB i Stasi dijelili metode, informacije i operacije, uključujući i tzv. “nisko vidljivo uznemiravanje” protiv politički nepodobnih.
Mreža doušnika: država koja sve vidi
Stasi je svoju moć gradila na industrijaliziranom sustavu doušništva, kakav nije postojao ni u jednoj drugoj europskoj diktaturi. Do 1989. imala je više od 91.000 profesionalnih zaposlenika, uključujući vojnike i časnike, ali i oko 173.000 registriranih “inoffizielle Mitarbeiter” (IM‑ova) – neformalnih suradnika, uz više od 1500 doušnika u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ukupno je kroz sustav od 1950. do 1989. prošlo oko 274.000 zaposlenih u pokušaju da se “iskorijeni klasni neprijatelj”.
Procjene govore da je do kraja DDR‑a otprilike jedan od 63 građanina surađivao sa Stasijem. Kada se uračunaju honorarni doušnici i povremeni dojavljivači, dolazi se do šokantnog omjera: jedan agent ili doušnik na otprilike 6,5 stanovnika. Usporedbe radi, Gestapo je imao jednog službenika na otprilike 2000 ljudi, što je navelo pojedine istraživače i aktiviste da tvrde kako je sistem nadzora Stasija bio još sveobuhvatniji od nacističkog.
Mreža je bila razgranata: doušnici su bili tramvajski kondukteri, domari, liječnici, medicinske sestre, profesori, studenti, pa čak i članovi obitelji. Jedan stan u svakoj zgradi često je imao neslužbenu ulogu “osmatrača” koji je izvještavao Volkspolizei i Stasi o kretanju stanara i gostiju. U industriji su službenici Stasija bili raspoređeni u sve važnije tvornice, a razina nadzora ovisila je o strateškoj važnosti proizvodnje.
Regrutacija nije bila slučajna: za profesionalne službenike birali su se vojni ročnici s uzornim partijskim dosjeima, aktivnošću u omladinskim organizacijama i prethodnim suradničkim radom u vojsci. Nakon provjera “političke pouzdanosti” i intelektualnih testova, najbolji su išli na dvogodišnju časničku obuku u visokim školama Stasija u Potsdamu; slabiji kandidati postajali su tehničko osoblje i prolazili kraće, tehnički fokusirane programe. Sljedeća razina bili su “obični” informatori: mnoge su pridobivali osjećajem važnosti i sitnim privilegijama, dio kroz ucjene i pritiske, ali prema službenim brojevima tek oko 7,7% njih bilo je prisiljeno.
Kako je Stasi ulazio u svaki stan: Zersetzung i svakodnevni teror
Stasi nije bio samo “klasična” tajna policija koja hapsi, ispituje i tuče – iako je i toga bilo, osobito u ranim desetljećima. Od 1970‑ih obrazac represije pomiče se prema psihološkom ratu: razvijena je doktrina Zersetzung – “razgradnja” ili “dekompozicija” – s ciljem da se protivnika režima potajno psihički slomi, a da pritom ne nastane međunarodni skandal zbog otvorenog nasilja. Zersetzung je funkcionirao kao sustavni “gaslighting” društva. Agentima je bilo dopušteno i naređeno da ulaze u stanove, pomiču namještaj, mijenjaju sitnice (npr. vrstu čaja, vrijeme alarma), oštećuju automobil, šalju anonimne pakete i prijeteće pozive, sabotiraju karijeru, šire glasine i organiziraju sukobe u obitelji. U mnogim slučajevima targetirane osobe nisu imale pojma da iza niza “slučajnosti” stoji tajna služba, pa su počinjale sumnjati u vlastiti razum, što je znalo završiti psihičkim slomom ili samoubojstvom.
Putin im je bio pridruženi član
U 1980‑ima Vladimir Putin je bio časnik sovjetskog KGB‑a raspoređen u Dresdenu u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj i vrlo je tijesno surađivao sa agentima Stasija. Arhiv u Dresdenu čuva njegov službeni identifikacijski dokument Stasija – propusnicu izdanu sredinom 1980‑ih, s njegovom fotografijom i činom majora – koja mu je omogućavala slobodan ulaz u zgrade i urede istočnonjemačke tajne policije radi obavljanja “operativnih zadataka” u koordinaciji KGB‑a i Stasija.
Kao sovjetski oficir imao je status veznog časnika i rutinski pristup Stasijevoj infrastrukturi, sastancima i eventualnom vrbovanju agenata među lokalnim stanovništvom i stranim studentima u Dresdenu. Sâm Putin je kasnije u intervjuima opisivao kako je krajem 1989. iz Dresdena promatrao pad režima i demonstrante koji su opkolili sjedišta Stasija i KGB‑a, što je iskustvo koje je snažno obilježilo njegov pogled na prosvjede i slom komunističkih sustava.
Danas takvog Putina, špijuna koji je bio pripadnik zloglasnog Stasija, slave i glorificiraju i pojedini Hrvati.
Putin je “šurovao” sa Stasijem punih pet godina! Jedan od rijetkih konkretnih tragova u dokumentima je njegovo pismo šefu dresdenske Stasi podružnice Horstu Böhmu, u kojem traži da se obnovi telefonska linija za jedan njihov izvor u njemačkoj policiji koji “nas podržava”. Tragovi o Putinu su uništeni jer je KGB u tom gradu pred kraj DDR‑a gotovo potpuno uništio vlastitu arhivu – ostalo je tek fragmenata u Stasijevom fondu, a Putinov “dosje” u tim papirima je tanak.
Neki bivši pripadnici Frakcije Crvene armije (RAF) tvrdili su da su se s KGB‑ovcima, među kojima i s Putinom, sastajali u sigurnim stanovima oko Dresdena. Istraživački tekstovi spominju epizodu u kojoj je Putin navodno organizirao kompromitirajući materijal (“kompromat”) za ucjenu jednog sveučilišnog profesora, koristeći pornografske materijale iz Stasijevih arhiva – ali i to se temelji na posrednim izjavama svjedoka… Većina povjesničara kaže da nedostaje građa oko Putina, spaljena je ili nestala, ali naglašavaju da je vrlo vjerojatno sudjelovao u operacijama regrutiranja, kompromitiranja i podrške strukturama koje su činile zločine ili terorističke napade. No, gotovo svi relevantni izvori slažu se da je regrutiranje agenata bila središnja točka Putinova posla u Dresdenu. No, neosporno je bio pridruženi član zločinačkog Stasija koji je napravio toliko štete ljudima…
Mete svećenici
Osobito su mete bili svećenici, pisci, umjetnici, članovi crkvenih grupa i mladi koji su gajili “zapadnjačke” supkulture. Stasi je koristio pristup gotovo svim institucijama – školama, sveučilištima, bolnicama, kulturnim centrima – da prikuplja informacije i finim zahvatima razara društvene mreže svojih žrtava. Iz perspektive suvremenih povjesničara, DDR se time pretvarao u “modernu diktaturu”: umjesto masovnih čistki, preferirali su paralizu protivnika, kako bi ih učinili bezopasnima bez spektakularnog nasilja.
Istodobno, “klasična” represija nikad nije potpuno nestala. Stasi je imao vlastite istražne odjele, zatvore i logore (npr. remand centre u Berlin‑Hohenschönhausenu ili Bautzner Straße u Dresdenu), kroz koje su prošle tisuće političkih zatvorenika. U tim ustanovama zabilježena je fizička tortura, izolacija, uskraćivanje sna i prijetnje uhićenjem članova obitelji, kako bi se iznudila priznanja ili prisila na suradnju.
Globalne operacije: od RAF‑a do AIDS dezinformacija
Iako je primarni fokus Stasija bio nadzor nad vlastitim stanovništvom, organizacija je od početka gradila i međunarodnu mrežu operacija. Kao “mlađi partner” KGB‑a, Stasi je u Trećem svijetu preuzimala specijalnost: gradnju i obuku lokalnih tajnih policija i sigurnosnih aparata, dok su Sovjeti osiguravali oružje, novac i instruktore. Kuba je bila prva velika “probna stanica”, a poslije su slijedile arapske zemlje, Afrika i Azija – od Naserova Egipta, preko etiopske vojne hunte (Derg), do Ba‘athističke Sirije Hafeza al‑Asada.
Stasi je intenzivno podržavala oslobodilačke i gerilske pokrete u Africi: borce u Rodeziji, Mozambiku, Namibiji i Zimbabveu te članove Afričkog nacionalnog kongresa (ANC). Operacije su financirane i krivotvorenjem valuta, a istodobno je DDR održavao bazu u Južnom Jemenu kako bi kroz luku Aden osiguravao isporuku oružja prema Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO). U Europi je Stasi pružala logistiku, obuku i utočište zapadnonjemačkim teroristima iz Frakcije Crvene armije (RAF‑a), dajući im nove identitete na istoku.
Organizacija je koristila i sofisticirane propagandne kampanje. U sklopu operacija dezinformiranja, Stasi je zajedno s KGB‑om sudjelovala u operaciji “Infektion”, globalnoj kampanji širenja lažne tvrdnje da je HIV/AIDS laboratorijski proizvod američke vojske; milijuni ljudi diljem svijeta i danas vjeruju u te teorije. U Zapadnoj Njemačkoj Stasi je financirala i podržavala neonacističke grupe, a cilj je bio diskreditirati Zapad prikazujući ga kao mjesto u kojem nacizam ponovno jača. Prvi put je nova bolest – kasnije nazvana AIDS – opisana 1981. godine, kad su američki liječnici prijavili nekoliko neuobičajenih infekcija kod mladih muškaraca u SAD‑u. Sam virus HIV, uzročnik AIDS‑a, identificiran je i opisan 1983. godine u radu francuskih istraživača, a već 1984. potvrđeno je da je upravo HIV uzrok te bolesti.
Ulaz u policiju…
Neki su slučajevi imali dramatične političke posljedice. Stasi je, primjerice, infiltrirala zapadnoberlinsku policiju; jedan njihov doušnik, Karl‑Heinz Kurras, 1967. je ubio nenaoružanog studenta Benna Ohnesorga, što je potaknulo val radikalizacije u ljevici. Arhivi Stasija spominju i ulogu službe u prikrivanju tragova oko pokušaja atentata na papu Ivana Pavla II., te niz atentata i kidnapiranja disidenata iz Istočne Europe.
Pad, arhivi i sjećanje: što Stasi znači danas
S krajem 1980‑ih, u vrijeme masovnih prosvjeda i urušavanja istočnoeuropskih režima, Stasi više nije uspjela kontrolirati val nezadovoljstva u DDR‑u. Broj doušnika je nakon 1986. počeo padati, regrutacija je posustajala, a sve više ljudi je bilo svjesno razmjera nadzora. Šef Stasija Erich Mielke podnio je ostavku 7. studenoga 1989., a služba je ubrzo preimenovana u Ured za nacionalnu sigurnost (AfNS) – pokušaj kozmetičke reforme koji je propao pod pritiskom ulice. Dok su službenici panično uništavali dosjee, građani su u prosincu 1989. i siječnju 1990. počeli zauzimati zgrade Stasija diljem zemlje. Kulminacija je bila 15. siječnja 1990., kada je masa upala u centralu u Berlinu, zaustavila uništavanje dokumenata i počela skidati simbole režima; portreti Honeckera i Mielkea završili su na podu, neki su službenici bili izgurani kroz prozor i pretučeni, ali nije bilo poginulih. Iz tih događaja proizišla je politička odluka da se sačuvaju i kasnije otvore arhivi – milijuni stranica koje dokumentiraju kako je funkcionirala država nadzora.
Nakon ujedinjenja 3. listopada 1990. osnovan je ured Saveznog povjerenika za spise Stasija (BStU), zadužen za upravljanje arhivom i reguliranje pristupa. Rasprava je bila žestoka: jedni su tražili zatvaranje arhiva radi zaštite privatnosti i izbjegavanja osvete, drugi su inzistirali na pravu građana da vide što je država skupljala o njima i da se progonitelji kazneno gone. Odluka je išla u smjeru transparentnosti: od 1992. građani su dobili pravo uvida u vlastite dosjee, a do 2011. oko 2,75 milijuna osoba zatražilo je uvid, većinom bivši građani DDR‑a.
Paralelno s tim, Njemačka je gradila kulturu sjećanja kroz mrežu muzeja i memorijalnih centara smještenih u nekadašnjim zatvorima i sjedištima Stasija. U Berlinu, Stasi muzej u nekadašnjem “Haus 1” čuva očuvani ured Ericha Mielkea, dok memorijalni centar Berlin‑Hohenschönhausen pokazuje posjetiteljima ćelije i sobe za ispitivanje. Slični centri postoje u Erfurtu, Dresdenu, Leipzigu, Magdeburgu, Rostocku i drugim gradovima, često u zgradama koje su u različitim režimima služile i kao gestapovski i kao Stasi zatvori.
Nasljeđe Stasija osjeća se i u suvremenoj politici i poslovnom svijetu. Neki bivši agenti našli su se u vrhovima energetskih i lobističkih struktura, uključujući i projekte povezane s ruskim državnim kompanijama. U samoj Njemačkoj aktivne su udruge bivših službenika koje pokušavaju relativizirati ulogu Stasija i osporiti rad memorijala, dok žrtve i povjesničari upozoravaju da je razumijevanje tog sustava ključno za obranu od suvremenih oblika masovnog nadzora i psiholoških operacija.
Stasi je, ukratko, primjer kako se tehnokratski precizno i hladno može izgraditi država koja zna “tko je tko” i “tko što misli” – i koliko je teško, ali nužno, nakon takvog iskustva ponovno naučiti imati povjerenje u susjeda, institucije i vlastitu percepciju stvarnosti.
