Priča Isusu o časnim sestrama s “koronavirusom”

Dragi Isuse, nemoj mi zamjeriti, a kako i hoćeš kad si samo milosrđe. Došao sam tebi nešto reći što me boli i ne zanima me što će ljudi kazati…

Nekako, osjećam da trenutno nema uha i srca koje bi ovo moglo bolje čuti i razumjeti od tebe. Ti znaš, Isuse, u kakvom zemaljskome vrtu živimo i kakvi sve dobri plodovi i kukolj u tom vrtu rastu. Ti imaš strpljenja i ne želiš kao mi ljudi taj kukolj odmah iščupati jer ne bi htio povrijediti one dobre plodove. A mi ljudi žurimo. I ja sam, Isuse, moram Ti to reći, jer si sama Istina, u srcu požurio za osudom osobe koja je tako zlurado, s onim podrugljivim podsmjehom, onim istim podsmijehom koji si Ti slušao na svome križnome putu, slavodobitno objavila svjetini kako je jedna časna sestra zaražena koronavirusom. Uh, kako je taj glas bio bez empatije, bez ljubavi, bez osjećaja, gorak. Taj glas si, Ti, Isuse vjerojatno toliko puta na sličan način čuo. Ču si to kad su Tebe vrijeđali, čuo si kad su Ti, sjećaš se, rekli da Si od Zloga i samo zlo. Da, Isuse, čak su Ti rekli da želiš učiniti samoubojstvo. A Ti si šutio. Šutio si kao ono pred Pilatom. Ti si šutio jer si znao da će Istina u djelima Tvojim progovoriti.

No, Isuse, prije nego nastavim svoju priču, molim Tebe oprosti mi što u ovom trenutku ne mogu šutjeti. Jer nekako osjećam ako zašutimo mi pastiri, ja kao tvoj svećenik, da će kamenje progovoriti. Isuse, usuđujem se, klečeći pred Tobom, dići svoj bijedni glas u znak ljubavi prema časnim sestrama koje je pogodila bolest zaraze. Isuse čuo si Ti kako kažu da su to časne sestre, gotovo namjerno – neodgovorno, raznijele zarazni virus drugima. Nitko ništa nije provjeravao, samo se redala laž na laž, trač na trač. Sjećaš se Isuse ono kad si Ti stajao u dvoru Pilatovu a svjetina, ona svjetina s Cvjetnice, te nije htjela na slobodi. Izabrali su Barabu. O, Isuse, u javnoj osudi koju danima trpe tvoje djevice – časne sestre, baš se to događa. O Barabama se šuti, tu se ne postavljaju pitanja. Opet su oni neznatni, nezaštićeni, nemoćni izloženi ruglu. Znam, Isuse, da Ti ne čitaš novine, znam da nemaš facebook profila, ne koristiš WhatsApp, ali još više znam da sve čuješ i vidiš. Vidio si i čuo, Isuse, kako su se tiskovine raspisale o časnim sestrama. Kad smo očekivali da će novine i internet portali zapisati kako su časne sestre zaražene zato što su nesebično služile napuštenu djeci i mlade u Majčinu Selu, mi smo čuli i pročitali osudu. A te djevice, koje su tebi posvećene, svoj cijeli, baš cijeli život, dadoše tuđoj djeci, a svoje su se biološke djece radi Kraljevstva Božjega i djevičanstva odrekle.

Isuse, ne znam, što ne znam, znam da si čitao komentare na internetu. Ti si te komentare, Isuse, vjerojatno usporedio s onim kad si Ti hodio putem križa i kad su se natjecali tko će Te u tvojoj gorkoj muci i nevolji bolje i jače udariti i pljunuti. Isuse, popljuvali su časne sestre. Sad ih hoće gledati kao neprijateljice koje šire zarazu.

Svi su preko noći zaboravili koliko su lijeka za dušu i okrjepe za tijelo upravo one dale. Komentatori su se skrili iza svoje anonimnosti, a javno druge blate. Ti nas, Isuse, nisi tako učio, ili se meni to samo tako čini!? U usta tih istih časnih sestara, Isuse moj, stavljali su riječi koje nisu izgovarale. O, Isuse, ne znam smijem li Ti reći, čak su kazali da lažu. Sve to trpe tvoje službenice. One nemaju moć zaštite. Izložene su vjetrometini. One nemaju nikog da ih zaštiti doli tebe, Isuse. Želim ti, Isuse, reći i kako su i u ovoj muci časne sestre susrele neke Veronike i Šimune Cirence. Dobri ljudi ne žive od medijskih laži, nego se hrane Tvojom riječju i čuju glas: ‘Što god učiniste jednome od onih najmanjih meni učiniste’. Te najmanje su sada časne sestre. Te sestre su mogle ući u svoj strah, ući u svoj komotluk, ući u svoju oazu samostana i kazati: ‘Mi nećemo služiti ostavljene i zapuštene u vrijeme krize’. Ti to, Isuse, znaš. Riskirale su svoje zdravlje. Pa, Ti si, Isuse, čuo riječi da siđeš s križa. Nisi sišao. Časne sestre nisu sišle s križa. Vise i sada na njemu. Ostale su službenice i u službi do kraja. I dok vise neki im gorku žuč daju.

Isuse, znaš što. Najvažnije je da Ti oprostiš svima koji bolesnike i patnike zlurado prokazuju i ismijavaju. Ti, Isuse, oprosti svjetini bez savjesti. I nemoj se, Isuse, ljutiti na mene što sam Ti iznio muku svoga srca. Nisam ja zavrijedio da Tebi  pričam priču. Moje je pred tobom šutjeti. Ali ja sam progovorio jer me Sveti Pavao na to potaknuo kad je pisao Timoteju: ‘Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom’. Zato, Isuse, poslušaj vapaje svojih službenica, zaštiti ih i zakrili. Znam ja, Isuse, da će sad časne sestre, koje uvijek služe, trpe u šutnji i osami, kazati da je i ovo bolje bilo skriti i ne objaviti javnosti. Ali, Isuse, znaš Ti mene, ja ne mogu šutjeti. Smiluj mi se!

Na uočnicu Cvjetnice, fra Mario Knezović (fratar.net)