Priča o majkama Ukrajinkama koje su vratile svoju otetu djecu

Kada je 15-godišnji Sasha Kraynyuk proučio fotografiju koju su mu predali ukrajinski istražitelji, odmah je prepoznao dječaka obučenog u rusku vojnu uniformu. Tinejdžer koji sjedi za školskom klupom ima na desnom rukavu ispisanu Z-oznaku i malu crveno, bijelo-plavu rusku zastavu.

Ali dječak se zove Artem, i Ukrajinac je

Saša i Artem bili su među 13 djece koju su naoružani maskirani ruski vojnici odveli iz njihove škole u Kupjansku, na sjeveroistoku Ukrajine, prošlog rujna. Uvedeni u autobus uz povike “Brzo!”, odvedeni su i tjednima smatranu nestalim bez traga.

Kada je djeci, koja su i djeca s posebnim potrebama, konačno dozvoljeno da se jave kući, bilo je to sa mnogo dublje teritorije koju su okupirali Rusi.

Da bi ih vratili, njihova rodbina bila je primorana da krene na naporna putovanja tisućama kilometara zemlje koja im je objavila rat. Iz Perevalska je do sada vraćeno samo osmoro djece, a Artem je bio jedan od posljednjih, kojeg je majka vratila ovog proljeća.

Kada je BBC kontaktirao direktora škole, rečeno im je da ne vide nikakav problem u tome da ukrajinsku djecu obuče u uniforme napadačke vojske. “Pa šta?” uzvratila je Tatjana Semjonova. “Šta mogu učiniti? Kakve to veze ima sa mnom?”

BBC-jev reporter je uzvratio da Z simbolizira rat protiv vlastite zemlje djece

“Pa šta?” ponovo je reklaza direktorica. “Kakvo je to pitanje? Niko ih ne tjera.”

Sarah Rainsford istražila je navode o ilegalnoj deportaciji ukrajinske djece od strane Rusije i susrela se s članovima rodbine koji su se izborili da ih vrate. Prelistavajući web stranicu Specijalne škole u Perevalsku, pronašla je fotografiju Artema na javnoj izložbi. Snimljena je u veljači 2023., godinu dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, na satu povodom obilježavanja Dana branitelja domovine.

Sat je bio posvećen učenju “zahvalnosti i poštovanja” prema ruskim vojnicima. Pokušala je još malo ispitati direktora, ali se telefonska linija se naglo prekinula.

Za Ukrajinu, priča o specijalnoj školi Kupjansk dio je sve većeg broja dokaza protiv Vladimira Putina kao osumnjičenog ratnog zločinca. Međunarodni krivični sud izdao je u ožujku nalog za hapšenje ruskog predsjednika, optužujući njega i ombudsmanku Mariju Lvovu-Belovu za nezakonitu deportaciju ukrajinske djece.

Rusija insistira na tome da su njeni motivi isključivo humanitarni, evakuacija djece kako bi ih zaštitila od opasnosti. Visoki zvaničnici preziru optužnicu MKS-a, čak i prijeteći odmazdom protiv njenih predstavnika. MKS nije javno objavio detalje optužnice, kao ni Ukrajina, ali zvaničnici u Kijevu tvrde da je više od 19.000 djece odvedeno iz okupiranih područja od pune invazije.

Kako je objavio BBC, mnogi dolaze iz domova i lokalnih škola

Istražili su nekoliko slučajeva, uključujući još jednu Specijalnu školu u Oleški, na jugu Ukrajine, i otkrili da su svaki put ruski zvaničnici uložili minimalan ili nikakav napor da lociraju bilo koga od rodbine. Ukrajinskoj djeci se često govorilo da u njihovoj zemlji nema čemu da se vrate, a potom bi bila podvrgnuta, u različitoj mjeri, “patriotskom” ruskom obrazovanju.

Detalji i nijanse variraju, jer u ratu vlada kaos, ali i zle namjere. Ali postoji i jasna ideologija koja preovladava: Rusija, na čelu sa Vladimirom Putinom, otvoreno proglašava sve u okupiranim područjima Ukrajine svojim, uključujući i djecu.

Sašina priča

Saša je visok, stidljiv dečko sa dugim pramenovima kose koje voli da zagladi kao svaki samosvjestan tinejdžer. Prisilno odvajanje od obitelji bilo bi uznemirujuće za svako dijete. Za nekoga ranjivog, poput Saše, to je bilo duboko uznemirujuće. Njegova majka, Tetyana Kraynyuk, kaže da je mjesecima nakon što su se ponovo spojili još uvijek povučen. Ovaj 15-godišnjak čak ima i sijede vlasi od svog stresa.

Oni sada žive u zapadnom njemačkom gradu Dinklage kao izbjeglice gdje Saša poslije škole uglavnom leži na svom krevetu ili igra igrice na telefonu. Ali se vrlo jasno sjeća trenutka kada su ga ruski vojnici odveli.

„Da budem iskren, bilo je zastrašujuće“, priznaje Saša svojim tihim glasom, trljajući ruke naprijed-nazad po butinama. “Nisam znao gdje će nas odvesti.”

Kada ga pitam da li mu je mama nedostajala, on pravi duže pauze, kaže da je za njega previše uznemirujuće da se toga i sjeća i pita da li može da promijeni temu.

Prije rata, Saša je išao u specijalnu školu Kupyansk u sjeveroistočnoj Ukrajini

U školi bi bio tijekom tjedna, a kući se vraćao vikendom. Ali kada je Rusija izvršila invaziju u veljači 2022. godine, veći dio regije Harkiv je odmah zauzet, a Tetyana je radi sigurnosti odlučila zadržala sina kod kuće. Kako se septembar približavao, okupaciona uprava je počela da insistira da se sva djeca vrate u školu, sada po ruskom nastavnom planu i programu. Postojao je isti pritisak u svim okupiranim područjima, a često su dovodili nastavnike iz Rusije da zamijene one lokalne koji su odbili da sarađuju. Tetyana nije bila voljna da pošalje Sašu nazad, ali tinejdžeru je bilo dosadno nakon sedam mjeseci u njihovom selu, pa ga je 3. rujna ostavila u Kupjansku.

Nekoliko dana kasnije, ukrajinske snage su započele svoju munjevitu operaciju da ponovo zauzmu region. “Čuli smo buku kilometrima daleko.Eksplozije. Zatim helikoptere i paljbu. Bilo je to užasan zvuk. Onda sam vidjela tenkove i ukrajinsku zastavu”, prisjeća se Tetyana kontraofanzive.

Nije mogla da kontaktira svog sina, bila je izbezumljena

„Kada smo stigli do škole, tamo je ostao samo domar. Rekao je da su djeca odvedena i da niko ne zna gdje“, kaže Tetyana.

Učiteljica je vidjela šta se dogodilo tog dana, kada je čak 10 teško naoružanih ruskih vojnika “uletjelo” u školu. „Nije im bilo stalo ni da uzmu dokumente ili da kontaktiraju roditelje“, rekao je Nikola Sezonov kada ga je BBC sreo u Kijevu. “Samo su ugurali djecu u autobus sa izbjeglicama i otišli.”

Upitan za komentar o tvrdnjama Rusije da izvlače djecu iz opasnosti, kaže. „Živio sam pod ruskom okupacijom i znam razliku između onoga što kažu i onoga što ja vidim kroz prozor“, bio je odgovor učitelja.

Šest tjedana nije bilo nikakvih vijesti o djeci

“Plakala sam svaki dan, zvala sve koje sam znala, govorila kako sam izgubila sina i pisala policiji. Pokušali smo da ga pronađemo preko volontera”, kaže Tetyana.

Prošlo je punih mjesec dana prije nego što je jedan prijatelj uočio video na društvenim mrežama, datiran početkom rujna 2022. U njemu je prikazano 13 djece iz Specijalne škole Kupjansk koja su premještena na istok u sličnu ustanovu u Svatovu, koja je još uvijek pod ruskom kontrolom. Još dvije sedmice nakon toga, Tetyana je dobila poruku: Saša je bio u specijalnoj školi u Perevalsku, čitala je, a mogla je čak da ga nazove da razgovara sa njim.

“Bio je sretan što me je čuo, naravno. Ali stvarno je plakao”, prisjeća se Tetyana trenutka kada su razgovarali. “Rekli su mu da mu je kuća uništena, a on se preplašio da smo i mi otišli.”

Komunikacija sa područjima u kojima se vode teške borbe nije laka, ali djeca iz Kupjanska prošla su kroz tri institucije prije nego što je iko pokušao doći do bilo koje rodbine.

“Nije bilo ničega. Tek iz Perevalska, pa čak ni tada ne odmah. Mislim da su to uradili namjerno”, priča Tetyana.

Njenoj borbi nije se nazirao kraj. Morala je lično da vrati Sašu kući, a direktan put je prelazio liniju fronta

Umjesto toga, Tetyana je odlučila putovati iz Ukrajine preko Poljske i Baltika prije nego što je pješice prešla u Rusiju, gdje ju je Služba sigurnosti FSB-a potom ispitivala o kretanju ukrajinskih trupa. Nije imala šta da kaže.

“Bio je mrkli mrak, bili su kontrolni punktovi, ljudi u balaklavama sa oružjem. Bila sam toliko uplašena da sam pila tablete da se smirim”, prisjeća se Tetyana ostatka putovanja u okupiranu istočnu Ukrajinu.

Imala je još jedan razlog da se uplaši. Do tada je Rusija otvoreno uzimala djecu iz domova u okupiranim područjima i smještala ih kod ruskih porodica. Telegram kanal dječje ombudsmanke prepun je video-snimaka koji prikazuju njene grupe ukrajinske djece u pratnji preko granice, gdje zbunjene mlade dočekuju ruski hranitelji s poklonima i zagrljajima dok ih kamere snimaju.

BBC je poslao dva zahtjeva za intervju sa Marijom Lvovom-Belovom ali nisu dobili odgovor

Ali poruka iz svih njenih objava je jasna: Rusija je dobra strana u onome što još uvijek odbija da nazove ratom. Rusija tvrdi da spašava ukrajinsku djecu.

U vrijeme kada je Saša nestao iz Kupjanska, Vladimir Putin je već izmijenio zakon kako bi ukrajinskoj djeci olakšao dobijanje ruskog državljanstva i usvajanje. Krajem septembra najavio je aneksiju četiri regiona Ukrajine, uključujući Lugansk u kojem se tada nalazio Saša.

U javnosti i na internetu, Maria Lvova-Belova je više puta spominjala djecu u tim regijama kao “našu”. I sama je usvojila tinejdžera iz Mariupolja, postavljajući slike sa njegovim novim, ruskim pasošem. “Bojala sam se da, ako Sašu odvedu u Rusiju, da ga nikada neću naći. Plašila sam se da će biti stavljen u hraniteljsku porodicu, samo tako”, priča Tetyana.

“Kakve veze naša djeca imaju sa bilo čim? Zašto su nam to uradili? Možda je to samo da nam nanesu bol, kao i sa svim ostalim.” Kada je konačno stigla do Perevalska, nakon napornih pet dana na putu, Tetyana je čvrsto zagrlila sina uz sebe. Saša nije rekao ni riječ. Plakao je od sreće.

Danilova priča

Šest mjeseci, Alla Yatsenyuk se osjećala kao da nedostaje dio nje same. Kada je spakovala svog 13-godišnjeg sina u kamp na Krimu, mislila je da Danilo ide na dvije sedmice boravka uz more. To je trebalo da bude odmor od ratnog stresa: druga djeca iz Hersona su bila u kampu i vratila se, tako da Alla nije bila zabrinuta.

Osim toga, njihov grad je bio okupiran od samog početka invazije i do listopada 2022. počela je misliti da će Rusija zauvijek kontrolirati Herson, iako to nije željela.

No, nekoliko dana nakon što je Alla odbila Danila, nadležni za njega su objavil da se djeca neće vratiti

Rusi su počeli da se povlače iz Hersona, a ako su roditelji djece željeli da ih vrate, rečeno im je da dođu po njih. Alla se molila regionalnoj administraciji, ali joj je rečeno da će djecu vratiti tek “kada Herson ponovo bude ruski”. Pozvala je tužilaštvo na Krimu, ali su oni insistirali da sama mora doći do Danila.

I tako je tjednima Alla uvjeravala sina da dolazi po njega, iako je pokušavala da smisli kako. Udaljenost od Hersona do Jevpatorije je kratka, ali ruska vojska je zatvorila direktnu rutu, a daleko duži put kroz Zaporožje bio je previše opasan. „Postojala je manje od 5% šanse da sigurno stigne tamo i da se vrati“, rečeno je Alli.

Takođe bi joj trebalo oko 1.500 dolara za vozača, kao i njen prvi pasoš i sva papirologija koju su Rusi tražili kojom bi dokazala svoju vezu sa sinom.

Alla je već počela očajavati kada je Danilo rekao da službenici njegovog kampa prijete da će djecu smjestiti na čuvanje ako im roditelji ne požure.”Djeca su nas panično zvala i govorila da ne žele da završe u tuđim kućama”, uznemirila se Alla. “A Rusija je ogromna! Gdje bismo ih onda tražili?”

Upoznali smo se dok je konačno krenula u vagonu punom drugih mama i baka na najnemirnije putovanje u njihovom životu. Ženama je pomagala grupa pod nazivom Spasimo Ukrajinu, koja je uskočila kada se pokazalo da bi stotine ukrajinske djece moglo biti oteto. Neki su bili iz razbijenih domova ili manje dobrostojećih porodica, koji su se borili sa logistikom i finansiranjem putovanja. Drugi roditelji su oklijevali da vrate svoju djecu u gradove pod jakom ruskom paljbom.

Ali Alla više nije mogla čekati

“Još uvijek imam tu brigu da će nešto poći naopako. I to će tako biti dok sin ne bude uz mene. Onda ću ponovo moći da dišem.”

Više od sedam dana kasnije, Alla je bila jedna od posljednjih koja je prešla granicu nazad iz Bjelorusije, vukući veliki kofer u Ukrajinu pored betonskih stijena i protivtenkovske obrane. Danilo je, sa svojim rupicama dok se smijao konačno bio siguran pored nje.

Bilo je trenutaka kada je mislila da neće uspjeti.

Save Ukraine je dao instrukcije ženama da isključe svoje telefone kada uđu u Rusiju, tako da su detalji njihovog traumatičnog putovanja tek počeli da se izlaze na vidjelo nakon zagrljaja dobrodošlice.

“Držali su nas kao stoku, odvojene od bilo koga drugog. Četrnaest sati bez vode, bez hrane, ičega”, opisala je Alla koju je držala ruska služba bezbjednosti FSB-a na moskovskom aerodromu. “Stalno su nas pitali koju smo vojnu opremu vidjeli, milion puta su provjerili naše telefone i pitali za sve naše rođake.”

Žene su nakon toga nastavile 24-satnu vožnju prema jugu do Krima. Kako su se približili, stali su da predahnu, a 64-godišnja Olha Kutova je napravila nekoliko koraka, srušila se i umrla pored puta. Nakon dana skučenih u minibusu, u stanju stresa, srce joj je jednostavno prestalo kucati. Sada Save Ukraine pokušava da vrati Olhin pepeo, kao i njenu unuku.

Alla je na kraju stigla do kampa.

“Onog trenutka kada sam vidjela svoje dijete kako trči prema meni u suzama, to je nadoknadilo sve što smo prošli”, opisala je Alla svoj, konačni, ponovni susret sa Danilom.

Njen sin kaže da je to bilo “samo sjajno!”

Save Ukraine je tog dana vratila 31 dijete, a nekoliko ih je potvrdilo da im je osoblje kampa prijetilo da će ih smjestiti u alternativnu skrb, što ih je uplašilo. Govorili su o tome da su ih na početku vodili na izlete i da su bili hranjeni i odjeveni. Ali na teritoriji pod ruskom kontrolom tretirani su i poučavani kao Rusi. Kada su inspektori došli iz Moskve, Ukrajinci su morali da se postroje pored ruske zastave i pjevaju rusku himnu.

U oktobru je okupaciona administracija Hersona objavila na Telegramu snimak takvog trenutka. Ruska himna grmi iz zvučnika, a zastava trobojnice se vijori. Ali ako pogledate malo bliže, jasno je da se nijedna dječja usna ne miče.

Snimatelj odjednom shvati da jedna djevojka drži ruke preko ušiju.

Odlazak kući

Nekoliko tjedana nakon njenog povratka, BBC je kontaktirao Allu u Hersonu.

“Sve je konačno bilo gotovo, kada smo stigli ovdje”, kaže veselo.

Ona priznaje da je na početku bilo loših osjećaj prema mamama iz ljetnih kampova, koje su smatrane “saradnicima” zbog slanja djece u objekte pod ruskom kontrolom. Ali Alla osjeća da je to izblijedjelo.

U vlastitoj porodici, Danylo se vraća prepirci sa svojim mlađim bratom i učenju online, na ukrajinskom. Ali bez interneta kod kuće, ona mora juriti u centar grada u potrazi za wi-fijem kako bi preuzela njegove školske zadatke, a to je rizično.

Otkako su Rusi bili prisiljeni da se povuku, napuštajući Herson, oni se osvećuju gradu sa druge strane rijeke.

„Granatiraju od jutra do mraka“, potvrđuje Alla, iako kaže da je njihova kuća relativno udaljena od ruskih položaja. Ne planiraju da odu. Danylo je još u grupi sa ostalom djecom iz kampa i većina koja je ostala je sada vraćena kući. Ali kaže da je petoro prebačeno u starateljski dom negdje u Rusiji.

Alla prosljeđuje fotografiju njihove sobe s redovima jednokrevetnih kreveta, jeftinim tepihom i biljkom. Kuda dalje idu, ta ostavljena djeca, nije jasno.

Nestala djeca

U ruralnom dijelu Nemačke, Saša je imao vremena da se navikne na život i još jednu novu školu, ali Tetyani je prilagođavanje malo teže. U njihovom stanu, preko gomile sendviča sa papalinom, ona objašnjava da je njen najstariji sin još u Ukrajini i očekuje da će svakog dana biti pozvan u borbu. Tetyana ne želi ništa drugo nego da ode kući svom mužu, ali Kupjansk je ponovo pod žestokom paljbom.

Krajem aprila, ruski projektili su uništili lokalni istorijski muzej, usmrtivši dvije žene. Prije toga, Sašina stara škola u gradu bila je teško oštećena kada su u blizini pali projektili. Osam mjeseci nakon što su on i druga djeca odvedeni odatle, petoro je još uvijek na teritoriji pod kontrolom Rusije. Direktorica škole u kojoj su završili, Tatyana Semyonova,  potvrdila je za BBC ove informacije.

Iznenađeni što je uopće pristala na razgovor, sumnjaju da ju je ipak zbunio ruski broj koji su koristili

Baš kao i pitanja. Direktorica je tvrdila da niko nije kontaktirao sa petoro djece, za što se zna da nije istina, i insistirala je da će ih vratiti “odmah” čim njihovi zakonski staratelji dođu po njih.

Ali to je malo vjerovatno: različiti izvori govore da se djeca tretiraju kao “socijalna siročad”, čiji su roditelji živi, ali kojima nije dozvoljeno ili ne mogu brinuti o njima.

Upitani zašto Rusija može uzeti djecu bez dozvole iz Ukrajine, ali traži gomilu papira da ih vrati, Tatyana Semyonova je bila kratka. “Kakve to veze ima sa mnom? Nisam ih ja dovela ovamo.”

Na web stranici njene škole u Perevalsku stoji velika slika direktorice kako zuri van, izblajhane kose, i čini se da nosi kacigu. Fotografije Artema, Sašinog druga iz razreda, sa oznakom Z, javno su izložene na istom sajtu. Saša je među školskim slikama identifikovao još dvoje nestale djece iz Kupjanska: 12-godišnjaci Sofija i Mikita su obučeni i stoje u redu slaveći rusku vojsku.

Na pitanje šta misli o nalogu za hapšenje predsjednika Rusije, Sašina majka odgovara:

„Ne samo Putinu, već i svim njegovim glavnim ljudima – svim komandantima – trebalo bi da se sudi za ono što su uradili djeci“, bez oklijevanja odgovara Tetyana Kraynyuk.

“Otkud im pravo da uzmu djecu? Kako smo trebali da ih vratimo? Jednostavno ih nije bilo briga.”

federalna.ba/BBC