Prilozi poznavanju pučanstva Rame od Srednjeg vijeka do konca osmanske vladavine- I. DIO

Oskudni su izvori koji mogu poslužiti za analizu demografskih kretanja, migracija i pojave pojedinih prezimena tijekom osmanske vlasti, posebno ranijeg razdoblja. U te izvore prvenstveno spadaju osmanski popisi poreznih obveznika i djelomično sačuvane matične knjige pojedinih župa.

Piše: Anto Ivić

Analiza predstavljena u ovom radu podijeljena je na više vremenskih razdoblja i izvora

Odnosi se na poznate podatke o osobama i prezimenima iz srednjeg vijeka, analizu objavljenih deftera iz ranog razdoblja osmanske vlasti, te uz izvješća nakon biskupskih vizitacija, na najstarije sačuvane matične podatke o župi Rama iz 18. stoljeća.

To su sačuvani fragmenti matičnih knjiga župe Rama, krštenih od 1744. do 1747. i umrlih od 1746. do 1748. i matične bilješke koje je fra Martina Gabrića načinio dok je bio na službi u župi Rama, a nisu dio župne matične knjige. Potječu iz razdoblja 1728.-1730. godine.

Teritorijalni okvir koji se ovdje razmatra, područje je katoličke župe Rama iz sredine 18. stoljeća, jedne od trideset prostranih župa na području Bosanskog apostolskog vikarijata uspostavljenog 1735. godine.

STANOVNIŠTVO RAME U SREDNJEM VIJEKU

Podrijetlo stanovništva

Suvremena antropogenetička istraživanja pokazuju da s početkom srednjeg vijeka ne možemo govoriti samo o dolasku novog stanovništva na puste prostore već o složenom procesu prožimanja različitih skupina naroda. Romanska jezična skupina u antici je u kontinuitetu bila rasprostranjena od Atlanskog oceana do Crnog mora.

Velik broj pripadnika romaniziranog starosjedilačkog stanovništva povukao se u nedostupnije predjele, i dugo bio neovisan o feudalnoj vlasti. Nastambe im nisu bile stalne, a egzistencija zasnovana na stočarstvu, uvjetovala je sezonska kretanja sa stokom koja su pratila vegetacijska razdoblja trave. Hrvati su te romanske stočare, koji su do kraja srednjeg vijeka sačuvaju prastari oblik romanskog jezika, organizaciju života i način stočarskog privređivanja, način odijevanja, ishrane, pjesme i plesove, nazivali Vlasima. Međusobnim bračnim vezama, vremenom su se miješali sa Slavenima.

Kad su Anžuvinci kao hrvatski vladari nastojali suzbiti lokalnu vlast ličkih feudalaca, počeli su naseljavati vlaške stočare na zaplijenjene posjede. Vlasi na tim područjima su se zvali „kraljevskim Vlasima“, a dio tih Vlaha „Ramljani“.[1] Taj naziv bi trebalo tumačiti u širem smislu, kao zamjenski naziv Rame za Bosnu, kakav se pojavljuje u titulama ugarsko-hrvatskih vladara.

Ali nema sumnje da je i u Rami kao i u drugim krajevima dolazilo do međusobnih kontakata Vlaha i Hrvata

Do konca srednjeg vijeka, uz kristijanizaciju došljaka, a Vlasi starosjedioci su bili rimokatolici,[2] velikim dijelom došlo je do asimilacije i prihvaćanja jezika i običaja Hrvata. To pokazuju i osobna imena uglavnom do početka 17. stoljeća. Navod da je za vrijeme kratkotrajne vladavine kralja Matijaša u Rami, u ratu protiv Turaka imao pomoć i Vlaha iz Rame, tj. iz okolice Prozora,[3] vjerojatno odanih hercegovu sinu Vladislavu, govori da je Vlaha u Rami bilo.

Ovi autohtoni Vlasi katolici, prisutni u Bosni od kasnoantičkih vremena razlikovali su se od Vlaha koje su Turci nakon osvajanja naselili iz istočnih dinarskih područja, krajeva oko izvora rijeke Drine, Sjenice, Starog Vlaha i Peštera, a koji su poslije kršćanskog raskola prihvatili pravoslavlje.

U srednjem vijeku ne govorimo o nacionalnoj određenosti u današnjem smislu. Međutim, srednjovjekovno društvo je poznavalo pripadnost narodu. Na poklon novoizabranom hrvatsko-ugarskom kralju Vladislavu (1440.-1444.), stiglo je u Budim poslanstvo bosanskog kralja Tvrtka II. Tom prilikom ovo poslanstvo isticalo je da njihov narod potječe iz Poljske i da se bosanski kralj vrlo raduje uspjehu Poljaka Vladislava, te da bi se zbog srodnosti morali ujediniti protiv groznog turskog zuluma.[4]

[1] Mirko MARKOVIĆ, Ličani kroz prošlost, Zagreb 2006, 34.-35.,60.

[2] O ranom kršćanstvu svjedoči i bazlika koja je postojala u Varvari.

[3] Milenko S. FILIPOVIĆ, Rama u Bosni, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 35, SANU, Beograd 1955., 12, citira Thallocczyja uz napomenu da nije naveden njegov izvor.

[4] Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum, identitet i kontinuitet, Mostar 2002., 12. Brković navodi više ovakvih primjera od kojih se neki odnose na vrijeme osmanske vlasti i na turske uglednike.