Princip bratstvo ili kako je Franjo Asiški čitao današnje evanđelje

Franjino se razumijevanje bratstva ne svodi na pravnu jednakost niti na načelo funkcionalnosti i koristi, nipošto na uprosječivanje svih, kako neki “oboljeli” umovi misle da je bratska jednakost poništavanje talenata i sposobnosti, nego slijedi evanđeoski ideal po kojem su prvi i najcjenjeniji u zajednici oni koji najbolje služe u svom poslu, pa bili oni doktori teologije i sjajni propovjednici poput Ante Padovanskog ili sadili kupus u vrtu, bili vratari ili kuhari…

Piše: Fra Ivan Šarčević

Mt 23, 1-12: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Rijetko je tko u kršćanstvu kao Franjo Asiški usvajao evanđelje i dosljedno nasljedovao Isusa Krista. I ne samo Isusove riječi o siromaštvu, nego i one koje smo danas čuli iz Matejeva evanđelja o izgradnji Isusove učeničke/bratske zajednice. Od svoje braće Franjo izrijekom traži: “Neka nitko od braće ne bude gospodar, posebno ne nad braćom. Veli, naime, Gospodin u evanđelju: Vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću, neće tako biti među braćom, nego tko god htjedne među njima biti veći, neka im bude ministar i sluga i tko je među njima stariji, neka bude kao mlađi.”

Na Mojsijevu stolicu, na poglavarska mjesta, veli Isus, zasjeli ljudi koji lijepo i slatko zbore a ne žive po onom što govore; tlače vjernike uvijek novim zapovijedima a sami ih se ne drže; vole prva mjesta, velike pozdrave i titule. Isus od svojih učenika traži suprotno: bratski odnos služenja.

Franjo Asiški, dosljedni Isusov učenik, ne dopušta da u njegovoj zajednici vlada princip gospodar-sluga, pa uvodi evanđeoski princip bratstva. U vremenu velikih podjela i sukoba (bogati i siromašni; plemstvo/vitezovi/trgovci i seljaci; isključivanje gubavaca; sukob Crkve i države; sukob s muslimanima…) i u vrijeme podjela u Crkvi (klerici i laici; svećenici i redovnici; heretici i pravovjerni) Franjo, po Isusovu primjeru, stvara bratstvo (fraternitas), a svoje drugove (socii) naziva manjom braćom (fratres minores).

Zajednički život u bratstvu ne znači nakupinu pojedinaca bez ikakva kriterija, nego uzor ima u skladnom obiteljskom služenju bez računa, i gdje svaki član pretječe u ljubavi ne misleći na sebe da ne bi slučajno nešto više uradio. Franjo od početka pazi na temeljni kriterij bratstva: osobnu odluku nasljedovanja Isusa Krista, brata i učitelja, služitelja i spasitelja ljudi, i u tom smislu svi su članovi jednaki. Iz toga kriterija proizlazi dostojanstvo svakoga brata, bez obzira na stalež i mjesto iz kojega dolazi, obrazovanje i bogatstvo koje ima. Franjino se razumijevanje bratstva ne svodi na pravnu jednakost niti na načelo funkcionalnosti i koristi, nipošto na uprosječivanje svih, kako neki “oboljeli” umovi misle da je bratska jednakost poništavanje talenata i sposobnosti, nego slijedi evanđeoski ideal po kojem su prvi i najcjenjeniji u zajednici oni koji najbolje služe u svom poslu, pa bili oni doktori teologije i sjajni propovjednici poput Ante Padovanskog ili sadili kupus u vrtu, bili vratari ili kuhari…

Franjo za svoje bratstvo ne koristi titule poput priora, superiora, prepošta, opata; nijedan pridjev koji bi u sebi sadržavao značenje većega, višega ili časnijeg (magis, maior, ekselencija, monsinjor, vele/pre/časni i sl.). A znamo kako se u Crkvi – samo još vojska tako pazi na pozdrave i činove – ljubomorno i preuzetno bdije nad oslovljavanjem i titulama.

U odgovoru na podijeljene svjetove i sukobljene ljude u društvu i Crkvi, u situaciji nerada i omalovažavanja nekih poslova, Franjo inzistira da se braća brinu jedni za druge više nego što majka hrani i ljubi svoga tjelesnoga sina. Upravo nužnost rada, na početku favoriziranog fizičkoga rada za uzdržavanje, a kasnije široko shvaćenog svakog poštenog rada, pokazuje Franjinu intenciju da se bratski odnosi ravnaju svačijim privređivanjem, ne omalovažavanjem poslova drugoga, da svatko ima otvorene oči i ruke za potrebe bližnjih i onih siromašnih kojima su poslani, onih koji nemaju posla, kojima je društvo uskratilo posao, te onih koji ne mogu raditi zbog malodobnosti, bolesti ili starosti.

Uz siromaštvo, pošten rad, bratstvo je zacijelo ono na čemu Franjo posve vjerno nastoji slijediti Isusovo evanđelje. Pod bratstvom Franjo ne podrazumijeva neku sekularnu udrugu sličnu cehovskim udrugama obrtnika ili trgovaca njegova vremena. Njegovo bratstvo suprotno je svakoj političkoj ili privrednoj “hajdučiji”, ekonomskoj branši i partijskoj klijenteli čije članove povezuje interes i osobni profit. Franjino bratstvo nije ni neka elitna crkvena ni duhovnjačka skupina, nikakva militantna, fundamentalistička sektaška “bratska” grupacija, nikakav klub zatvoren u sebe, umišljen u svoju izabranost, duhovnu premoć i bojovni mesijanizam te neprijateljski raspoložen prema svijetu izvan sebe. Kod Franjina bratstva nije riječ ni o strogo zatvorenim monaškim zajednicama slijepe poslušnosti, nego otvorenom bratstvu koje nije sebi svrha nego ostvaruje poslanje u svijetu – zajedništvo s Bogom i zajedništvo svih ljudi, djece jednoga Boga i braće i sestara Isusa Krista.

Franjevačko bratstvo će još za Franjina života prerasti u crkveni red, institucionalizirat će se, i njegova će unutarnja struktura kroz čitavu povijest proživljavati krize i napetosti između ideala nevezanja za mjesto, dakle između forme putujućega bratstva i zajednice evanđeoskih odnosa te stabilnih samostanskih zajednica hijerarhiziranoga tipa u kojima će se, ovisno o moći i samovolji poglavara ili vladajućih klika, nerijetko gušiti ili tlačiti pojedince ili će pojedinci shvaćati bratstvo kao sredstvo svoje promocije, materijalnog osiguranja i neodgovorna života. No, unatoč svim devijacijama i iznevjeravanjima, zloupotrebama i relativiziranjima, sadržaj Franjina imena manja braća i bratstvo ostat će do dana današnjega ideal i korektiv ljudskim odnosima počevši od obitelji, preko religijskih, crkvenih i svjetovnih zajednica, osobito prema obespravljenima i najmanjima u društvu i Crkvi, te prema nepoželjnim, naročito prema neprijateljima, u ono doba posebno muslimanima (tada zvanim sotonskim saracenima).

U ustrojstvu bratstva Franjo odstupa od političkih i svjetovnih načela dominacije nad drugima. Njegov princip bratstva, poznat u povijesti kao “minoritski princip”, oslonjen na Isusov zahtjev, ne dopušta među braćom prljave borbe za pozicije ni samovoljno upravljanje. Franjo ne ruši institucije, nego traži, opet po Isusovu primjeru, da se poglavarska mjesta ne osvajaju varanjima, nego tko želi biti prvi, neka najviše služi.

Koristeći evanđeoski model Isusove učeničke/bratske zajednice: jedan je Otac na nebesima, jedan je učitelj – Isus Krist, Franjo od svojih sljedbenika traži da budu između sebe bratski brižljivi i na usluzi jedni drugima. U ustrojstvu bratstva Franjo odstupa od političkih i svjetovnih načela dominacije nad drugima. Njegov princip bratstva, poznat u povijesti kao “minoritski princip”, oslonjen na Isusov zahtjev, ne dopušta među braćom prljave borbe za pozicije ni samovoljno upravljanje. Franjo ne ruši institucije, nego traži, opet po Isusovu primjeru, da se poglavarska mjesta ne osvajaju varanjima, nego tko želi biti prvi, neka najviše služi. Legitimno je biti prvi, ali nije ne služiti.

Franjo za svoje bratstvo ne koristi titule poput priora, superiora, prepošta, opata; nijedan pridjev koji bi u sebi sadržavao značenje većega, višega ili časnijeg (magis, maior, ekselencija, monsinjor, vele/pre/časni i sl.). A znamo kako se u Crkvi – samo još vojska tako pazi na pozdrave i činove – ljubomorno i preuzetno bdije nad oslovljavanjem i titulama. Franjo ne uvodi imena pozicija, nego službi, poput ministra – služitelja (kojeg će preuzeti i moderna politika!), gvardijana – zaštitnika, kustoda – čuvara, ali su svi prije svega i povrh svega braća, sluge/služitelji.

Budući da nije sve u imenima i titulama, i povijest franjevaštva nažalost prepuna je lažnog ponašanja, ispraznih i sladunjavih, ali i s posljedicama opasnih zloupotreba tih imena i na njih vezanih položaja. Slično kako Isus govori da neće u kraljevstvo Božje oni koji ga stalno tituliraju: Gospodine, gospodine…, tako i franjevci znaju pervertirati svoje službe u njihovu farizejsku suprotnost. Naime, pod maskom i imena – ministar, gvardijan, fratar, skrivaju se često osobe koje praktično niječu njihov sadržaj. I franjevci čija su usta prepuna “braće” i “bratstva”, “služenja” i “poniznosti”, izopačuju se u svoju suprotnost, u bešćutne ljude za bližnje kao i u samovoljne tirane svojoj braći i sestrama.

Franjo nas poziva da u svojim obiteljima i zajednicama, manjim ili većim službama iznova saslušamo Isusove riječi iz današnjega evanđelja, da svoje odnose gradimo na služenju. Jer i na nas se odnose Isusove riječi: Tko se uzvisuje, bit će ponižen! A tko se ponizi, tko služi, koju god titulu imao, bit će uzvišen! I Isusov evanđeoski model odnosa, rješenje je za naše odnose, za naše nesložne obitelji, podijeljene narode i svijet, društva i države, i za našu još neevangeliziranu Crkvu.

Izvor: Polis.ba