Procesijom i svetom misom svečano proslavljena svetkovina Tijelova u Prozoru

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove svečano je proslavljena procesijom i svetom misom u župi Prozor. Tijelovsku procesiju s Presvetim je uz vjernike na Trgu Josipa Stadlera predvodio župni kapelan don Josip Antukić, a prije čega je u koncelebraciji sa župnikom don Markom Tomićem predslavio i sveto misno slavlje.

Poticaj na život s Kristom

“Sjećamo se uspostave euharistije, slavimo Isusovo tijelo i krv. Pravo tijelo i krv, ne neku fikciju nego vjerujemo u život Isusa. (…) Danas su naši prvopričesnici ponovno obukli bijele haljine sjećajući se toga da su oni ove godine počeli konzumirati Tijelo Kristovo, primati živog Isusa u sebe i svoj život. Danas su mnogi obukli narodne nošnje i svečano se obukli kako bi dočekali i proslavili Krista Spasitelja. Mi ne možemo primiti većeg gosta u svoj život od Isusa Krista. Na ovom svijetu nemamo veće svetinje od hostije, od tijela i krvi Kristove”, kazao je tijekom propovijedi don Josip te vjernicima poručio neka ovo Tijelovo svima bude poticaj da na ovom svijetu živimo s Isusom Kristom.

U procesiji su nakon križa išli prvopričesnici noseći cvijeće, a potom i članice župnog zbora u tradicionalnoj ramskoj nošnji. Na kraju procesije don Josip je u monstranci nosio posvećenu hostiju.

Postanak svetkovine Tijelova – koja se slavi četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva, mora se gledati u povezanosti sa snažnim prekidanjem čašćenja Oltarskog sakramenta u 12. stoljeću.

Najzaslužnije za uvođenje ove svetkovine je viđenje redovnice iz augustinskog reda Juliane iz Lütticha 1209., koje se češće ponavljalo, kako se to navodi u priručniku Slaviti crkvenu godinu, Adolfa Adama.

Njoj se naime ukazao svijetli mjesečev kolut s tamnim mjestom, što joj je protumačeno kao nedostatak jedne euharistijske svetkovine u tijeku godine među ostalim blagdanima.

Na njezin pristanak i njezinog duhovnog savjetnika, biskup Robert iz Lütticha 1246. uveo je prvi put takvu svetkovinu za svoju dijecezu, a 1264. propisao ga je za cijelu Crkvu papa Urban IV., ranije arhiđakon u Lüttichu. U njegovoj buli uvođenja Transiturus obrazlaže blagdan i pritom radosno razvija cjelokupno prikazivanje euharistije kao žrtve i gozbe.

Još u istoj godini smrt spomenutog Pape nije bila korisna za širenje svetkovine. Tek je papa Klement V. na koncilu u Beču (1311.-1312.) ponovno inzistirao na njegovu uvođenju, koje se zatim dogodilo za Ivana XXII. objavljivanjem bule Transiturus u Klementinskim dekretalima.

Hrvatska liturgijska terminologija upotrebljava za ovaj blagdan dva naziva: Tijelovo i Brašančevo

Tijelovo je čista prevedenica od novonjemačke riječi Frohnleichnam(-sfest), a znači svetkovina Tijela Isusova. To se značenje sačuvalo u katoličkom crkvenom terminu Brašančevo za označavanje ove svetkovine.

Njemačko ime Frohnleichnam odgovara ondašnjem latinskom označavanju blagdana Festum Ss. Corporis Cristi

U interesu cjelovitog gledanja sakramenta novi je misal to ime proširio u Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, ali dodaje tradicionalno ime Tijelovo. Tim novim nazivanjem ujedno postaje jasno da ta svetkovina također obuhvaća misterij predragocjene Krvi, za čije je čašćenje Pio IX. 1849. nakon svoga sretnog povratka iz zatočeništva uveo blagdan Predragocjene Krvi i slavio ga 1. srpnja.

Zato s pravom primjećuje komentar o Novom redu crkvene godine: Svetkovina Tijelova je istovremeno svetkovina Predragocjene Krvi, kao što jasno proizlazi iz tekstova misnog slavlja i časoslova, a također i iz bule uvođenja pape Urbana IV.