Pročitajte nagrađeni rad Ankice Šarčević povodom natječaja “Rama je čaša povijesti puna”
U povodu ovogodišnjeg Dana općine Narodna knjižnica „Rama“ raspisala je nagradni natječaj za najbolji literarni rad na temu „Rama je čaša povijesti puna“, što je stih iz pjesme „Ramska ponosnica“ ramskog književnika Rajka Glibe.
Najbolji pristigli rad prema ocjeni stručnog povjerenstva napisala je Ankica Šarčević iz Prozora
Kasna jesen 1970. Kiša pada, pa je svaka ramska duša u kući. Magla se nadvila iznad krovova pokriveni’ triskom, nečiji pas laje u daljini, iz torova bleje mladi, tek rođeni, prvi janjci, voda se sliva u dotrajale oluke, a nalet vitra nanese i pokoju pahulju sniga.
Obitelj Jurić, njih četrnaestero, dvi neviste, dva sina, baba, did i osmero dice, po četvero od svake majke žive u malom ramskom selu, skupa s ostalim susjedima.
Oko sedam sati navečer iz svake kuće čuje se molitva, bez nje ne smi proći dan.
Dica zijevajući nestrpljivo čekaju kraj pa da se što prije rasporede oko drvene sinije.
Kad se začuje: “Amen”, uskliknu, zadirkuju se, pa čas prije zauzeše mjesta čekajući drveni čanak s purom. Valjda će biti dovoljno za sviju.
Za taj čanak je did Ilija kosio sijeno kod jednog imućnog Duvnjaka. Gladne oči i prazni stomaci jedva čekaju maslo i kiselo mliko iz bukare. Maknuše se da did sidne i ostali stariji ukućani. Grabe vruću puru, kao da ih je stra’ da ne ostanu gladni.
Desetogodišnji Slavko odloži svoju kašiku, a na njoj izrezbaren datum, to je dar od pokojnog pradida, majčinog dida Žilića, nekad najboljeg majstora u Rami.
Nakon večere jedna nevista podiže siniju, prazan čanak, kašike, maknu drvene trnošce te ih iznese na ‘odnik i složi pored dolafa sa posuđem.
“Snig će”, reče ukućanima.
“Ma vidim ja studeno po nogama, snig će”, reče baba Mare i uze presti vunu, prevećući preslicu po glatkom dlanu.
Did Ivan reče drugoj nevisti: “Dodaj mi duvan i lulu.”
Ona tromim hodom ode i donese. Na njoj, kao i na drugoj nevisti ćurdija, ramska košulja, pregnjač, suknene pape, a kosu pokrila krpom,ispod krpe poćalica, a požutjeli gajtan se njiše svakim njenim korakom.
U bešici spava novorođenče od nepuna dva miseca, umotano u povoj. Baba pored bešike, ljulja unuka, pokriva ga, odložila preslicu pa žuljavim, ispucalim i tetoviranim rukama prevrće krunicu sa za’rđalim raspelom i opominje unučad da budu tiši.
Starija nevista pripremi naćve za ujutro, za puno čeljadi treba i puno kruva, zatim side blizu fenjera pa krenu ušivati suknene tozluke.
“Ode odmarati kosti”, reče baba, napravi znak križa iznad bešike te poželi laku noć svima.
Njena dva sina već misecima nisu kod kuće , na radu su negdi daleko, ne zna ona ni kako se zove grad, ni kad će doć’ samo vazda brine, moli Boga za njih a i neviste koje same, bez muževa odgajaju dicu.
Odsjaj fenjera obasjava pospane dječje glave.
Jedna mater oštrim glasom reče: “Ajde, na spavanje svi i uzmite biljac, trebat će noćas, ‘ladno je vani i odmorite se pa ćemo sutra u svatove.”
“U svatove?”, vrisnuše u glas djeca.
“Da, u svatove”, reče mater.
“Bit će oraja i jabuka”, prozbori did promatrajući ih.
Svanulo je i između drveni kuća čuju se starija čeljad.
“Uranili, jeste se naspavali”, reče jedna starica Ostali potvrdno odgovoriše. Svak je za svojim poslom, ne’ ko oko krava i verenike, ne’ko mete maslo, a iz kuće obitelji Jurić odzvanja zvuk tkalačkog stana, baba Mare tka mutap da može pokriti volove, pa će onda skupa s ostalim ukućanima i susjedima ić’ gledat svatove.
Kiša je oprala torove, guvno, stazice oko pojate i ajata. Prohladno jutro sviju tjera da su oko ognjišća pa dica ulete koji put te ispruže male ruke iznad plamena.
Neviste na rosnom guvnu pripremaju čabar, kiselit će košulje u lukšiji. Did u podrumu traži kaban, pa će bacit ovcama sijena. Razgleda po polumračnom podrumu, sve na svom mistu, vijara u ćošku pokrivena starom strukom, kljukač i vodir obješeni na zid, samar naslonjen na stare smotane biljce, samo srp za žeti žito premjesti u stari dolaf. Taj srp dobio je od novog susjeda koji je zbog potopa iz sela Proslap otiš’o na planinu. Sića se kako je plako ramski svit, kad je donesena odluka da se najbogatija dolina potopi. Njegovo nije ništa potopljeno al’, ipak žao mu ostali’, žao mu kuća, groblja,Buka i Krupića, džamije, mostova, šljivika, godina truda i muke…Čim se prisjeti gradnje brane tuga svlada srce, al’ nije se niko protivio niti je smio.
Na starom kredencu u drugom kutu podruma, iz paučine viri stara torba. Sa njom je nekad njegov pokojni otac išao u duvandžije preko Vran planine. Težak je to pos’o bio, a moralo se zaraditi dici za kruva, riskirajući susret s milicijom i zatvor.
Dica na nogama, trčkaraju gladni’ trbuha, čekaju da se uzvari verenika,a najstariji od njih, Marko će na proliće u najam kod jednog stočara na Zahum.
Kod kuće obitelji Mitrović čuje se žamor, pripremaju mladu za udaju. Ona, devetnaest godina, drži u rukama kov, debele pletenice padaju po građenoj ćurdiji, rumeno lice, velike oči koje otkrivaju nervozu i neizvjesnost.
Ljudi iz sela polako se skupljaju. Žene ulaze u kuću, koračaju preko velikih pragova, gledaju u mladu, šapuću jedna drugoj kako joj je lipa košulja, ćurdija i krpa.
Jedna deblja žena uđe preko praga, zapuhana, razgleda po velikoj sobi pa reče mladinoj materi: “Daj mi kov da stavim.”
Stavi joj kov preko nošnje, pa nošnja dobi još bolji izgled.
Dica trčkaraju okolo, skika i žamor odzvanjaju po guvnu, a kad ugledaše svatove maknuše se da konjima naprave mista.
Pet-šest okićenih konja dođoše isprid kuće, na njima grotulje, ogledala, maramice…
Mladoženja nervozan siđe i popravi svoj koparan. Miris kiselog kupusa širi se malim ramskim mjestašcem. Sve žene koje su bile u kući pojuriše na guvno, pa opet šapuću, opominju dicu, zamiraju kumu na tisnoj anteriji.
Baba Mare zajedno sa unucima gleda svatove, fali konje, mladu, samo studeno po rukama, pa svako malo pobigne u kuću ugrijat’ se.
Neko iz mase zapiva svatovac, pa postade živo.
Mlada izaje pred okupljeni svit, neko kriknu, ona obori glavu. Mladoženja je gleda držeći čašicu u ruci i reče joj nešto, na što se ona blago nasmija.
Žene poslužiše kiseli kupus, pogaču i nešto skromno za pit. Jedan brkati čovik zaganga, a dva do njega se priključiše. Čauš dobaciva nešto mladencima, a stari svat popravlja trobojnicu na konju ne prestajući pivat’. Iz štale se začu kokodakanje, galama, smijeh…
“Ma koji svetac ćaćin se tamo čuje”, reče jedna žena.
“Čauš hvata kokoš”, odgovori neki momčić.
Dica otrčaše do štale, pa se smiju, promatraju, a onda neko zavika “Oraji dico, posipa se mlada”. Strčaše se oko mlade, pokupiše sve oraje sa blatnjavog puta. Svatovi odoše na vinčanje, a gladna dica pograbiše sa stolova sve jabuke. Mlada odlazi na okićenom konju, gledajuć’ u uplakanu mater.
Sutra ujitro, svak je za poslom, a baba iz obitelji Jurić će u vlačilje.
U vlačiljama žene pivaju, brzo će Božić ,vuku osnovu po žuljavim rukama, grebenima vlače konoplju, a na svim rukama isican križ.
Najstarija među njima osamdesetgodišnja Ljube, udovica, u naravnoj košulji, kroz priču zaplaka, sjeti se teška života, nemanja, pokolja, spaljene crkve na Šćitu, ubijeni’ fratara, rata i nedužnog muža i svekra koji stradaše, a ona osta sama s puno dice.
“Jadni čovik vazda gurema od povoja, kako se rodiš, pa do pokrova, kako umreš”, reče druga starica.
Nasta šutnja, čuje se samo rad njihovi ruku, pa starica opet reče :”Al’ eto, samo nek’ smo zdravi, opet će bit’ i žita i kruva, ne daj Bože slat’ dicu u Zagreb na prehranu kako su mene slali.”
“Naš svit vazda patio, ima nas svagdi, do Cetinske krajine smo pobigli od Turaka skupa s Gospom. Eh šta je Ramska majka propatila”, zaključi jedna mlađa žena meljući kavu za vrijedne žene.
Navečer svi smiruju stoku, priprema se kablić za vereniku, a dica s nestrpljenjem čekaju Božić pa da se najdu čureka i da izaje neko iz “polja”, pa donese koju jabuku.
Smiraj u selu. Životinje odmaraju u torovima, mačke oko pragova hvataju toplinu sa kućni’ ognjišća, opanci oputnjaši posloženi isprid kuće, a najstarija unuka istrča na studen i unese stap i mećaju. Propuh zaljulja neke stare terkije.
Baba počinje rožarje da Bog pomogne zaboraviti lošu povijest i dadne snage za stvoriti kruv dici i da se ne ponovi više ništa loše.
Foto: Ilustracije/Ramski Vjesnik
