Propovijed fra Bože Lujića koju je održao u Odžaku
Proslava svetkovine Velike Gospe u Odžaku iz godine u godinu okuplja sve veći broj vjernika. Na ovogodišnjem središnjem euharistijskom slavlju koje je predvodio dr. fra Božo Lujić, sudjelovalo je oko tri tisuće vjernika. Stoga vam donosimo cijelu propovijed fra Bože koju je održao u Odžaku za Veliku Gospu.
Kao što nam je – pretpostavljam – poznato, danas slavimo uznesenje blažene Djevice Marije, Isusove Majke na nebo. Kršćanska poruka ovom svetkovinom želi zapravo istaknuti da se Isusova majka, Marija, nalazi u najužem zajedništvu sa svojim Sinom, Isusom, a to znači i u zajedništvu s Bogom. Zajedništvo pak s Bogom i poslije smrti znači da Bog nije ostavio Mariju na cjedilu nakon što je ostvarila zadaću – rođenje njegova Sina, nego ju je Bog uzdignuo u svoju slavu i okrunio je vječnom slavom i životom.
Zbog toga na početku ove naše propovijedi treba pojasniti upravo te dvije činjenice koje se nalaze u temeljima današnje svetkovine: Prvo, kako shvatiti činjenicu da je Marija kao nepoznata djevojka u Izraelu Božjim pozivom i svojom povezanošću s Isusom postala „Službenica Gospodnja”, i drugo kako je ona upravo kao Isusova majka „s tijelom i dušom” uznesena Bogu u nebo i tako dospjela u zajedništvo s Bogom?
Da bismo došli do pravoga odgovora na prvo pitanje, treba ukazati na širu logiku Božjega djelovanja opisanu i u Starom i u Novom zavjetu: Bog, naime, ne pomaže i ne spašava čovjeka nikakvom odredbom ili dopisom iz nebeskih visina, a isto tako niti prisilom koja bi čovjeka natjerala da prihvati Boga kao spasitelja; Bog čovjeka nikada ne spašava protiv njegove volje. Zbog tog razloga Bog dolazi u čovjekov svijet i u čovjeku Isusu se nudi kao istinsko spasenje i pomoć. On to čini gotovo nezamjetljivo da bi ostavio čovjeku mogućnost odluke za njega. Zato je za svoj plan pomoći čovjeku trebao i treba upravo čovjeka, treba njegov pristanak i njegovu slobodnu volju, jer želi samo u slobodi ući u njegov svijet i biti ponuda ljubavi i spasonosne pomoći slobodnome čovjeku.
Upravo s tog razloga Bog je izabrao Mariju da bi preko nje ušao u ovaj svijet kao što se to događa i svim drugim ljudima koji žive na zemlji. Ali je za tu odluku trebao njezin pristanak i njezino slobodno prihvaćanje. S druge strane, ni Mariji nije bilo jednostavno: i ona je također trebala biti otvorena spram takvoga Božjega plana i ona je trebala vjerovati Bogu da je to što čini doista istinsko spasenje za čovjeka, ali i sreća i smisao za nju samu. Zato je Marijina veličina sadržana s jedne strane u Božjem izboru da upravo preko nje dođe na ovaj svijet Isus Krist kao spasitelj ljudi. S druge strane, veličina je isto tako i u samoj Mariji koja je vjerovala Bogu. Ma kako god nam se činilo da je i jedno i drugo samo po sebi razumljivo, ipak tomu nije tako. Božji izbor pao je na Mariju, a s druge strane ona je svojom vjerom i odanošću pokazala da je spremna surađivati s Bogom. Tako se u Mariji događa ono što bi se trebalo dogoditi u svakome čovjeku: plodna i slobodna suradnja s Bogom i prihvaćanje Božjega plana kao vlastitoga životnoga puta.
Prema tomu, Marijina uloga ukazuje na sljedeće veoma važne stvari: 1. Bog dolazi čovjeku preko čovjeka. 2. Bog od čovjeka traži slobodni pristanak i prihvaćanje vlastitoga životnoga puta kao mogućnosti ostvarenja smislena života. 3. Čovjek to može postići vjerom kao temeljem života i ljubavlju kao pokretačkom snagom života. U Marijinu slučaju Bog je izabrao ženu, izabrao majku za ostvarenje svoga plana spasenja ljudi.
Odgovor na drugo pitanje što to znači da je Marija uznesena na nebo, mogao bi se ukratko ovako iskazati. Marija je kao osoba, kao majka, kod Boga i živi u najužem zajedništvu s Bogom i Isusom Kristom. U tom smislu Bog je potvrdio i nagradio njezino majčinstvo i uzdigao ga u božanske visine. Marija je okrunjena zvijezdama, a mjesec je pod njezinim nogama. Time je Marija postala znak nade svim majkama da njihovo majčinstvo neće ostati ovdje na zemlji zapečaćeno, nego će i u nebu biti obilježeno trajnim znakom povezanosti sa svojom djecom, te da i u nebu postoji neka vrsta obitelji ljubavi i povezanosti.
Upravo iz onoga što sam ovdje označio da se dogodilo Mariji možemo tražiti njezinu veličinu i značenje za nas. Često volimo isticati kako vjerujemo Bogu, ali to vrijedi samo ako Bog postupa onako kako mi želimo i kako mi odredimo. Želimo često nametnuti svoj način života i ponašanja kao Božji put, umjesto da Božji način ponašanja prihvatimo kao svoj životni put. Ali čim nam se nešto u životu dogodi što nije u skladu s našim željama, odmah optužujemo Boga svaljujući svu krivicu na njega. Eto mi vjerujemo u njega, a on nam šalje ono što mi nećemo. Život, međutim, ima smisao samo ako ga se prihvati onakvim kakav jest i pokuša mu se iz vjere u Boga i iz ljubavi dati pravi smisao. To nije lako, ali to je jedini put da i mi poput Marije surađujemo s Bogom. Kad bi ljudi shvatili upravo ovu istinu, na svijetu ne bi bilo nesretnih ljudi.
Drugo što bi smo mogli naučiti danas od Marije jest da je Bog po Mariji potvrdio veličinu i vrijednost majčinstva. Doista, nema veće, ni ljepše, ni odgovornije stvari na ovome svijetu za jednu ženu nego biti majka! Nositi u svom tijelu plod ljubavi, dati mu život, skrbiti za njega, gledati kako raste i razvija se, odgajati ga u vjeri u Boga i u ljude i život i osposobljavati ga da ponese teret života. Što su u usporedbi s tom vrijednošću velike kuće i skupi auti, što su karijere i druga zanimanja, što su u usporedbi s time sva bogatstva ovoga svijeta!? Najljepše iskustvo koje sam osobno imao u životu jest iskustvo da sam imao majku, da sam osjetio njezin pogled ljubavi, njezinu nježnu ruku i njezinu svakodnevnu brigu i njezinu toplu riječ. I kad sam izgubio majku, bez obzira što sam bio već odrastao muškarac i što sam velik dio života proveo izvan roditeljske kuće, bilo mi je kao da sam izgubio cijeli svijet.
Živimo u vremenima kad su mnoge vrijednosti izgubile svoje značenje. Na žalost, ni majčinstvo danas u ovoj civilizaciji sebičnosti ne cijeni se osobito, izgubilo je na svojoj svetosti, iako je nešto najplemenitije što se može susresti na zemlji. Dapače, majčinstvo se u ovoj civilizaciji shvaća kao nešto što opterećuje, nešto što mora biti, a ne kao plod velike i istinske ljubavi ovdje na zemlji. Zbog toga i djeca koja dolaze u ovaj svijet ne osjećaju se djecom ljubavi nego nečim sporednim, suvišnim ili čak slučajnim, a vrlo često i teretom koji se mora nerado nositi kroz život.
Istina je da samo veliki ljudi znaju cijeniti svoju majku. Istina je da samo veliki narodi u moralnom i ljudskom smislu imaju svijest i poštovanje prema majci. Istina je da samo velike kulture i civilizacije u svojim temeljima imaju i onu osnovnu vrijednost: ljubav i poštovanje prema majci. I Biblija naziva ženu Havah – Eva, što znači majka živih. S druge strane, omalovažavajući ženu u jednoj kulturi i civilizaciji, podcjenjuje se istodobno i majka, jer je oznaka jedne žene upravo u tome što ima mogućnost postati majkom i što ima božanske mogućnosti prenošenja ne samo biološkoga nego i duhovnoga, emotivnoga, zapravo ljudskoga života dalje.
Braćo i sestre! Ako doista želimo obnovu duhovnoga života, ako doista želimo da nam naša kultura i civilizacija ne propadne u sebičnosti, ako doista želimo slušati glasove i pjesmu novih bića ljubavi, ako doista želimo surađivati s Bogom, onda trebamo biti poput Marije koja je prihvatila Boga i njegov put kao vlastiti životni put, koja je rodila sina i dala ga ovome svijetu, svima nama, onda trebamo cijeniti majčinstvo, podupirati majčinstvo i iskazivati ljubav i povjerenje u majku. Po toj vjeri, ljubavi i odanosti, Marija je postala velika. I čovjek postaje velik po svojoj majci kao i majka po svome djetetu. Tu se krije istinska veličina čovjeka. Uostalom i Bog je izabrao majku da dođe na ovaj svijet i sam Bog gleda ovaj svijet kroz ljubav majke.
I ovaj kraj su poslije drugoga svjetskoga rata podigle majke koje su ostale kao mlade udovice s brojnom djecom ne usuđujući se ni reći da su imali muževe, jer su njihovi muževi smatrani „neprijateljima naroda”. One su u suzama, siromaštvu, ucviljenošću, beskonačnoj tuzi, teškim radom i odricanjem podizali svoju djecu i na taj način omogućile da ovaj kraj preživi. Bez njihove ljubavi i žrtve ovaj bi kraj bio danas pust. Mnoge od njih više ne žive ovdje na zemlji, ali je njihova patnja i njihov život uznesen u nebo u Božje zajedništvo.
Stoga ponovno i ovom prigodom pozivam sve vas, i one na vlasti i one u crkvenim strukturama, ali i vas obične ljude da se zauzmemo i učinimo najmanje što možemo učiniti sa svoje strane kao znak zahvalnosti tim majkama: da u ovome kraju podignemo veličanstven umjetnički spomenik majkama udovicama. Nije to samo vjerski spomenik, nije to samo nacionalno obilježje, to je univerzalna poruka za svaki narod i za svakoga čovjeka ukoliko je ljudsko biće. Bio bi to spomenik zapravo svakoj majci. To je spomenik ženi i majci koja se nije bojala života i koja je pobijedila mržnju i zlo.
Ali i s druge strane, želio bih vas ponovno podsjetiti da ne zaboravite da se na početku Biblije nalazi život te da se život nalazi i na kraju Biblije. Prenositeljice tog života ostaju na prvome mjestu majke. Tu je njihova odgovornost, njihova uloga i značenje. Sve drugo sa smrću jedne majke nestaje, ali jedino ostaje darovani život, ostaje jedno novo biće, jedna nova mogućnost ljubavi. Tako majka živi u svome djetetu, njezina ljubav u ljubavi njezina djeteta.
Na kraju, ostaje mi nadati se na svetkovinu Uznesenja blažene Djevice Marije, kao žene i majke, na nebo da će se i jedno i drugo ostvariti u ovome kraju: da će se i nadalje ovom posavskom ravnicom čuti pjesma, i igra djece, i da ćemo velebnim spomenikom majkama udovicama reći da smo doista bića zahvalnosti. Na to nas potiče i današnja svetkovina i Isusov odnos prema svojoj Majci. I on je njoj u nebu podigao velebni spomenik u zajedništvu s Bogom.
Izvor: posavina.org
