Propovjedničko iživljavanje

Propovijed hercegovačkog franjevca fra Maria Knezovića relikt je prošlosti u kojoj su se mnogi svećenici s oltara iživljavali nad vjernicima i provodili nad njima duhovni teror. Takve propovijedi nanijele su ljudima u prošlosti puno zla, a i danas djeluju destruktivno na vjernike, jer promoviraju strah, neslobodu i nasilje.

Piše: Drago Bojić/Polis.ba

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velika Gospa) trebala bi biti poticaj propovjednicima – biskupima i svećenicima, da aktualiziraju ulogu Blažene Djevice Marije u kršćanskoj povijesti spasenja, da progovore o dostojanstvu čovjeka, posebno o dostojanstvu žena i majki. No, to uglavnom nije slučaj i tu svetkovinu hrvatski biskupi i svećenici često zloupotrebljavaju kako bi se razračunavali s ideološkim neistomišljenicima.

I ove godine je izrečeno mnoštvo nesuvislih i skandaloznih propovijedi u kojima se demoniziralo suvremeno sekularno društvo, obezvrjeđivalo ljudska prava i slobode i zastrašivalo vjernike „svjetovnim zmajevima“. U tumačenju biblijske metafore iz knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola, u kojoj veliki Zmaj prijeti trudnoj ženi, rijetko se tko od propovjednika sjetio da linija razgraničenja dobra i zla ne prolazi između Crkve i vanjskog svijeta, pri čemu bi u Crkvi sve bilo dobro, a izvan Crkve sve zlo, nego da je i u Crkvi i među vjernicima, kao i u svijetu, prisutno i dobro i zlo, jer je i Katolička crkva, kako i sama priznaje, i „sveta i grešna“. Zmajeva ima i u svetim haljinama, o čemu danas bolno svjedoče seksualno iskorištavanje djece i maloljetnika, financijske malverzacije, kriminal i korupcija unutar Katoličke crkve i drugih kršćanskih crkava.

U mnoštvu propovijedi održanih na svetkovinu Velike Gospe koje kruže internetskim svijetom, jedna od slušanijih je propovijed hercegovačkog franjevca fra Maria Knezovića koju je održao na misi uočnici u Gospinom svetištu u Rami. Duhovni influencer Knezović često se oglašava u javnosti kako bi tobože ovdašnje katolike i Hrvate upozoravao na zamke i stranputice iskvarenog modernog svijeta.

U tematski nabacanoj, teološki neutemeljenoj i retorički izvještačenoj propovijedi, Knezović je posve banalizirao i vulgarizirao svetkovinu Velike Gospe. Vjernici su bili prisiljeni slušati pola sata bulažnjenja arogantnog, iritantnog i teološki neobrazovanog propovjednika.

Knezović je svoju propovijed započeo recitiranjem riječi iz marijanske pjesme „Zdravo Djevo“ (poznate i pod imenom „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“), u kojoj se ističe pobožnost hrvatskog naroda prema Blaženoj Djevici Mariji. Propovjednik je brzo preletio preko te pjesme, koja je među bosansko-hercegovačkim vjernicima zaživjela tek preko integralnog hrvatstva i katoličanstva devedesetih godina kao dio uvozne duhovnosti iz Hrvatske, ne objašnjavajući zašto je u hrvatskom narodu stoljećima snažno prisutna marijanska pobožnost i zašto pripadnici tog naroda rado pjevaju pjesmu koja ima domoljubne i nacionalne konotacije. Takvih nacionalno intoniranih popijevki, i narodnih prisvajanja Blažene Djevice Marije, ima i kod drugih katolika i u drugim narodima, pa kad ih se već recitira, trebalo bi i objasniti njihovo značenje u kontekstu narodne i pučke pobožnosti, da ih vjernici ne bi shvaćali u nacionalnom ključu, što je vrlo često slučaj. Uvod u propovijed ostao je tako visjeti, bez ikakvog teološkog, religiološkog i sociološkog objašnjenja.

Uslijedio je potom i drugi uvod u propovijed. Knezović se vjernicima povjerio kako ga je emocionalno pogodila fotografija na kojoj pokojni fra Stjepan Duvnjak (1948.-2021.) u lipnju 1993. godine, u to vrijeme gvardijan u samostanu Kraljeva Sutjeska, plače zbog progona velikog broja katolika iz tog kraja. Propovjednik nije objasnio okupljenim vjernicima da se progon sutjeških, kakanjskih i vareških katolika i Hrvata dogodio kao posljedica hrvatsko-bošnjačkih sukoba. Suze fra Stjepana Duvnjaka bile su suze čovjeka, bosanskog franjevca, koji je cijelo vrijeme rata ostao u Kraljevoj Sutjesci, i koji se i u ratu i poslije rata zalagao za povratak prognanih i vraćanje povjerenja među zavađene pripadnike bošnjačkog i hrvatskog naroda.

Fra Stjepan Duvnjak, dugogodišnji profesor patrologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, desetljećima čuvar i dobri duh sutješkog samostana, široko obrazovan čovjek, moralni autoritet među bosanskim fratrima, snažno je kritizirao hercegbosansku politiku koja je trgovala sudbinama bosanskih Hrvata. Moguće je da Knezoviću nisu poznate te činjenice, ali mogao se raspitati kod svojih starijih kolega, hercegovačkih franjevaca, od kojih su neki, kao što je primjerice fra Ante Marić, likovali nad sudbinom bosanskih ujaka i bosanskih katolika. Mariću je u listopadu 1993. godine odgovorio ondašnji urednik Svjetla riječi fra Ladislav Fišić (1937.-2018.) tekstom – „Stani fra Ante!“ U istom listu, u rujnu te godine, objavljen je i tekst o progonu katolika iz Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vareša, Neretvice, Konjica i drugih mjesta i njihovom nastanjivanju po hercegovačkim općinama i selima pod naslovom „Iz kraljevine u hercegovinu“, sa snažnom aluzijom na pogubnost ondašnje herceg-bosanske politike.

Da fra Mario Knezović iole poznaje stavove i uvjerenja fra Stjepana Duvnjaka, ne bi ga uopće spominjao u svojoj propovijedi, jer ono što Knezović govori i piše, Duvnjak bi žestoko osudio i odbacio. Knezovićeva poražavajuća teološka neupućenost i njegovo bezbožno skrnavljenje oltara i svetog mjesta, sablaznile bi i zgrozile ozbiljnog teologa i odgovornog svećenika fra Stjepana Duvnjaka. I vjerojatno bi ponovno zaplakao kad bi vidio kakvog propovjednika dovode ramski fratri u simbolički i povijesno važno Gospino svetište u Rami.

Nakon nesuvislih uvoda, propovjednik se uhvatio drugih tema, o kojima rado zbore i mnogi drugi hrvatski svećenici i biskupi, te je uvredljivo i neprimjereno govorio o ženama. Aludirao je pritom na alžirsku boksačicu Imane Khelif koju je i ovdašnja i svjetska javnost brutalno demonizirala, optužujući je da je muškarac koji se natječe sa ženama. Knezović ne preže ni od čega pa ni od toga da i oltar iskoristi kako bi i on bacio kamen na nedužnu ženu.

Knezović je samo jedan od mnogih svećenika koji jednostavnost i skromnost Blažene Djevice Marije zloupotrebljava za sadašnje ušutkavanje žena i njihovo podvrgavanje muškarcima. Time je povrijedio mnoge žene, i one u prošlosti koje su podnosile teške žrtve i patnje jer su im uskraćivana prava i slobode, ali i one suvremene koje često trpe nasilje u brakovima i obiteljima. Knezović bi želio zaštititi katolkinje i Hrvatice od „ringa“ modernog svijeta, ali tako da ih vrati u prošlost, da ih desubjektivizira i da im oduzme teško stečena prava i slobode.

Propovjednik nije zaboravio ni muškarce, pozivajući ih više puta uzbuđeno i naredbodavno da „budu muško“, što u tradicionalnom žargonskom razumijevanju tih riječi znači da budu starješine u braku, obitelji i društvu, da se ponašaju autoritativno što u pravilu uključuje grubost i nasilje i neslobodu podčinjenih. Da je Knezović pročitao neki od crkvenih dokumenata koji govore o odnosu muškarca i žene, znao bi da se u njima zagovara partnerstvo između muškarca i žene, međusobno poštivanje i vjernost, kako to uostalom izriče i obrednik sakramenta ženidbe.

Nakon žena, okomio se „zmaj u habitu“ i na djecu, sugerirajući roditeljima da ih „povuku za uho“ svaki put kad učine nešto pogrešno. Povlačenje za uho, zna to Knezović, samo je eufemizam za promicanje nasilja nad djecom. Za razliku od Knezovića koji bi zavodio pedagoški teror nad tuđom djecom, napominjući s odobravanjem da je i fratarski pâs (pojas) u prošlosti služio za kažnjavanje djece, evanđelisti su zabilježili da je Isus volio djecu, da ih je grlio i blagoslivljao.

Govorio je Knezović i o drugim temama, primjerice o klimatskim promjenama, uvjeravajući prisutne da je to sve laž (ignorirajući pritom encikliku pape Franje Laudato si‘ koja govori upravo o tome), i prigovarajući im što za vrijeme mise piju vodu, jer je od „pijenja vode“, prema Knezovićevoj logici, mali korak do toga da se za vrijeme mise „pije pivo i jede janjetina“. Kakvo bezobzirno iživljavanje nad vjernicima i hodočasnicima od kojih su mnogi pješačili do svetišta i koji su po sparnom i vrućem vremenu stajali na nogama dok je propovjednik ispraznom rječitošću trovao njihove duše.

Propovijed fra Maria Knezovića nije nikakav incident. Takve propovijedi su opće mjesto u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima. I mnogi drugi svećenici u svojim propovijedima ne naviještaju radosnu vijest Isusa iz Nazareta, njegov poziv na ljubav i milosrđe prema bližnjima, posebno prema siromasima, slabima, ženama i strancima. Umjesto toga, propovijedi služe kao ideološki bičevi kojima se udara po vjernicima, sa željom da ih se zatupljuje i depersonalizira, da ih se svede na stado u doslovnom smislu te riječi kako bi se njima lakše upravljalo.

Takve propovijedi nailaze na odobravanje dijela neprosvijećenih i nemislećih vjernika, ponajprije muškaraca, onih muškaraca koji i vjeru shvaćaju kao sredstvo vladanja nad drugima. Jasno je da takvo razumijevanje vjere nije u skladu s evanđeljem, ali vjera većine ovdašnjih katolika ionako ima malo veze s Isusovim evanđeljem, a puno više s tradicijom, običajima i duhovnom represijom.

Propovijed fra Maria Knezovića relikt je prošlosti u kojoj su se mnogi svećenici s oltara iživljavali nad vjernicima i provodili nad njima duhovni teror. Takve propovijedi nanijele su ljudima u prošlosti puno zla, a i danas djeluju destruktivno na vjernike, jer promoviraju strah, neslobodu i nasilje.