Pukovnikov uspon i pad: Nakon njega je ostao teror i bezakonje
U rujnu 1969. mlađahni pukovnik Muamer Gadafi, a bilo mu je tek 27, vojnim udarom postao je prvi čovjek Libije kojom je vladao više od četiri desetljeća
Pukovnik Muamer Gadafi postao je, svrgnuvši kralja Idrisa, jedan od najmlađih predsjednika u Africi.
Ovaj silno ambiciozni bivši student Harvarda i Oxforda, rođen u beduinskom šatoru u pustinji koja se tada nalazila pod talijanskom okupacijom, uz pomoć svojih kolega iz vojske izvršio je tako vojni udar, ukinuo monarhiju i proglasio Libijsku Arapsku Republiku. Dva puta su ga neuspjelo samo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti.
Državni udar izvela je tako manja grupa vojnih časnika pod Gadfijevim vodstvom dok je kralj Idris bio na liječenju u Turskoj.
Zauvijek će ostat Vođa revolucije
U to vrijeme Gadafi je bio samo satnik u vojsci, a svi sudionici urote bili su niži časnici. Ipak, ova mala skupina uspjela je zauzeti sjedište libijske vojske, kao i radijsku postaju sa samo 48 metaka. Kraljev nećak Hasan as-Senusi, koji je u međuvremenu instaliran za kralja, maknut je s vlasti i stavljen u kućni pritvor. Gadafi je postao i do danas ostao Vođa Revolucije.
Egipatski predsjednik Naser kojeg mnogi i dalje u arapskom svijetu gledaju kao simbol arapske slobode i digniteta, bio mu je najveći uzor.
Gadafi i egipatski predsjednik Naser 1969.
Njegova ideologija bila je mješavina arapskog nacionalizma i socijalizma.Pukovnik je u svojoj zemlji u kojoj je vladao kao diktator, jer nije imao nikakvu formalnu funkciju, zabranio sve političke stranke, nacionalizirao naftne kompanije i banke, protjerao 25 tisuća Talijana iz zemlje i sedamdesetih godina profitirao od eksplozije cijena nafte.
Egzistencija osigurana svima
Libija je tako pod Gadafijem, koji je tom zemljom vladao 42 godine, postala bogata zemlja kojom navodno vlada narod, a kontrolirao ju predsjednik odnosno u ovom slučaju pukovnik, koji je odlučio modernizirati zemlju. Stanogradnja mu je bila izuzetno važna jer je želio stanovništvo iz potleušica preseliti u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom. To je i napravio.
Istina, u državi nije bilo demokracije, Gadafi je sve protivnike režima je brutalno likvidirao, ali je obrazovanje (od vrtića do doktorata) bilo besplatno kao i zdravstvo ( koje je bilo na vrlo visokom nivou), a socijalna sigurnost za šest milijuna građana je bila neupitna.
Njegov narod nije imao egzistencijalnih problema, imali su posao, stan, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost a stopa pismenosti je uvijek bila među najvišima je u Africi. Čak oko 82% stanovništva u Libiji znalo je čitati i pisati. Za obrazovanje se, primjerice 1998. godine, iz libijskog državnog proračuna davalo visokih 38,2% .
Libijska inačica socijalizma
Gadafi je 1975. objavio Zelenu knjigu, djelomično inspiriranu Crvenom knjižicom Mao Zedonga. U njoj je u aforizmima izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje. Gadafi u njoj odbija liberalnu demokraciju, slobodu medija, ali i kapitalizam. Zalaže se za libijsku inačicu socijalizma i za svoju varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća. Zelena knjiga je uvedena u školski program, a učenici su je morali proučavati dva školska sata tjedno.
Europski političari godinama su od Gadafija tražili za naklonost, ugovore, naftu i pristup tržištu. Zapad je jedno vrijeme s Gadafijem bio u izuzetno lošim odnosima zbog njegove suradnje s terorističkim organizacijama i zbog napora da stvori oružje masovnog uništavanja pa je tako Libija bila i pod političkim i ekonomskim sankcijama Zapada.
No 2003. Gadafi je za Zapad u vrlo kratkom roku od krvoločnog terorista postao poželjan saveznik i poslovni partner pa je čak britanski premijer Tony Blair otputovao u Tripoli pozdraviti novog saveznika u »ratu protiv terora« kako je tada bio nazivan Gadafi.
Mračno proročanstvo
U ožujku 2011. godine, Gadafi je upozorio da bez stabilne Libije neće biti nikoga tko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Europu.
– Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milijuni crnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte,Mediteran će postati more kaosa – izjavio je libijski lider samo sedam mjeseci prije nego što je brutalno pogubljen.
Nitko ga nije slušao. Umjesto toga, Zapad je pokrenuo vojnu intervenciju da sruši Gadafija s vlasti i od Libije nije ostalo ništa. Likvidiran je u rodnom Sirtu, njegovom najjačem uporištu i skloništu metkom u želudac i glavu.
Zemlja terora i smrti
Kada su prije pet godina tisuće pobunjenih Libijaca izašli na ulice s ciljem rušenja Gadafijevog režima, sigurno im nije bilo ni na kraj pameti da će im nakon pobjede život postati pakao. Ova nekada bogata i sigurna država raspala se po šavovima.
Potonula u kaos. Libijci su dobili bezakonje, teror i vladavinu sile – zemlja više i ne postoji. Mnogima je danas žao što su rušili Gadafija jer Libija jedanas zemlja u kojoj je anarhija a vladaju lokalni šerifi odnosno plemena koja su u stalnom sukobu. Kaos i frakcijske obračune iskoristila je tzv. Islamska država pa je Libija tako postala jako džihadističko uporište.
Čak je i američki predsjednik Barack Obama rekao da mu je najveća greška u mandatu bila Libija koja je sad, rekao je, “u neredu”. Doduše, smatra da je intervencija u Libiji bila dobra odluka, ali da je pogriješio jer nije napravio ništa nakon toga.
Prijateljstvo s Titom
Tito je rano zadužio Gadafija. Jugoslavija je prva priznala novu vlast u Tripoliju 1969. godine. Pukovnik je maršalu ostao vjeran za života, ali i poslije njegove smrti. Gadafi je često isticao da mu je Tito bio uzor, i kao čovjek i kao državnik. Josip Broz Tito,često se susretao s tada mladim libijskim pukovnikom. Tito je u čast svom 50 godina mlađem prijatelju Gadafiju, 1977.na Brijunima priredio svečanu večeru na kojoj je uzvanike zabavljala operna pjevačica Gertruda Munitić. Bila su servirana vrhunska hrvatska vina. Gadafi je unatoč svojoj vjerskoj pripadnosti rado kušao vina, a najviše mu se svidjela bijela malvazija proizvedena od grožđa iz Titova vinograda na Vangi. S njim je bila i njegova supruga Mostarka Sofija Farkaš koja je nakon udaje za njega promijenila ime u Safiya Farkach Gadafi.
Gadafijevi kuhari na Brijunima su klali janjce, koje su dovezli iz Libije. Svom vođi su pekli svježe meso jer mu je to bio omiljeni specijalitet. Na Brijunima mu je Tito dao na raspolaganje raskošnu vilu Brijunku.
Njihova je bliskost iz 70-ih godina prošloga stoljeća svakako jedan od faktora koji je pridonio blagonaklonoj politici libijskog vođe prema neovisnoj Hrvatskoj. Libija je, naime, 1993. bila prva neeuropska zemlja koja je priznala Hrvatsku, a tome je 1992. prethodio službeni posjet Libiji Stjepana Mesića, koji je tada obnašao funkciju predsjednika Hrvatskog sabora.
Lijepo se družio i s Mesićem
Gadafi izuzetno je cijenio bivšeg hrvatskog predsjednika Stipu Mesića dok on nikad nije skrivao svoje prijateljstvo s bivšim libijskim predsjednikom. Mesić je u Libiji bio tri puta a čak je na jednom od putovanja uspio nasmijati ozbiljnog i namrštenog libijskog diktatora. Priča kaže kako je bivši hrvatski predsjednik putovao na sastanak s Gadafijem u njegov čuveni beduinski šator u libijskoj pustinji, kad im je pod kotače podletio veliki zec.
Mesić je odmah rekao vozaču da ga spremi pa kad se vrate u hotel dat će ga kuharu da ga pripremi. No svi iz libijske pratnje naprosto su poludjelu jer da to ne može jer nije halal. Znači, zec nije klan na muslimanski način nego je poginuo u prometu pa ga se ne smije jesti. Kad je stigao u šator i susreo se s Gadafijem rekao mu je “E moj pukovniče, sad sam ja zbog tvog halala ostao bez zeca i dobre večere”
Gadafi je bio, svjedoče oni koji ga poznaju ozbiljan čovjek koji je vrlo tiho govorio i rijetko se smijao, ali prema ljudima koje simpatizira iznimno je bio ljubazan. Svjedoci kažu kako bi se Gadafi uvijek kad je Mesić bio u Libiji brižljivo raspitivao jesu li zadovoljni smještajem, hranom i domaćinima. Ipak, kad njegovi suradnici ne bi postupili pro njegovim naredbama, znao je burno reagirati, ali i iznenaditi ‘sankcijama’.
Unatoč bliskim odnosima, Mesić i Gadafi najviše su razgovarali o gospodarskoj suradnji dviju zemalja ili politici. Mesić je doista često pokušavao hrvatskim tvrtkama omogućiti sklapanje poslova u toj zemlji, a libijski vođa bio je, bar načelno, otvoren za suradnju.
Mesić se Gadafiju navodno jednom požalio kako neka libijska tvrtka hrvatskoj duguje milijune dolara. Libijski vođa se prilično razljutio i jednim telefonskim pozivom toj libijskoj kompaniji riješio sav dug prema Hrvatima…
Gadafijeva supruga Safija je 2003., kad je Mesić u Libiji bio sa suprugom Milkom, pozvala prvu hrvatsku damu da je posjeti u kući u Zelenoj planini. Bilo je to prvi put da supruga nekog državnika posjećuje Gadafijevu privatnu kuću. Po nju su poslali zrakoplov, a cijeli dan su, kako je poslije prepričala Milka Mesić, provele u razgovoru o ženskim temama. Na kraju posjeta Gadafijeva je supruga prvoj dami dala tri zlatom izvezene haljine koje je darovala Etnografskom muzeju u Zagrebu.
24sata.info
