Rad crno i na crno
Očito je da postoje mnogi koji crno rade; nije malo ni onih koji rade na crno, ali svima koji ne rade ili, još gore, ne žele radit: crno je!
Piše: Josip Vajdner
Jedno od čovjekovih mučnih stanja, ono koje ga opominje koliko je malen, jest žal za prošlim vremenom. Bez obzira koliko život bio težak stariji se rado sjete svoje mladosti i onoga „kako je nekoć bilo“. Najčešće hvale svoje vrijeme i čude se današnjim običajima i prioritetima. U ozbiljnijim razgovorima glavnu riječ onda uzimaju povjesničari ili oni koji se takvima prave, te ukazuju na činjenice pro et contra. No, nekima ni „crno na bijelu“ nije dovoljno jer se mnoge stvari prihvaćaju ili odbijaju srcem, a ne razumom. Na našim je prostorima, u tom kontekstu, uvijek živa rasprava: je li se u prošlom, Titinom režimu, živjelo bolje nego danas? Mnogi će navoditi bezbroj razloga zašto smatraju da jest, a ponajveći je taj da je bilo posla i socijalne sigurnosti, čega danas nema. Jedan od simbola toga vremena jest Prvi maj – praznik rada (teško ga je hrvatski i izreći kao Prvi svibnja – blagdan rada) koji se i danas slavi ali s drugačijom pozadinom.
Svako razdoblje novije ljudske povijesti pamti borbu radnika za svoja prava. Među njima je zasigurno najznamenitija ona u SAD-u s kraja XIX. stoljeća. Točnije, 1. svibnja 1886. kada je u Chicagu prosvjedovalo oko 40 000 radnika
Radnička klasa, koja je u komunističkom društvu zauzimala istaknuto mjesto i vrlo često bila predmet manipulacija i paravan iza kojeg su se skrivale autokratske vlastelinske figure, nestala je. Nesreća izvrnutog socijalizma zamijenjena je nesrećom pokvarenog kapitalizma. I u jednom i u drugom obični je radnik samo roba – sredstvo kojim se služe moćnici kako bi ostvarili svoj interes. Zato i nije čudo što svako razdoblje novije ljudske povijesti pamti borbu radnika za svoja prava. Među njima je zasigurno najznamenitija ona u SAD-u s kraja XIX. stoljeća. Točnije, 1. svibnja 1886. kada je u Chicagu prosvjedovalo oko 40 000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Ono što je uslijedilo poznato je kao krvavi Haymarket neredi u kojima je policija ubila nekoliko radnika a prosvjede ugušila. Kao spomen na taj događaj na 1. kongresu II. Internacionale u Parizu 1889. odlučeno je da 1. svibnja bude Međunarodni praznik rada. No, uslijed hladnoratovske borbe komunističke su zemlje koristile ova dan kako bi svijetu pokazale svoje „blagostanje“. Tako su organizirane velike parade, demonstracije a potom i vojni mimohodi što je rezultiralo da se zapadni svijet – u prvom redu SAD – odrekao 1. svibnja, te kao blagdan rada počeo slaviti prvi ponedjeljak u rujnu.
Prepoznavajući plemenitost prvotne nakane koja se poslije izrodila Crkva je, u osobi pape Pija XII., blagovremeno reagirala (1955.) i na prvi dan Gospinog mjeseca svibnja stavila blagdan Sv. Josipa Radnika. Bio je to samo vanjski, vidljivi znak, zauzetosti Crkve za socijalnu pravdu koja je najočitija u propagiranju radničkih prava. Stavljajući Sv. Josipa za uzor i zaštitnika radnika Crkva je ukazala na uzvišenost čovjekova rada kao njegove suradnje u božanskom djelu stvaranja. Josipova spremnost služenja i vjernički pristanak na tajnu utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja jesu poticaj da čovjek sebe i društvo oplemenjuje radom. Odatle onda i nužnost ispravnog vrjednovanja rada i radnika u čemu je osoba na prvom mjestu. Znači, rad nije svrha sam sebi nego je na izgradnju čovjeka i njegove zajednice. Zbog toga čovjek nije gospodar nego onaj koji u svom radu treba odražavati sliku Onoga čija je slika. Rad se, dakle, ne smije zanemarivati, ali također ni obožavati.
Napast leži u putovnicama koje onda bivaju sredstvo bijega od ovdašnje stvarnosti u neku od „obećanih zemalja“ Zapada. Ali iskustvo uči da su nevolje slične jer rad nije samo zaradit novac nego i način na koji se zaradi, a poglavito način na koji se i u što se potroši
Bez obzira što u Bosni i Hercegovini nekada izgleda da je nerad vrlina, ipak je uslijed današnjih globalno-društvenih gibanja najveća bojazan i briga običnog čovjeka kako pronaći posao. Nije mali broj onih koji se zbog toga obrate i svećeniku.
No, problem Hrvata jest što su naviknuli „imati“ te se teže odlučuju za zemljoradnju ili neki manje plaćen posao. Ipak, očito je da postoje mnogi koji rade, i to crno rade; nije malo ni onih koji rade „na crno“, ali svima koji ne rade ili, još gore, ne žele radit: crno je! Napast leži u putovnicama koje onda bivaju sredstvo bijega od ovdašnje stvarnosti u neku od „obećanih zemalja“ Zapada. Ali iskustvo uči da su nevolje slične jer rad nije samo zaradit novac nego i način na koji se zaradi, a poglavito način na koji se i u što se potroši. Stoga i poslodavac i radnik moraju imati na umu Isusovu opomenu: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,25).
/Izvor: Nedjelja.ba/
