Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – PRVI DIO

O povijesti Rame subotom nastavljamo zanimljivim putopisom češkog muzikologa i umjetnika Ludvika Kube. Putopis je objavljen u knjizi Joze Džambe „O staroj Bosni u riječi i slici – književno-povijesni pogledi“ u izdanju izdavačke kuće SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022.

Leksikografi i biografi Ludvíka Kube ne slažu se uvijek u tome koje bi zanimanje i talent kao glavni pripisali ovome u mnogim pogledima zanimljivom i izuzetnom čovjeku.[1] Ali kakavgod redoslijed bio, uvijek je riječ o Kubi kao etnografu odnosno folkloristu, muzikologu, umjetniku i piscu.

Jozo Džambo, „O staroj Bosni u riječi i slici –  Književno-povijesni pogledi“

Svoj putopis o Rami, koji je tema ovog izlaganja, Kuba započinje preporukom s kojom su ga ovamo otpremili prijatelji iz Sarajeva: “Morate otići u Ramu. Već se u 12. stoljeću Bela II. nazivao rex Ramae (kralj Rame) i grb Rame je zatim postao bosanskim grbom. Stajao je na stijegu koji je 1705. godine nosio grof Keglević, hrvatski ban, prigodom krunidbe Josipa I.” [B 68–69][2] Takoreći moto Kubina putopisa ne tiče se ni jednoga od gore navedenih zvanja i zanimanja nego povijesti. I vidjet ćemo da putopisac nije ostao samo pri najavi, nego da je temu Rama u povijesnom kontekstu na više mjesta elaborirao, doduše ne stručno nego “neupućeno”, kako je i sam otvoreno priznao. Stoga od “povjesničara” Kube i ne možemo mnogo očekivati, ali to možemo od umjetnika koji je kistom i perom zabilježio sliku Rame na izmaku 19. stoljeća – na koju je u prigodi kao što je ova svakako vrijedno podsjetiti.

Životni put Ludvíka Kube

Ludvík Kuba se rodio 16. travnja 1863. u malome mjestu Poděbrady u središnjoj Češkoj kao drugo od trinaestero djece. Njegov obrazovni put nije tekao pravolinijski, nego je već na samom početku pokazivao znakove kakvi su karakteristični i za njegovu zrelu biografiju: posjećivao je različite škole i okušao se u različitim zvanjima. Pri tome je i utjecaj roditelja igrao nemalu ulogu: otac je želio vidjeti sina kao slikara, a majka kao učitelja. Njemu samom, barem donekle, uspjelo je pomiriti i jednu i drugu želju. Godine 1877. natjecao se za studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, da bi zatim apsolvirao dvogodišnju izobrazbu za orguljaša na jednom praškom glazbenom učilištu. Nakon toga upisao se na učiteljsku školu u Kutnoj Hori i nekoliko godina službovao kao učitelj; konačno 1885. godine odustao je od tog zvanja i posvetio se likovnoj umjetnosti dugo vremena kao glavnom zanimanju.

Ludvík Kuba (1863. – 1956.)

Prema onovremenoj praksi likovna izobrazba stjecala se ne samo na akademijama nego i u privatnim školama. Tako je i Kuba dospio u privatnu školu Karela Liebschera u Pragu da bi odatle prešao u školu slikara Maximiliana Pirnera na Likovnoj akademiji, također u Pragu. Ali Prag, premda velegrad, činio se Kubi kao i mnogim drugim umjetnicima i pjesnicima pretijesan i bez perspektive pa su mu, neki za trajno, okrenuli leđa. Rainer Maria Rilke bio je jedan od takvih; Rilke je preko Münchena stigao u Pariz [3], dok je Kuba preko Pariza dospio u München, u privatnu školu slovenskog slikara Antona Ažbea[4], a odatle koncem 1904. godine prešao u Beč i tu postao članom umjetničkog udruženja “Hagenbund”.[5] Godine 1911. vratio se u Prag, gdje je i umro 30. studenog 1956. u 93. godini života.

Godine 1935. Kuba je izabran za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, 1936. imenovan je počasnim doktorom Karlovog sveučilišta u Pragu, 1937. redovnim članom Češke akademije znanosti i umjetnosti, a 1945. proglašen je Narodnim umjetnikom, najvećim odličjem koje je u tadašnjoj Čehoslovačkoj postojalo za umjetnike i književnike.[6]

Kuba je, osim likovne umjetnosti, imao još i drugih interesnih područja, na primjer folklor. Njegovo zanimanje za folklor slavenskih naroda vodilo ga je u gotovo sve slavenske zemlje i krajeve: od Češke, Moravske i Slovačke, preko Lužice, Rusije, Ukrajine i Slovenije do Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Crne Gore i Bugarske.[7] Poseban interes posvetio je narodnim pjesmama, ali za razliku od ranijih sakupljača koji su bilježili samo riječi Kuba je, vladajući tehnikom notnog zapisivanja, bilježio i melodije. Rezultat tog zanimanja je djelo u 16 svezaka Slovanstvo ve svých spěvech (Slavenstvo u svojim napjevima). Narodnim običajima, nošnji i svakodnevnom životu posvećeno je njegovo djelo Čtení (Čitanja) u pet svezaka. Autobiografski, putopisni i literarni zapisi sadržani su u knjigama Cesty za slovanskou písni (Putovanja za slavenskom pjesmom, 1934/36.), Zaschlá paleta (Suha paleta, 1955.) i Křížem krážem slovanským světem (Uzduž i poprijeko po slavenskom svijetu, 1956.).

Od južnoslavenskih zemalja Kuba je najduže boravio u Bosni i Hercegovini i tu prikupio najviše folklorne građe. Taj materijal, uz sve nedostatke koji mu se pripisuju[8], danas je od neprocjenjive vrijednosti. Kada tom poslu pribrojimo i njegove literarne i likovne radove posvećene toj zemlji, imamo pred sobom djelo bogato i opsegom i raznolikošću, ali koje kao cjelina još nije dovoljno vrednovano.[9] Kubinim djelom do sada su se, barem što se tiče Bosne i Hercegovine, bavili gotovo isključivo muzikolozi. Literarni i likovni dio ostali su zanemareni, možda najviše zbog dominantne slike Kube kao melografa. Pri tome Kubini putopisni i etnografski zapisi kao i likovni radovi zaslužuju da im se posveti odgovarajuća pažnja. Kod pisanog djela to će biti lakše jer je ono lako dostupno, gotovo u potpunosti u knjigama Čtení o Bosně a Hercegovině (1937.) i Křížem krážem slovanským světem (1956.); kod likovnih radova to je neusporedivo teže, o čemu će niže biti govora.

Nas ovom prilikom zanima samo jedan mali isječak iz tog Kubina bogatog bosanskohercegovačkog opusa, naime njegov boravak u Rami kako nam ga je on zabilježio u svome putopisu i likovnom djelu.

[1] I. I. Lapšin pripisuje Kubi višestruke talente i svojstva “sintetičkog” zapažanja (“sintetičeskoe vosprijatie”) koji je slavenski narodni život obuhvatio u svim njegovim pojavama u slici, pjesmi i riječi. I. I. Lapšin: Ljudvik Kuba – sobiratel’ narodnih pesen, u: Slavia. Časopis pro slovanskou filologii, roč. XV/1 (Prag 1937), str. 87–102, ovdje str. 87. Višestruku Kubinu nadarenost uvažava, na primjer, zbornik Jurij Łušćanski/Wuschansky (red.): Ludvík Kuba, folklorist, spisovaćel a moler. Ludvík Kuba, Folklorist, Schriftsteller und Maler. Dokumentacija mjezynarodneje konferency w Budyšinje. Dokumentation der internationalen Konferenz in Bautzen, 25.–27. 4. 2003. Bautzen/Budyšin 2003. Usp. također Munib Maglajlić: Ludvík Kuba – za pjesmom po Bosni i Hercegovini, u: Od zbilje do pjesme. Ogledi o usmenom pjesništvu, Banjaluka 1983, str. 205–210, ovdje posebno str. 208–209; isti: Ludvík Kuba – veliki putnik Bosnom, u: Život, god. XXIII, knj. XLVI, br. 12 (Sarajevo 1974), str. 710–711. Jiřina Langhammerová: Ludvík Kuba. Renesanční osobnost slovanského světa, Praha 2011. ne osvrće se na bosansko-hercegovački aspekt Kubina djela.

[2] Putopis je prvotno objavljen u tri nastavka pod naslovom “Ráma. Črta z bosenského zákouti” u časopisu Květy, roč. XXIII, knj. XLVI, Praha 1901, str. 25–32; 163–172; 310–317. Ponovno je objavljen u knjizi Ludvík Kuba: Čtení o Bosně a Hercegovině. Cesta a studie z roků 1893–1896, Praha 1937, str. 68–86. Kako ova izdanja nisu sasvim identična, to se ovdje citiraju oba, pri čemu se za izdanje iz godine 1901. koristi kratica [A], a za izdanje iz godine 1937. kratica [B]. Kratice se stavljaju neposredno iza citata u uglastoj zagradi. Brojevi iza kratica označavaju odgovarajuće stranice. O razlici između prvog i drugog izdanja putopisa bit će riječi niže. Napomenimo samo kao primjer da su upravo citirane rečenice sadržane samo u drugom izdanju, dok ih u prvome nema. Bosanski prijevod putopisa prema [B] izdanju objavio je sarajevski izdavač RABIC 2012. godine: Čitanje Bosne i Hercegovine, (Putevi i studije iz godine 1893.-1896.), prijevod Eva Čečo; poglavlje o Rami na str. 52-65.

[3] Vidi “Unter den großen Städten die sympathischste, duldsamste und weiteste”. Rilke und München. Im Auftrag der Rilke-Gesellschaft hrsg. von Rudi Schweikert (= Blätter der Rilke-Gesellschaft, Bd. 25/2004). Frankfurt am Main, Leipzig 2004, ovdje posebno prilog Joachima W. Storcka, str. 13 ss.

[4] Katarina Ambrozić: Wege zur Moderne und die Ažbe-Schule in München. / Pota k Moderni in Ažbetova šola v Münchnu. [Katalog izložbe Wiesbaden, Ljubljana 1988/1989.] Recklinghausen 1988, str. 122.

[5] Hagenbund – godine 1900. u Beču osnovano udruženje uglavnom mlađih likovnih umjetnika koji, kao i oni tri godine ranije u bečkoj “secesiji”, nisu bili zadovoljni s vladajućom umjetničkom atmosferom, likovnim nazorima i praksom. Naziv prema imenu Haagen, vlasniku gostionice u kojoj je od oko 1880. bilo sastajalište umjetnika. Kuba je bio redoviti član Hagenbunda. Die verlorene Moderne. Der Künstlerbund Hagen 1900–1938. [Katalog izložbe u Österreichische Galerie im Schloß Halbturn, Burgenland 1993], Wien 1993, str. 253. Članovi bečkog Hagenbunda bili su i neki umjetnici iz Hrvatske, najpoznatiji među njima svakako Ivan Meštrović. Irena Kraševac: Ivan Meštrović i Secesija. Beč – München – Prag 1900–1910, Zagreb 2002, str. 151–153, ovdje posebno str. 152, bilj. 230.

[6] Tim povodom priredili su M. Míčko, V. Nezval, J. Seifert i V. V. Štech monumentalno djelo Ludvík Kuba malíř, Praha 1946.

[7] Ludvík Kuba a slovanská etnografie. Sborník referátů. Red. Lydie Petráňová, Poděbrady 1987; Mirjana Zakić: Istraživački rad Ludvika Kube u oblasti muzičkog folklora na prostoru Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije, u: Slovanský svět očima badatelů a publicistů 19. a 20. století. Eds. Petr Kaleta, Lubomír Tyllner, Praha 2007, str. 31–39.

[8] V. Ljuba Simić: Napomene o redigovanju tekstova, u: L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 20; usp. C. Rihtman, na istome mj., str. 9. – Kuba je sâm kritizirao izdanje pjesama u Glasniku Zemaljskog muzeja zbog manjka uredničke brižnosti i bez mogućnosti korekture. Slovanstvo ve svých zpěvech. Sborník písní všech slovanských národů s původními texty a českými překlady. Písně jihoslovanské. VI. Bosensko-hercegovské. Přeložil Jan Hudec. Praha 1927, predgovor.

[9] Povijesna, kulturna i prirodoznanstvena istraživanja stranaca u Bosni i Hercegovini zanemarivana su djelomice iz ideoloških razloga. “Kulturtregeri” njemačkog jezika nisu ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji bili imena kojima se posvećivala dužna pažnja. Karakteristična je u tom pogledu primjedba Hamida Dizdara koji piše da je među ovima bilo “ponekad i poštenih naučnih i kulturnih radnika” (kurzivirao J. Dž.). Jedan od takvih za Dizdara je upravo Ludvík Kuba koji je ostavio “lijep primjer poštenog odnosa jednog umjetnika i narodnog čovjeka prema radu koji je obavljao i zemlji u kojoj je boravio”. Hamid Dizdar: Češki melograf i slikar Ludvik Kuba i njegov rad u Bosni, u: Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, knj. IV–V, god. 1964–1965, Sarajevo 1965, str. 229.