Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – TREĆI DIO

O povijesti Rame subotom nastavljamo zanimljivim putopisom češkog muzikologa i umjetnika Ludvika Kube. Putopis je objavljen u knjizi Joze Džambe „O staroj Bosni u riječi i slici – književno-povijesni pogledi“ u izdanju izdavačke kuće SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022.

Viđenja Rame

Kako je već na samom početku navedeno, Kuba je svoj putopis započeo s povijesnim podatkom o Beli II. i njegovoj titulaturi kao “kralj Rame”. Taj je podatak bio sadržan u preporuci s kojom su ga u ovaj kraj uputili njegovi sarajevski prijatelji (među ovima sigurno na prvome mjestu Kosta Hörmann). I Kuba je preporuku uzeo gotovo doslovno kada je, približavajući se Šćitu iz pravca Prozora, odmah “razgledao unaokolo htijući prepoznati nešto što bi odgovaralo ramskome kraljevstvu” [B 69]. Ali pogled na ramsku dolinu nije mu pružao ničeg “kraljevskoga”; samostan i samostanska crkva i na podnožju okolnih brda razbacane seoske kuće nisu imali ništa od te aure, tako da se je upitao, što je Belu II. uopće vezalo za ovaj kraj. Jedino bi to mogla biti prekrasna priroda, ali, nadodaje Kuba, za takvo nešto ne daje se kovati novac i time kititi svoju kraljevsku titulu. [B 69–70]

Kubu je na početku zanimala “velika” povijest, konkretno ugarske kraljevske veze s Ramom, ali sva njegova razglabanja na ovu temu sadrže više pitanja nego odgovora. On je u toj stvari tražio jasnoću koju ni historiografija nije nudila; s određenom mjerom (glumljene?) naivnosti očekivao je da će mu fizički susret s Ramom razbistriti sve nejasnoće i dati odgovor na pitanja s kojima je došao ovamo. Kada mu to nije pošlo za rukom, pažnju je usredotočio na motive iz bliže prošlosti i sadašnjosti Rame. Kako ćemo vidjeti, u ovome je bio sretnije ruke, a i mi današnji čitatelji putopisa mnogo smo zahvalniji za njegov i najmanji literarni i likovni zapis iz Rame nego za sva njegova kvazihistoriografska umovanja.

“Velika” povijest ostala je za Kubu, dakle, velika zagonetka, ali mu se zato povijest en detail činila jasnom i logičnom, takvom koja se da lako rekonstruirati i lako prepričati. U Rami je to bila, naravno, na prvome mjestu povijest franjevačke prisutnosti koju je Kuba najneposrednije doživio u susretu s franjevcima u samostanu na Šćitu.

L. Kuba, „Izvor Krupić”, akvarel (Květy, 1901)

Kubu su prije polaska u Ramu uvjeravali da će tamo biti dobrodošao kao gost i da će biti lijepo primljen od tamošnjih franjevaca, ali neka njegova iskustva poučila su ga da bude “pripravan na sve”. Tim veće bilo je njegovo iznenađenje kada ga je gvardijan na Šćitu odmah nakon nekoliko pozdravnih riječi uveo u samostansku blagovaonicu, predstavio ostalim redovnicima i posjeo za stol da bi zajedno s njima ručao. Nakon molitve uslijedilo je čitanje iz Svetog pisma za vrijeme kojeg su fratri (i već ovdje imamo zapažanje koje je karakteristično za Kubinu putopisnu i slikarsku maniru) “pročešljavali, gladili i po potrebi zavijali brkove kako ne bi smetali pri jelu” [B 70]. (Kasnije ćemo vidjeti da je upravo ovaj motiv fratarskih brkova bio njemu vrijedan još detaljnijeg opisa.)

Ovaj susret s franjevcima bio je očito ugodan – kako za gosta tako i za gostoprimce. Barem takav dojam ostavlja putopis. I mi nemamo nikakvog razloga dovoditi u pitanje autorovu iskrenost, posebno i zbog toga jer nam je poznato da Kuba nije štedio one koji su na njega iz bilo kakvih razloga djelovali odbojno. Tako on za franjevce iz samostana Guča Gora nema lijepih riječi – susret s njima tekao je hladno i distancirano, pa je on stoga pokušao u svome satiričko-karikaturalnome opisu “osvetiti” im se –, ali na primjedbu nekog slučajnog prolaznika na putu prema Travniku, koji se na franjevce okomio oštrom do otrovnom kritikom, replicirao je Kuba ublažavajući: “Poznajem mnoge iz ovoga reda koji su izvanredni ljudi.”[1] Koliko nam je poznato Kuba nigdje u svojim spisima ne spominje franjevce osim u ova dva slučaja. Smijemo, dakle, poći od toga da se njegov kompliment o (nekim) franjevcima kao “izvanrednim ljudima” odnosi upravo na ramsko samostansko bratstvo.

Za ondašnjeg gvardijana na Šćitu Kuba veli da je bio “fin, dostojanstven i obrazovan”. Piše da je bio podrijetlom iz Rame i da je pokazao svoje veliko zadovoljstvo zbog njegova interesa za ovaj kraj. Za vrijeme šetnje samostanskim vrtom Kuba se upustio s njime u razgovor o prošlosti Rame. Protokol tog razgovora čini nam se kao vjerna rekapitulacija onoga što o toj prošlosti piše Vladić u svojoj knjizi Uspomene o Rami; bit će da se gvardijan držao Vladićevih izlaganja, a bit će da je i Kuba, priređujući kasnije svoje putopisne bilješke za tisak, imao pred sobom ovu knjigu, jer onakva preciznost izlaganja jedva da je mogla biti ostvarena bez knjiškog predloška.[2]

L. Kuba, Samostan Šćit u Gornjoj Rami (Květy, 1901)

Između Kube i gvardijana povela se rasprava i o etimologiji riječi Rama i Šćit za koje je gvardijan tvrdio da su albanskog, to jest ilirskog podrijetla. Jednaku teoriju zastupao je i o imenu Varvara koje po njegovu tumačenju znači “bojište” za što bi kao dokaz trebale biti iskopine i arheološki nalazi u tome selu. [B 74–76][3]

Gvardijanovo etimologiziranje treba vidjeti i u kontekstu kasnog odjeka ilirskog pokreta koji je bio zahvatio i bosanske franjevce. Šunjić, Jukić, Nedić i Martić bili su njegovi istaknuti zagovornici, ali ilirski “mentalitet” nije bio ograničen samo na ova eminentna imena. Bavarskog botaničara Otta Sendtnera (1813. – 1859.) uvjeravao je godine 1847. župnik u Varešu fra Ivo Kljajić da je Adam govorio “ilirskim” “i nikakvim drugim jezikom, da je ilirski čovjekov prajezik, u čemu i leži razlog da Slaveni tako lako uče strane jezike, jer kome je taj jezik materinji, on lako uči i njegove dijalekte”.[4]

Kuba ne navodi imena ramskog gvardijana.[5] To on nažalost i inače ne čini, pa čak ni onda kada svoje sugovornike izdašno portretira. (Ovaj nedostatak upada posebno u oči kod Kubinih melografskih zapisa; njegovi kazivači/pjevači odreda su svi anonimni.[6]) Dobiva se dojam kao da su ovi samo statisti u jednoj povijesnoj drami koju Kuba skicira na konkretnim primjerima iz bosanskohercegovačkog franjevaštva. Toposi ovih skica jesu slike fratra koji nosi fes i brkove i kojeg njegovi vjernici zovu familijarno “ujak”.

O fesu na fratarskoj glavi Kuba je i u jednom drugom putopisnom krokiju donio nekoliko nategnuto duhovitih zapažanja.[7] U Rami je, međutim, bio više fasciniran brkovima koje su nosili fratri, a po njegovim riječima i sami fratri su taj muški ukras njegovali koketno i s njime paradirali za vrijeme boravaka u Beču ili Rimu. Kuba zna da fes i brkovi nisu ranije bili “sitnice” nego važna “zaštitna mjera”, ali da su sada bili kao neka vrsta kulturnih relikata koje su njihovi nositelji brižno čuvali. “Dopustimo im to malo ljudske taštine jer imaju pravo na mnogo više: na poveliku porciju ponosa” [B 71], opravdava to Kuba i u kratkim crtama opisuje dolazak franjevaca u Bosnu, njihove misionarske uspjehe i djelovanje u novim prilikama nakon osmanskog osvojenja Bosne. U ovo vrijeme nastao je i pojam “ujak” koji Kuba svojim čitateljima pokušava dočarati epskom dramatikom:

“U teškim vremenima, kada je za katoličke duhovnike bilo opasno ići za službom po raštrkanim selima – a ova je ovdje stoljećima ležala na plećima franjevaca – dovoljno je bilo, ako bi redovnik obukao na sebe dolamu a za pas zadjenuo samokres i nož, nakon čega je mogao sjesti na konjića i sigurno se uputiti vjernicima. U kući bi sa sebe skinuo dolamu i oružje, podijelio umirućem pomazanje i popudbinu za onaj ili novorođenim krštenje i blagoslov za ovaj svijet, nakon čega je u dolami i sa svojim oružjem za pasom krenuo nazad. A kada bi dušmanin (Turčin) upitao dijete ili bilo koga drugog: ‘Tko je to bio kod vas?’ dobio bi odgovor: ‘Ujak!'” [B 71]

Taj opis bio je prepričavanje onoga što je mogao čuti gdjegod je bilo govora o bosanskim franjevcima, ali je Kuba nakon nedjeljne mise u ramskoj crkvi mogao izbliza promatrati kako se ovi redovnici ophode prema svojim vjernicima i kakva međusobna povezanost postoji između njih. “Sada se moglo vidjeti što je ramski fratar za narod”, zapisao je i nastavio: “I to me je istovremeno podsjetilo na to što je uopće za narod bio bosanski fratar.” [B 77]

Polazeći od ove dojmljive i doživljene slike Kuba je prešao na knjiško referiranje o misionarskom, a prije svega o spisateljskom djelovanju franjevaca. Ovo izlaganje prelazilo je dakako okvire Rame i ono nije ništa drugo nego rekapitulacija onoga što je o tome pisao Dragutin Prohaska u svome djelu Das kroatisch-serbische Schrifttum na koga se Kuba i poziva, ne navodeći doduše naslov njegova djela. Tako se u tom dijelu putopisa navode imena franjevačkih pisaca Jerolima Filipovića, Matije Divkovića, Lovre Sitovića, Filipa Lastrića, Stjepana Margitića i naslovi njihovih knjiga.[8] Nakon što ističe značenje ove literature za katolički puk Kuba zaključuje:

“I ovo franjevačko spisateljstvo ima opet na drugoj strani značenje i za franjevce same, jer je ono svjedočanstvo i spomenik njihove plemenitosti i požrtvovnosti s kojom su obavljali svoj posao, i to u veoma teškim uvjetima.” [B 78]

Pod dojmom ove povijesne aure, gostoprimstva u samostanu i uopće mjesta i krajolika koji su njemu kao umjetniku pružali obilje inspiracija, Kuba kaže kako je u jednom trenutku (dakako samo u jednoj literarnoj misaonoj igri) i sâm poželio postati ramskim fratrom:

“Moj život ovdje bio bi sličan lopoču na mirnoj površini dubokog jezera. Tiha samostanska ćelija bila bi moje obitavalište, šutljiva dolina radno mjesto, vodopadi, brzaci i potočići brbljavo i razgovorljivo društvo, a kamene stijene i gromade nadomjestak za gradske ulice. Izjahivao bih kao ‘ujak’ na konjiću iz doline visoko na brda, a s brda bih konjića vodio dolje u dolinu – oprezno kako na strminama ne bi slomio nogu. Na tim izletima posjetio bih neku Božju ovčicu brinući se za njezino onozemaljsko dobro, drugi puta bih na planinskim pašnjacima nadgledao samostanska stada, skrbeći se za naše ovozemaljsko dobro. Živio bih u zabitom kutu koji tvori svijet za sebe, jer do Prozora se mora preko brda, a iz Prozora je do željeznice daleko […].” [B 73]

I dok Kuba s izrazitim simpatijama govori o ramskom samostanskom bratstvu, a u mjestu i okolini otkriva mnoštvo motiva koji ga fasciniraju i dok je opčaran prirodom ramske kotline, u jednoj stvari on ne krije svoje razočaranje. Ramski fratri su s ponosom pričali gostu da su samostansku crkvu gradili domaći građevinari pod vodstvom majstora nestručnjaka.[9] Kuba je razumio njihovu radost nad tako ostvarenim djelom nakon godina velike tjeskobe i nevolje, ali je bio mišljenja da se kod podizanja takvih monumentalnih građevina ne smiju gubiti iz vida umjetnički aspekti koji nipošto ne isključuju jednostavnost u gradnji. “Na žalost”, piše on, “zgrada [ramske crkve] nije iznimka među katoličkim crkvama u Bosni koje su često plod krajnjeg neukusa i najveće graditeljske neukosti.” [A 170] Kao vrhunac tog neukusa navodi biskupsku crkvu u Mostaru, a katoličkoj crkvenoj arhitekturi on suprotstavlja kao pozitivan primjer graditeljstvo muslimanskih i pravoslavnih bogomolja. Okolnost da su pravoslavni i muslimani bolje stojeći od katolika, ne opravdava manjak ukusa, jer – “ukus nije luksuz”, a franjevci, od kojih su neki boravili na studiju u Rimu, ne bi smjeli biti bez ukusa. [A 170–171]

O tome u kojoj mjeri je Kubina kritika graditeljskog ukusa bosanskih franjevaca opravdana ili nije, ne može se ovdje raspravljati, premda bi njegovo zapažanje trebalo uzeti sasvim ozbiljno i također nekom drugom zgodom kritički preispitati. Na ovome mjestu neka ipak bude dopušteno upozoriti samo na jedan aspekt koji se tiče percepcije bosanskohercegovačke stvarnosti u stranoj beletristici, pa donekle i stručnoj literaturi, prošloga i pretprošlog stoljeća. U dobroj mjeri romantičarsko obojene predodžbe o ovoj zemlji bile su pune orijentalnih slika i motiva; takva su bila očekivanja, takve slike se tražilo i – nalazilo. Psihološki taj je stav razumljiv. Prijeći granicu Save stoljećima je značilo ostaviti “Zapad” za leđima i prepustiti se “Orijentu” ili onome što se pod time smatralo, a orijentalno se doživljavalo u prvome redu estetski. Romantičarska umjetnost i književnost Orijentu su dodijelili upravo estetsku ulogu. Mislim da je i Kuba barem u nekoj mjeri stajao u ovoj tradiciji, premda on to u svome “slavenofilstvu” možda ne bi za sebe dao reći.

[1] L. Kuba: Za písní bosensko-hercegovskou; isti: Fez, čili: jak na ně?, str. 197; isti: Za pjesmama, str. 696.

[2] Usp. kod Kube [B 74] i J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 48–49 (o pojmovima ram i šgjet).

[3] Takvo etimološko tumačenje zastupa i Ćiro Truhelka, pri čemu nije jasno na koga se on u tom tumačenju oslanja: “To ime ostalo nam je, kao i još po gdjekoje mjesto od starosjedioca bosanskih, od Ilira, a osnov mu: râm. Još i danas u njihovih potomaka Arnauta, taj osnov izrazuje sve što je bučno, šumno, silno, što brza niz obale i slapove. ‘Rama’ dakle označuje od prilike ono što i slovjensko ime njenog pritoka ‘Buka’.” Dr. [Ćiro] Truhelka: Uz naše slike, u: Nada, god. II, br. 21 (1. 11. 1896), str. 417. Etimologiju imena Šćit Truhelka vidi također u (ilirskoj) riječi šgjet = strijela, dok ime Varvara tumači kao “razbojište”. Na istome mj. Nije stoga isključeno da gvardijanovo znanje potječe upravo od Truhelke koji je na području Rame vršio različita istraživanja i intenzivno komunicirao s mjesnim franjevcima.

[4] Fra Ivo Kljajić bio je provincijal “Bosne Srebrene” od 1829. do 1832. godine. Jozo Džambo: Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine, u: Spomen-spis. Povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana, ur. Jozo Džambo, Anto Jeličić i Ivo Pranjković, Zagreb 2004, str. 139.

[5] Gvardijan samostana (“predsjednik rezidencije”) i župnik na Šćitu bio je u vrijeme Kubina posjeta Rami (1893.) fra Bono Milišić (1891. – 1894.); o njemu v. Ljubo Lucić: Rama kroz stoljeća, Rama–Šćit 2002, str. 92–93. Ostali članovi samostanskog bratstva bili su fra Mijo Lukić (1891. – 1894.), fra Mijo Čabrić (1891. – 1894.) i fra Jako Jurišić (1893. – 1894.). Na istome mj., str. 64.

[6] M. Maglajlić: Ludvík Kuba – za pjesmom po Bosni i Hercegovini, str. 206. Samo u dva slučaja Kuba je ostavio imena kazivača pjesama; od tih dvojice jedan je iz Bosne, a drugi iz Srbije (Kragujevac)! Ljuba Simić: Napomene o redigovanju tekstova, u: L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 18.

[7] L. Kuba: Za písní bosensko-hercegovskou; isti: Fez, čili: jak na ně?; isti: Za pjesmama.

[8] Usp. što Dragutin Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina von den Anfängen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert, Zagreb 1911. piše o fra Matiji Divkoviću (str. 98–104), fra Stjepanu Margitiću i njegovoj “Stipanuši” (str. 128–131), fra Lovri Sitoviću Ljubušaku (str. 135–137), fra Filipu Lastriću (str. 138–140) i fra Jerolimu Filipoviću uz Rame (str. 141). Kod Prohaske je Kuba također našao od Fortisa zabilježenu anegdotu o popularnosti Divkovićevih knjiga u Dalmaciji (str. 101), podatke o ponovnom izdanju Pripovijedanja fra Jerolima Filipovića zaslugom vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera u Sarajevu 1886. godine (str. 141), o dubrovačkoj učenoj Academia dei Concordi i njezinoj praksi njegovanja domaćeg jezika (str. 9), o studiju bosanskih klerika u Ilirskom kolegiju u Rimu (str. 65–66) i dr. Usp. odgovarajuća mjesta kod Kube [B 77–80].

[9] Vidi Jeronim Vladić: Urežnjaci iz Rame. (Ponovljeno treće izdanje iz 1924. i 1925. godine), Rama–Šćit 2008, str. 105.