Rama u Drugom svjetskom ratu
“Mirna oaza”
Po svom položaju, a posebno po mentalitetu ljudi, Rama se s pravom može nazvati oazom mira; kotlina okružena brdima, daleko od velikih prometnica. K tomu je u Gornjoj Rami bilo razmjerno dovoljno plodne zemlje da može prehraniti stanovništvo, a na planinama puno ispaše za uzgoj stoke. Prema popisu stanovništva u prozorskom kotaru 1931. godine živjelo je 9.468 stanovnika. Tek kad se puk namnožio, trebalo je ići trbuhom za kruhom. Između Prvog i Drugog svjetskog rata mnogi su mladi ljudi odlazili na rad izvan Rame, posebno u Sarajevo. Uglavnom su radili na ciglanama. U Rami se živjelo skromno, kao i u čitavoj Bosni toga doba, i razmjerno mirno. Tu i tamo bi sjevnule varnice kad se momci sastanu nedjeljom na Šćitu, ili kad se sukobe zaseoci i sela. U tim sukobima padale su ponekad i mrtve glave. Jedan takav sukob Rumbočana sa susjednim Varvaranima 1909. godine vrlo plastično je opisao fra Kazimir Ivić. Izgleda da su na varvarskoj strani glavnu riječ vodili muslimani, a na rumbočkoj katolici, ali ovo nije bio ni vjerski ni “nacionalistički” sukob, nego nesporazum oko ispaše. Varvarani nisu dopuštali rumbočkim pastirima da na njihovom području napasaju stoku. Kad su Varvarani izvadili noževe, Rumbočani su se prihvatili kamenja. U tuči je kamenom pogođen Amurin Čiplak koji je podlegao ranama. Iako se nije znalo tko ga je pogodio, krivnja je pala na Miškana Anđelića, zvanog Delkan, i na Ivu Beškera Petrova. Miškan je osuđen na 18 mjeseci zatvora, te da Amurinovoj ženi isplati 100 dukata, dok je Ivo dobio 8 mjeseci zatvora i obvezu da Amurinovoj ženi dadne kravu. Dukati su isplaćeni, a Beškerova žena nije dala kravu zbog svoje djece.[1]
U Rami je bilo tuča i za druge stvari, upotrebljavali su se noževi, kolje, a predkad i pištolji, ali nikad nije bilo nekih težih zavada, pogotovo nije bilo naglašenih međuvjerskih sukoba između muslimana i katolika. Znalo je biti nepovjerenja i antagonizma kao ostatka duge turske vladavine, kad su muslimani uživali privilegije, dok su kršćani bili građani drugog reda. Tada su muslimani nazivani i smatrani “Turcima”. Ipak je uvijek bilo razboritih ljudi. Postojali su prijateljski, dobrosusjedski i kumski odnosi između katolika i muslimana. Posebno se gajilo tzv. šišano kumstvo: kako musliman nije mogao biti kum na krštenju katoličkog djeteta, onda bi on prvi put ošišao dijete, čime je stvarano svojevrsno kumstvo, do kojega se mnogo držalo. “Zamjena duša” između katolika i muslimana o kojoj govori Araličin roman Duše robova, nije bez osnove u povijesti međuljudskih odnosa u ovim krajevima. U Rami nije bilo Srba u znatnoj mjeri, osim ponekog službenika, lugara i slično. Tek na putu prema Kupresu i Duvnu nalazila su se pravoslavna sela kupreškog kotara Vukovsko, Rilić i Ravno. Najbliže Rami nalazi se i jedno katoličko selo, Zvirnjača, nastanjeno stanovnicima koji po svemu spadaju među Duvnjake i Kuprešake, a imaju i istu nošnju i običaje. Zvirnjača je udaljena od Šćita 25 km. Danas ima svoju filijalnu crkvicu i spada u župu Rumboke. Između Zvirnjačana i Vukovljana vladali su prijateljski odnosi, ali je znalo doći i do sukoba, ne na nacionalnoj ili vjerskoj liniji, nego opet zbog ispaše.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Usp. Isto, str. 175.-177.
