RAMSKE LEGENDE: Turčinova jabuka

Donosimo novu legendu iz knjige “Ramske legende”, Rajka Glibe.

TURČINOVA JABUKA

U ono vrime nije cesta išla ko sada iz Prozora na Gračanicu, pa na Gračac i dalje za Jablanicu i to asfaltirana. Bilo je to u turska vrimena kada nije bilo ni one makadamske ceste što je uz korito rijeke Rame vijugala od Prozora do na Ramu, a onda ćirom do Sarajeva. Sada je, znaš, ta cesta i mjesto Rama koje je bilo željezničko stajalište, potopljena i sve otišlo u vode jablaničkog jezera.

Glavni ti je put u ta davna vrimena išo s Krančića i Mejnika na Gračanicu, a ostale preko Parcana, Ravnice i voda uz Triješćane preko Pomena do Doljana i dalje. Tim putom su išle kiridžije, putnici, trgovci i svi oni što su odlazili u bili svit. Svaki pješak i konjanik mislio je samo da mu se nekako popeti uz strmovite Triješćane i dočepati se zaselka Luke pa se tu na zaravnaku odmoriti, napiti vode, štogod prizalogajiti, okrijepiti se i krenuti dalje jer strmac tu samo što ne prestaje, a onda se putuje poravno i mirnije i za konja i za čovika.

Rvati na Lukama bili su dočikni, a za uljudnost i lip doček trgovci i drugi putnici namjernici ostavljali bi im ponešto od robe, netko šećera, netko meda, drugi kave i sve tako. Kućanice koje nisu išle na njive i livade raditi težačke poslove kuhale su, spremale kuću, a najradije bi prale rublje, slagale ga u čabrove, pripremale lug i vrelu vodu i onda nosile na pranje tukući ga pratljačama i pjevajući. Volile su one taj poso i zato što su mogle neprestano virkati tko sve putom prolazi. Tako je radila i neka Mara što je živila u prvoj kući s desne strane puta na ulazu u Luke kad se iđe odozdo. Ona je jednoč zapazila da putom na konju sve češće projaše dobro lip momak u turskom odilu. Čas projaše doli, čas gori i upo, brate, u oči. Mora da on i ne ide daleko već se samo vrzma putom gori-doli kroz Luke, a što li, Bože dragi? Pozdravi momče svakoga i svakome se lijepo javi uz osmijeh, ali ništa drugo. Niti pita, niti zapitkuje, niti što traži, a vrzma li se vrzma i ljudi se počeše propitkivati za njega.

Jednoč ga Šantuka (tako viču Ivicu Vladića) koji je nekada živio tude, upita tko je, zaboga, to lijepo momče, otkuda je, čijeg li je roda i poroda i šta ga tjera da tuda, kroz Luke, tako često projaše na svom vranom konju?

-Božija ti je vira, starče, ja sam momče toga i toga (lipo kaza starcu da je evlad poznatog Turčina iz Doljana), reče još da je njihova kula u zaselku Pačići kod džamije u Doljanima, pa ako ga put nekada nanese neka svrati jer će mu babi to milo biti i kaza kako često proješe tuda jer ga šalju u dalja sela da prenese razne poruke, ponekom posuđeni novac, i tako…

Jednog dana Mare Jukanova je livala vodu u fučiju. Uto naiđe taj turski momčić, sada već svakom poznat na Lukama. Pozdravi se lipo s Marom, našali se uz nekoliko širokih mladalačkih osmijeha, a onda iz zobnice izvadi veliku, lipu, rumenu jabuku, dade je Mari i zamoli je da jabuku svakako preda svojoj kćeri. Mari krv grunu u lice. Strah je, jeza je podilazi, a sve se pravi koda joj ništa nije, ko da ništa ne zna i ko da i ne sluti ništa.

Turčin podbode vranca, vranac nage u kas, trag prašine za njim penje se uz lišće hrastova, a Mara se uhvatila u muci i ne zna što će sa sobom.

-Ta moja Ive, nije moguće da se s Turčinom krišom viđala? A možda i je, prokletnica jedna? Vrag je žensko svako, leglo mu njegovo. Šta da radim? Da bacim jabuku? Da Ivi ništa ne govorim? Da sve zabašurim? Ali kako? Turčin je jak i opak? Može vrag vraga negdje sresti, možda se tajno sastaju i ašikuju? Može je upitati za jabuku i kuku meni onda. Moram predati jabuku, nema druge. Moraaam. Tako ću sačuvati svoju glavu, a dite će već nekako izmaći turčinovom pritvorstvu, dodvoravanju i nasrćanju – misli Mara.

Zametnu se fučijom na rame, napuni dižvu s vodom u desnu ruku i s jabukom u lijevoj ruci podje kući. Spusti fučiju pred vrata, unese dižvu u kuću, a Ive brzo shvati da joj je mama suviše uzbudjena jer voda se iz dižve prosipa od drhtanja i spala je već na pola te drvene posude.

– Šta je, mama? Šta je, reci mi? Reci već jednom zaboga miloga šta samo otpuhuješ i kolutaš očima? Ivine oči zakovaše se na jabuci u majčinoj lijevoj ruci. Sluti nešto veliko, nešto grozno. Na pravom je tragu.

– Na ti jabuka, oči moje drage. Na ti jabuka brigo moja velika.

Ive trzne jabuku iz majčine ruke. Izidje u dvorište.

Veliki krmak leži i spava uz parmake krmetnjaka. Krmača stoji, gleda Ivu i rokće. Iva baci jabuku u krmetnjak, krmača pojede jabuku. Iva ne zna koliko je vremena stajala zamišljena i izgubljena, ali je u stvarnost vrati jako kričanje krmače koja se proskoči preko ograde i pobježe putom kao da je vile nose. Ive nije ni pokušavala da trči za njom. Izgubi se na strmoj vijugavoj stazi što kroz hrastovu šumu vodi prema Pomenu.

I vidi ti, Bog te vidio, šta se zbi. Krmača u velikoj strani sustiže Turčina i poče mu ugrizati konja i njega za noge. Konj se baca zadnjim nogama, vrti u krug, izdužuje glavu da glavom gurne pomahnitalu krmaču, ali sve badava. Turčin digao noge iz uzengija na sedlo da ga luda krmača ne ozljedi. Konj koraci korak-dva, a krmača zviždi i rokće, žvalja otvorenih mlatara na sve strane. Konju krv curi iz nogu i prednjih i zadnjih. Izujedala krmača gdje god je stigla.

Noć pala, a borba krmače i konja ne jenjava. Konj se umorio, pjena mu šiba na usta i nosnice, ali uspije katkad da koraci koji korak. Cilu noć borio se konj sa krmačom i od odliva krvi pao onesviješćen. Krmača sada navalila na turčina. Navaljuje neumorno i sve jače. Turčin smoren ne zna ni kuda će ni što će. Nigdje nikoga. Kuće daleko, a nitko živ da naiđe i pomogne mu. Krmača ga u grubom naletu ugrize za mišičje desne noge, omanu s njim, obori ga na zemlju i poče otresati s opuštenim turčinovim tjelom kao s mrljinom. Uto u Doljanima zapivaše prvi pivci i krmače nestade.

Turčin se dugo stuljen nije mrdao, a onda je s mukom podigao glavu. Nema krmače, ne čuje joj se ni dahtanje ni roktanje. Samo mrtav vranac leži u blizini. Turčin poče da puže i doziva u pomoć. Seljani Doljana našli su ga onesvješćena kraj izvora uz put. Liječio se dugo, ali unakaženo tijelo i lice sada je odavalo preružna čovjeka. Bio je toliko ružan da se nijedna cura nije htjela udati za njega. Umro je sam i napušten, bez žene i potomstva, a sahranila ga je grupa vlaha, njegovih susjeda, izvan ograde turskog groblja u Doljanima.