Ramski župnici

Svećenik je u Rami, kao i svuda po Bosni, bio usko vezan uza svoj puk pa ga nije napuštao ni u najvećim nevoljama: ili je s njime dijelio izbjegličku sudbinu ili podnosio progonstvo, neimaštinu i pošasti. U Rami je do 26. svibnja 1811. godine župnik bio fra Ludovik Filipović, koji je 1812. godine došao drugi put za župnika kao šezdesetgodišnjak i ostao do 1814. kad je obolio za vrijeme haranja kuge. Fra Ludovik nije bježao od kuge, nego je ostao u kući i, premda bolestan, govorio je puku misu, ispovijedao i krštavao. U narodu se sačuvala predaja da su jednog dana mlađi svećenici otišli opremati bolesnike u daleka sela, a stari je fra Ludovik ostao kod kuće bolestan na postelji. Došla su, međutim, dva čovjeka iz Sovića tražiti misnika da opremi bolesnika. Natovarili su bolesnog fra Ludovika na konja i držeći ga sa strane, doveli su ga u to udaljeno selo. Kad je opremio bolesnika, starac više nije mogao od slabosti zajašiti na konja pa ga je osam ljudi zamotalo u ponjavu i stavilo na tralje te su ga u ponoć donijeli u župnu kuću gdje se već bio vratio jedan misnik. Opraštajući se od svojih nosilaca, fratar je rekao:

– Platio vam Bog i Gospa, ja ću sutra u raju za vas Boga moliti, da vas nijedan ne umre od ove nemile bolesti kuge!

Sovići su otada bili pošteđeni od kuge, a fra Ludovik je pobožno umro 18. listopada 1815. godine i pokopan je na groblju zvanom Ključići u Proslapu. Narod ovo groblje naziva i “Fra Ludinim grobljem”, tvrdeći da se noću na svećenikovom grobu vidi neka svjetlost.

Fra Jeronim Vladić piše da je od naroda čuo kako je fra Ludovik bio svet i dobar redovnik, da je po župi redovito hodao pješice, u opancima, jednostavno odjeven. Rijetko je jeo meso, jednostavno se hranio, najradije je jeo povrće i svuda sa sobom nosio “Stipanušu”, knjigu “Ispovjed” fra Stipana Margitića, za kojega je tvrdio da mu je rođak. Iz ove je knjige čitao narodu po Sovićima, Doljanima i Triješćanima, jer oni zimi nisu mogli dolaziti k misi. Čobani su mu brali lješnjake, divlje kruške i jabuke, od čega je on pravio ošaf (sušeno voće) i nosio po selu pune bisage, nagrađujući time onu djecu koja su dobro znala nauk. Djeca su ga voljela, išla su za njim, a on ih je podučavao da budu čista i uredna. Pričalo se da je u nekim selima znao skupiti “puno gumno djece” i ona su ga sve do mraka pozorno slušala. Kad bi saznao da su neki roditelji nemarni ili da daju djeci loš primjer, onda bi djecu iz takvih obitelji preporučivao čestitijim obiteljima da paze na njihov odgoj.^[1]

Kad je Rama potapana umjetnim jezerom, kosti ovoga čestitoga misnika prenesene su među kosti pokojnih fratara na groblje u Ripcima. Šteta što je time prekinut narodni kult svetog fratra.

Poslije smrti fra Ludovikove za župnika je došao fra Jako Križanac 1814. godine. O njemu se kod naroda sačuvala uspomena kako je za vrijeme kuge vršio veliku pokoru. Nije se smirivao ni danju ni noću, jer je trebalo neprestano obilaziti bolesnike. Kući je dolazio samo subotom poslije podne da bi mogao u nedjelju puku reći misu. Kad bi ga negdje zatekla noć u selu, pojeo bi komad kruha, nekad i komad sira, napio se vode te bi obučen legao na daske ili na sanduk. Kod kuće nije spavao više od četiri sata, i to na slami i na mutapu, pokrivaču za konje. Ipak je stalno bio veseo. Kasnije je premješten u Hercegovinu. Ramski ga je svijet posjećivao u Hercegovini, jer su ga ljudi neobično cijenili i voljeli. Kapelan mu je bio don Jako Perković, glagoljaš iz Vinice. On je služio uglavnom područje Triješćana, Uzdola i Doljana. Fra Jako je kasnije bio meštar franjevačkih novaka, a 1832. godine postao je definitor. On je iste godine sagradio i kapelicu u Gučoj Gori “tako da može vaskoliki puk stati”. Ondje je 1834. godine sagradio i “kapelu”, župnu kuću, odnosno sa­mo­s­tan. Njega su turski moćnici uvažavali: “Fra Jaki bi Turci sa svih str­ana letili po zapise, također ristjani i krstjani: fra Jaku su držali za jednog sveca. Ali jest odveć čovik pobožan bio, više bi postio nego mrsio, zato suv odveć u tilu, ali na nogama lak i zdrav. On je učen bio. Zapise je da­vao Turcim istim da ih upitomi i da može njihovu bolesnu dicu, koju bi vidio da će umrti, krstiti. To mu je najveća želja bila. Turci fanatični viru­ju u svašto: dok se čeljad razboli, vele ograisalo, tj. opsjednuto. Letili bi od­mah fra Jaki i vodili bi ga po svoj Bosni. Fra Jako bi Boga svrh njih mo­lio, a štokakve bi likarije davao. Na stotine događaja bi ga Turci vodili”.^[2]

Je li moguće da se na ovog čovjeka odnose vrlo velike optužbe što ih 25. listopada 1845. godine napisa “jedan katolik koji zasad boravi u Bosni” u pismu upućenom papi Grguru XVI., gdje se kaže da je Giacomo Križanac “piu distinto per la sua proclamata pieta, crede di rispetare la S. Sede e Chiesa con profanar il suo oratorio mettendovi i letti pelle donne con la cula, ed altri ordegni donechi; ricevendo in casa ragazze gravide e pren­dendo una troppo tenera cura di illegitimi loro fanciulli con publico sdeg­no del popolo” govoreći narodu “che molti anche dei Papi anno avuto ques­ta debolezza; che vi sono dei bordelli nelle terre de’ cristiani”.^[3] To je zato što je jedno vrijeme pristajao uz apostolskog vikara, biskupa fra Ra­faela Barišića. Križanac je doduše jedno vrijeme pristajao uz Barišićevu stra­nku, ali je fra Jako opozvao “sve što je zaveden radio u prilog biskupu Ba­ri­šiću, a proti provinciji”. Prijepis njegove izjave nalazio se kod fra Jerke Vladića.^[4]

Kad se stara župna kuća na Rašću počela rušiti, pokušao je župnik fra Marko GrabovacBOstojić iz Fojnice 1818. godine napraviti nešto udobniju kuću i proširiti dvorište, ali su mu zasmetali bezi Kopčićani i Prozoraci, tvrdeći da kršćanima nije dopušteno u turskoj državi ništa graditi bez velikih taksa. Značilo je da ih treba podmititi. Fra Marku se učinilo da ih ima previše a on ima malo novca, tek toliko da podigne skromnu kućicu. Da ne bi podmićivao Kopčićane i Prozorane po redu, uteče se uglednom Miralem begu u Skoplju i uz obilne darove dobije od njega dopuštenje da obnovi kuću i proširi dvorište. Beg mu je dao nekoliko svojih kavaza da mu domaći moćnici ne smetaju. Kavazi su izmjerili dvorište i ostali kod fra Marka čitavo vrijeme gradnje. Fra Marko ih je plaćao, ali su mu dobro došli da mu nitko ne smeta. J. Vladić s tim u vezi iznosi sljedeće:

“Dok se gradila kuća, došao bi kadikad po koji beg Kopčić i prozorski aga, da barem popije crnu kahvu, i tom bi mu prigodom, kobajagi, čestitali, što gradi ovaku binu.

– Vallah, fra Marko, pa i valja što ti to gradiš; neka znaš, da je to i nama drago; nije se, ako ćeš pravo reći, imalo ni gdi stati. Ono prijašnji fratri na brzu ruku radili i po nevremenu, pa brzo palo, i trebalo je da se načini; ama ti, vallahi ne beglenišemo, što si se uteko golokrakim Skopljacima, da te izjedu stojeć tu cijelo ljeto besposleni. Sve je to moglo bez toga proći, da si ti nama kazo što hoćeš. Nebi ti bio niko na putu. Kogod je pametan, fra Marko, dina mi i turske vjere, svak će se veseliti, kad u našem kraju ima koja ljepša kuća. A tebi zakonoši priliči, da imaš kuću mimo druge kuće. Ovdje k tebi svaki čas dolazi raja, da joj daješ zakon, dolaze i drugi zakoni i vjere, da upitaju za iladž, da zaišću zapis, e bogme, nije kabil, biva da je tvoja kuća, ko jedna pojata, nego ko jedna begovska kuća, gospodska kuća. Mi znamo da se je štošta govorilo, da ti ne načiniš kuće, ali, fra Marko, ono su kokošari, izjelice, ćornimeti, alaći jedni. A čisto znaj da ti na putu nije bio nijedan pravi Turčin, koji se broji pravi beg i aga. I mašhala ti kuća, da Bog da se u njoj nasjedio i živ i zdrav bio u carskom zdravlju sto godina.”^[5]

Fra Markova je kuća ostala uzgor sve do 1864. godine, a fratri su iz nje preselili u novoizgrađeni samostan na Šćitu 1857. godine. Kad su izgradili kuću, fratri su nastojali kupiti ono zemljište koje su begovi nakon odlaska fratara u Sinj uzurpirali i čim bi koji komad bio na prodaju, fojnički je samostan nastojao naći sredstva da ga otkupi.

U Ramu je došao 1824. godine za župnika je fra Franjo Dobretić koga je narod zvao Šubara, jer je na glavi stalno nosio šubaru, što svijet nije bio navikao gledati na svećeniku. On je ostao u Rami sve do 1837. godine. Imao je i dva pomoćnika, što za onoliku župu nije bilo dovoljno. U narodu je na njega ostala uspomena kao na dobra i pobožna redovnika. U Vladićevo doba bilo je još “katolika i islamovaca” koji su o njemu govorili kao o Šubari, koji je uvijek molio krunicu kamo god je išao. Neki ljudi nisu uvijek rado molili s njim jer je sastavljao krunicu na krunicu. Kad bi mu to prigovorili, on bi odvraćao:

– Boga se ne može premoliti! Bolje je moliti nego govoriti jer se može reći i nešto grešno!

Šubara je odgovarao jedino na pozdrav “Hvaljen Isus!” i odmah nastavljao moliti. Kad su ga muslimani uvrijeđeni pitali zašto im ne uzvrati na pozdrav, on bi ih upozorio da ni oni ne uzvraćaju na pozdrav za vrijeme namaza (molitve, klanjanja). Vladić dodaje:

“Stari su mi muslimani pripovijedali, da njih nije trpio, niti bi s njima općio, nego s kojim starim begom ili agom, a kad bi od njega ovi pošli, reko bi im:

– Pače, ja ti nešto zaboravih reći: Pokrsti se!

I taj mu već ne bi nigda došao, a Šubara je to i volio. Ali je drugačije bio dobar fukari (sirotinji) i turskoj i kršćanskoj, nikoga nije otjerao. S te je vrline bio vrlo popularan i ostavio veoma dobru uspomenu i kod katolika i kod muslimana”.^[6]

Nakon fra Franje za župnika je 1837. godine došao fra Mijo Čuić mlađi iz Duvna. I o njemu je sačuvana uspomena kao o dobrom i svetom svećeniku koji je dobro propovijedao i bio obazriv prema pokajnicima u ispovijedi. Za njega J. Vladić piše:

“Divnom je memorijom lično poznavao svako čeljade svoje župe, pače i djecu, s kojom bi se veoma rado zabavljao, kad bi došao u selo, te ih takvim prigodama učio razne molitve i nauk kršćanski… Kad bi hodo po selima, te bi se gdjegod obnoćio, navečer bi sam molio Boga pred čeljadima, i kad bi opazio, da štogod krivo izgovaraju, po svršenoj molitvi bi ih na to upozorio i to bi s njima ispravljao. Od mnogih sam čuo ovo: Ovako nas je učio pokojni fra Mijo Čuva”.^[7]

Fra Mijo se, kako piše J. Baltić, razbolio nakon propovijedi na Gospojinu u Rami: glas mu je potpuno zakazao i počeo je kašljati. Došao je u Travnik na liječenje, ali mu liječnici nisu pomogli. Umro je u Ciganskoj Mahali, kršćanskom dijelu Travnika, 5. studenog 1844. godine. Baltić za njega kaže da je lijepo propovijedao i da ga je svatko rado slušao.^[8] Fra Mijo Čuić bio je i slikar. Naslikao je, između ostaloga, 1804. godine sliku Marijina uznesenja na nebo. Slika je izgorjela zajedno s crkvom 1942. godine.

Fra Bono Perišić iz Fojnice došao je u Ramu za župnika 1845. godine. Zapamtili su ga kao ozbiljna i vedra čovjeka, ali se “gotovo nikad nije nasmijao”, kako bilježi J. Vladić i nastavlja: “Ovaj je redovnik bio jedan od najučevnijih redovnika svoga vremena i to ne samo u bogoslovskoj struci, nego u svim znanostima je bio kao jedna enciklopedija. U manastiru se veoma mnogo bavio pisanjem i prepisivanjem, i velika je šteta, što se vrlo bojo kritike, te ništa nije objelodanio. Da je bio slobodniji i drzovitiji, ko što pokojni Jukić, ovaj mu ne bi bio ni do koljena. I ko što je bio plašljiv, da štogod izda štampom, tako je bio strašljiv i kod propovijedanja”. Međutim, bio je strpljiv u ispovjedaonici, a djecu je učio čitati i pisati. On je u matice upisivao dvojna prezimena (ono starinsko i ono novije). Bilježio je kad su koje godine bile teške zime, epidemije i drugi događaji, a što je posebno važno, on je “svoje mlađe đake poučavao naizust bosansku povijest”. Od naroda nije tražio ništa, nego ako mu je tko nešto dao, bio je zahvalan. Znao je reći:

– Tko je čovjek i kršćanin, sjetit će se svoje dužnosti, a od nekršćana ne tražim ništa.

Skupljao je stari novac za numizmatičku zbirku, ali je pošteno plaćao sve ono što je vrijedno dobio od naroda.

Kad je fra Bono došao u Ramu drugi put 1851. godine puk se obradovao što mu je opet došao stari znanac i dobar svećenik.^[9]

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[1]  J. Vladić, Urežnjaci, str. 326.-328.

^[2]  J. Baltić, Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754B1882, Sarajevo 1991., str. 46.-47.

^[3]  Arhiv Franjevačke provincije Bosne Srebrene, VII/173.

^[4]  Usp. J. Vladić, Urežnjaci, str. 329.

^[5]  Usp. Isto, str. 331.

^[6]  Usp. Isto, str. 334.

^[7]  Usp. Isto, str. 336.

^[8]  Usp. M. Baltić, nav. dj.,, str. 76. U pismu Marka Kalamuta pretoru u Imotskom od 15. V. 1844. navodi se da fra Mijo Čuić spada među izrazite protivnike biskupa Barišića i da protiv njega govori s propovjedaonice. Usp. Ilija Kecmanović, Barišićeva afera, Sarajevo 1954., str. 117.

^[9] J. Vladić, Urežnjaci, str. 337.