Riblji štapići bez ribe i nezdravi, kobasice bez mesa, maslac bez mlijeka…
U nastojanju da proizvodi budu što konkurentniji, proizvođači svoje proizvode plasiraju na tržište nadajući se da će se kupac “zalijepiti” za cijenu i da mu drugi kriteriji neće biti važni.
Njemačka potrošačka organizacija koja se bavi istraživanjem Stiftung nedavno je provela istraživanje i testirala 19 vrsta ribljih štapića, uključujući veganske verzije. Između ostalih, testirali su štapiće tvrtki Iglo, Frost, Followfood i Alnatura te Aldi, Lidl, Rewe i Edeka. Cijene se kreću od 6,20 (12 KM) do 16 eura (31,30 KM) po kilogramu.
Osim toga, ispitivači su posebnu pozornost posvetili “nutritivnoj kvaliteti” s konkretnim pitanjem: Koliko su zaista zdravi i hranjivi štapići za djecu i odrasle? Rezultati ispitivanja bili su doista loši, više od polovine testiranih štapića pokazalo je povećanu razinu zagađivača, piše Večernji list BiH.
Zapanjujući rezultati
Zagađivači se uglavnom nalaze u pohanju. Potencijalno kancerogeni zagađivač masti 3-MCPD nastaje kada se biljna ulja zagrijavaju na visokim temperaturama. Kod prethodno prženih štapića štetne tvari se razvijaju tijekom proizvodnje i pripreme. Ispitivači su otkrili sadržaj 3-MCPD u masnoći ribljih štapića iz Igla (10 € po kg) i Rewea (6,20 € po kg), koji je više nego dvostruko veći od dopuštenog u EU. Stoga su oba popularna proizvoda dobila samo ocjenu zagađivača “neispravno”. Ukupna ocjena bila je tek “dovoljan”.
Iglo razočarava svojim pečenim ribljim štapićima: najskuplji proizvod od tijesta na testu (12,40 € po kg) sastoji se od samo 49 posto ribe i 51 posto paniranja. Uobičajen je omjer od 65 posto ribe prema 35 posto paniranja na temelju smjernica za ribu i riblje proizvode. Samo su dva proizvoda od ribljih štapića dobila ocjenu kvalitete “dobro” od Stiftung Warentesta.
Pobjednici testa s ocjenom kvalitete 2,4 (dobro) su riblji štapići iz Frosta (8,90 eura po kilogramu), slijedi riba ekološkog dobavljača Alnatura (16 eura po kilogramu) s ocjenom kvalitete 2,5 (dobro).
Ovo istraživanje ponovno pokreće pitanje kakvu hranu jedemo
Naime, na policama s mliječnim proizvodima možete pronaći artikle koji izgledaju kao sir, maslac, mlijeko, ali to nisu. U nastojanju da proizvodi budu što konkurentniji, proizvođači ih plasiraju na tržište nadajući se da će se kupac “zalijepiti” za cijenu i da mu drugi kriteriji neće biti važni. Ali što ako su ti “drugi kriteriji” zapravo oni glavni, esencijalni, oni koji definiraju određeni proizvod? Nisu svi proizvođači iskreni prema svojim potrošačima, a neki ne samo da nam malo “muljaju” već nas i otvoreno varaju.
Kako je to moguće? Zbog manjka zakona i regulative, čak i u zapadnim društvima koja se diče kontrolom takvih stvari. Ponekad, kad kupujemo neku namirnicu, uopće nemamo pojma o tome što smo zapravo kupili. Pa tako jeftini “sirevi”, u kojima od sastojaka ima svega drugog osim mlijeka, preplavili su tržište. Tu je i maslac – koji to zapravo i nije. U njemu je 10% maslaca i 90% biljnih ulja.
Cijena nije mjerilo
Na policama trgovina nalazi se i napitak u kojem je samo polovina mlijeka, a ostalo su drugi sastojci. U kobasicama je često samo polovina mesa, ostalo su drugi sastojci. Pa zato kilogram istih košta znatno manje od kilograma mesa. Nadalje, većina čipseva nije napravljena od krumpira. Proizvođači koriste brašno (pšenično ili kukuruzno) i mješavinu škroba, a mješavina za čips ne sadrži više od 42 posto samih krumpira.
Nadalje, sam udio čaja čini manje od jedan posto, dok je ostatak šećer. Istina, na navedenim proizvodima sastav je naveden, ali većina kupaca nema naviku čitati etikete koje su često presitne i teško čitljive.
Međutim, svakako bi trebalo paziti što se kupuje i koliko je to zdravo. Zdravlje ulazi na usta, mudra je narodna izreka koja ponajbolje govori koliko je važno kakva nam hrana završava na stolu, odakle potječe, kako je uzgojena, pripremljena. Do prije nekog vremena cijena je bila pokazatelj kvalitete u svim segmentima, pa tako i kada je riječ o hrani.
No, je li i dalje tako?
Mnogi će reći da nije, i to iz vlastitog iskustva jer su se više puta prevarili kupujući skuplje, a kada su probali proizvod, vidjeli su da njegova kvaliteta ne prati i cijenu.
Na što se onda osloniti, na nadležne institucije u državi kojima je posao pratiti i provjeravati što stiže na police trgovina u BiH, kako bismo znali što jedemo? Tako bi trebalo biti, a je li baš tako? Kakvu hranu uistinu jedu Bosanci i Hercegovci, pitanje je od milijun dolara na koje ni nadležne institucije ne mogu pouzdano odgovoriti.
