Rođena i ostavljena u Mostaru, obitelj pronašla nakon 49 godina

Reporterka HRT-a pronašla izgubljenu obitelj nakon 49 godina i otkrila zapanjujuću priču. Ivana Perić rođena je u Mostaru. Majka ju  rodila prijevremeno i odmah nakon rođenja prebačena je iz Mostara u Sarajevo, u Dom Bjelave. Zadnje kockice posložila je u SAD-u, a ovu nevjerojatnu životnu priču prenio je Jutarnji list.

Obiteljski mozaik složen u SAD-u 

Ivana Perić (49) prošlog se tjedna vratila iz SAD-a, gdje je nakon gotovo pola stoljeća od rođenja prvi put zagrlila polusestru, posljednji dio mozaika koji je godinama slagala. Tijekom odrastanja bila je jedinica, a nakon što je otkrila identitet bioloških roditelja, ‘dobila je‘ dvije polusestre i tri polubrata.

“Čim smo se vidjele, odmah sam osjetila pravu bliskost”, kaže nam Ivana i dodaje da je susret nadmašio njezina očekivanja. S osmijehom su se ponovno povezale, a Ivana je upoznala i sestrine sinove te njihovu obitelj. “Bilo je to prekrasno iskustvo, puno emocija i pozitivne energije”, rekla je i naglasila koliko su joj ti trenuci značili.

Reporterka riječkog centra HRT-a odrasla je u Sisku, u obitelji Lacković. Kao bebu posvojili su je danas pokojni supružnici Aleksandra i Ivan Lacković nakon godina bezuspješnih pokušaja da dobiju dijete. Aleksandra je bila profesorica povijesti i latinskog, a Ivan strojarski projektant.

“Moji posvojitelji su moji jedini roditelji. Ja se sjećam samo odrastanja u divnoj obitelji”, kaže nam Ivana.

Rođena je prijevremeno, u šestom i pol mjesecu trudnoće, a težila je 1,4 kilograma. Odmah nakon rođenja prebačena je iz Mostara u Sarajevo, u Dom Bjelave. “Roditelji su me uzeli s 13 mjeseci. Odvezli su me brižno u Dalmaciju da budem na svježem zraku. Brzo sam se oporavila.”

Djetetu se, prema zakonu, prije polaska u školu treba reći da je posvojeno. Ivani su to roditelji rekli na moru, u vikendici. “Mama mi je rekla da me nije nosila u trbuhu, ali da njihovo srce kuca za mene, a ja sam joj tada rekla da ću se baciti krokodilima u more”, kaže. No, to nije bilo toliko dramatično i, dodaje, nikada nije širila famu o tome. U školi su djeca znala biti okrutna. “Igrali smo gumi-gumi ispred škole. Curica iz nesređene obitelji mi je govorila da nemam mamu. Ja se i dandanas sjećam da sam joj odgovorila kako nije važno tko te rodi, nego tko te odgoji.”

Bezbrižno djetinjstvo kod posvojitelja

U kući Lackovićevih odrastala je bezbrižno, poput princeze. Kad je poželjela barbiku, majka je autobusom otputovala u München, jer ih tada u Hrvatskoj nije bilo. Isto je bilo i s lutkom koja plače, Aleksandra je zbog nje otišla u Austriju. Odjeću joj je kupovala u Trstu. “Mama je bila stroži dio obitelji. Ona je bila šefica u kući, ali nikada se nije svađala s tatom. Imali su skladan brak pun ljubavi”, govori Ivana ponosno.

Kasnije su joj, u tinejdžerskim godinama, rekli ime biološke majke. Kad je počeo rat 1991., trebalo je doći do matičnih dokumenata kako bi dobila domovnicu. “Tada je došao originalni list i vidjela sam njezino ime, Jasminka.” Ipak, naglašava: “Jedni i jedini moji roditelji su Ivan i Aleksandra. I danas to ne doživljavam tako.”

Otac joj je preminuo od karcinoma bronhija dok je imala 21 godinu. Majka je umrla 2004. od sepse. Nakon njihove smrti nije razmišljala o tome da potraži biološku majku, sve dok njezin posao nije odigrao sudbinsku ulogu.

Igra sudbine i dolazak u Mostar – “Možete li mi reći tko je moja majka?”

Jedna žena pobjegla je s odjela babinjača u Mostaru i ostavila bebu, a Ivana se kao reporterka zaputila u taj grad.

“Došla je pod trudovima u rodilište i čim ju je rodila, pobjegla je. Beba bez imena i identiteta bila je 40 dana u mostarskoj bolnici. Nisu je mogli upisati.” Ivana je tada posjetila Centar za socijalnu skrb u potrazi za informacijama za reportažu.

“Bila sam s ravnateljem, a kad se ugasila kamera pitala sam ga može li ta djevojčica s 18 doći i pitati tko je njezina majka. Rekao je da može.” Tada ga je pitala ono što nikada nije planirala: “Pa dobro, možete li mi reći tko je moja majka?”

Ravnatelj je problijedio. Ivana mu je rekla ime. “Ivana, ja poznajem vašu majku”, odgovorio joj je. “A kako ona izgleda, pitala sam i postavila najgluplje pitanja u karijeri. Odgovorio mi je da je jako lijepa žena i kako vjeruje da sam svjesna svog izgleda.” Iz toga je shvatila da nalikuju.

Susret s biološkom majkom

“Nije mi bio plan upoznati je. Nisam imala interes, ali bila sam znatiželjna. Htjela sam je vidjeti izdaleka”, iskrena je. Saznala je da obitelj drži kafić. Prvo je upoznala ujaka koji je, čim ju je vidio, nazvao njezinu majku. ‘Tvoja mala je ovdje‘, rekao joj je. Očito su svi znali, a pravili su se ludi.”

Susret se dogodio ispred zgrade. Njezina biološka majka ponašala se sretno i razdragano, no Ivana priznaje da je sve više djelovalo kao gesta nego iskrena emocija. A ni ona nije osjetila nikakvu bliskost ili povezanost.

Biološka majka rekla joj je da je dobila njezinu smrtovnicu, a kad je Ivana tražila da je vidi, odgovorila je da je izgorjela u ratu. Ivana je svjesna da joj je lagala.

Pronalazak braće i sestara

“Nisam joj nikad zamjerala što me pustila. Danas mi je na neki način drago što sam to napravila jer da je nisam upoznala, ne bih znala za braću i sestre.” No, nije joj htjela otkriti tko joj je otac. “To joj zamjeram jer mislim da imam pravo na to”, govori Ivana odlučno.

Doznala je da je majka prije nje s prvim mužem imala dvoje djece, Svjetlanu i Miru, a najmlađi brat je iz njezina drugog braka. Majka nije htjela reći svoj djeci da Ivana postoji pune dvije godine. “I oni i ja smo imali pravo na to. To je bilo jako loše od nje.”

Znala je da ih je dvoje u Americi. Jedne večeri slučajno joj se javila žena iz američkoga grada Des Moinesa. Razgovor je odveo do neočekivana otkrića: ta je žena živjela sa Svjetlanom i Mirom u izbjeglištvu u Njemačkoj. Ivana joj je poslala fotografiju, a ona ju je pokazala sestri. “Sestra je rekla da nema sestru. Kad joj je pokazala moju sliku, sve joj je bilo jasno. Ja najviše nalikujem svojoj biološkoj majci.”

Kontakt je uspostavljen preko Skypea. “Moja braća i sestra su ugodni i pristojni. Brat je brzo doletio u Rijeku. I drugi brat iz Mostara. “Plakao je na telefon kad smo se prvi put čuli. Onda je i on došao u Rijeku.” Danas su u lijepim odnosima. Prema braći i sestri, kaže nam, osjetila je odmah emociju kao da su joj netko blizak. Majka je lani umrla i nikad joj nije rekla ime oca.

Ivana je ipak konačno upoznala i njega prošlog ljeta. Živio je u Poreču cijeli život. S njim je ‘dobila‘ polubrata i polusestru s kojima se danas redovito viđa. Saznala je i da je majka ocu rekla da je umrla. “On je bio divan čovjek i razveselio mi se.” Nažalost, umro je ove godine, dan nakon njezina rođendana u srpnju.

“Sve s majčine strane osjetila sam kao svoje. Oni su imali težak život za razliku od mene, ali izrasli su u divne, vrijedne ljude.” Najmlađi brat Vedo osobito joj je blizak: “Dođe mi s obitelji. U glavi smo copy-paste.”

Kao djevojčica znala je pitati roditelje zašto nisu posvojili još jedno dijete. Majka bi joj odgovarala: jedva smo tebe dobili. “Nismo mi bili velika familija. To mi je uvijek falilo i sad ih imam”, govori nam Ivana koja posljednjih 25 godina živi u Rijeci. Ima supruga i 23-godišnju kćer.

Iako njezin život izgleda kao dramatičan roman, kraj je, kaže, sretan. “Ponosna sam zbog svega. Da su barem sva djeca po domovima posvojena i da su dobila priliku kao ja”, zaključuje danas potpuno mirna i sretna Ivana.