Romano Guardini: ASKEZA

Smisao životnog čina ne sastoji se u tome da uživamo u njegovoj vlastitoj osjećajnosti i snazi, nego da ostvarujemo ono što je čovjeku zadano. On živi stvarno i potpuno ako poznaje odgovornost koju ima, ako izvršava posao koji njega čeka, ako služi ljudima koji su mu povjereni. Ali ono ispravno prepoznati i izabrati, a krivo odbaciti – taj postojani korak preko vlastitih želja u zadaće – jest askeza.

Bilo je vremena kada se o svemu što se zove askeza govorilo ne samo s odbojnošću nego i s gnušanjem – kao da se ne radi samo o nečemu krivom nego također o nečemu neprirodnom i uvredljivom. Mislilo se da askeza nastaje iz straha i neprijateljstva prema životu, štoviše iz neprirodno izopačenog osjećaja. U noj se očituje mržnja koju kršćanstvo ima prema svijetu. Askeza je otrovni stav svećenika koji prezire životnost prirode da bi potvrdio vlastitu egzistenciju i tako dalje.

Bilo je to u doba građansko-liberalnoga razvitka, ali od tada su se stvari promijenile

Tko je htio vidjeti, vidio je što se htjelo s tim «služenjem životu». Usprkos tome riječ «askeza» još uvijek budi suprotne osjećaje. Vrijedi stoga zapitati se što ona zapravo znači.

U otporu prema askezi mnogo toga je naprosto dolazilo iz želje za neograničenom slobodom i svojevoljnošću nagona. U tome je međutim prisutno pogrešno poimanje života, točnije pogrešno shvaćanje kako se život razvija i postaje plodan.

Kako stoji sa životom prirode? Rado se čovjeka uspoređuje s prirodom kada se hoće stvoriti prostor za ono što proturječi Kristovu duhu. Kako se tada odvija «život»? Kako raste i razvija se neka zdrava životinja? Tako što slijedi svoje nagone. Tada sve ide ispravno jer točni instinkti bdiju na tim da ništa ne krene krivim putem. Ako je životinja sita, prestaje jesti. Ako je odmorna, neće nepotrebno ostati ležati. Ako je goni nagon za razmnožavanjem, zadovoljava ga; kada prođe to vrijeme, nagon prestaje. Način, tip, ako se tako može reći, po kojem se ostvaruje život prirode je jednostavno sebe-ostvarenje [Sich-Auswirken]: Ono što je unutra, živi se vani.

Kako to stoji s čovjekom?

U njemu djeluje nešto što se ne nalazi u životinji, tako očito stvarno i djelotvorno da se mora biti slijep a da se to ne vidi – duh. On dovodi u novu situaciju sve što se zove «prirodom».

U prostoru duha, naime, nagon ima drugo značenje od onoga koje ima u pukoj prirodi. Igra drugu ulogu, djeluje drukčije. Stoga nema smisla htjeti razumjeti ljudski život polazeći od životinjskog. Još je nesmislenije kad se danas čovjeka shvaća polazeći od stroja. No, ostavimo to po strani. U svakom slučaju besmisleno je za mjerilo ostvarenja ljudskoga života htjeti postaviti život životinje.”

U prostoru duha, naime, nagon ima drugo značenje od onoga koje ima u pukoj prirodi. Igra drugu ulogu, djeluje drukčije. Stoga nema smisla htjeti razumjeti ljudski život polazeći od životinjskog. Još je nesmislenije kad se danas čovjeka shvaća polazeći od stroja. No, ostavimo to po strani. U svakom slučaju besmisleno je za mjerilo ostvarenja ljudskoga života htjeti postaviti život životinje.

Što dakle duh uzrokuje u ljudskim nagonima?

U porivu za hranom, seksualnim ispunjenjem, za djelovanjem, mirom, udobnošću? Ponajprije uzrokuje nešto iznenađujuće: duh pojačava nagone. Nijedna životinja ne slijedi nagon za hranom poput čovjeka koji užitak čini sebi svrhom i tako si škodi. Ni u jednoj životinji seksualni nagon ne postiže neumjerenost i samovolju kao kod čovjeka koji si dopušta da bude gonjen od njega sve do uništenja života i časti. Nijedna životinja ne nalazi toliki užitak u ubijanju kao čovjek, i za čiju ratobornost nema usporedbe u životinjskom carstvu.

Sve što znači nagon drukčije djeluje kod čovjeka nego kod životinje. Duh daje životnim impulsima posebnu slobodu. Oni postaju jači, dublji, dobivaju mnogo šire mogućnosti traženja i ispunjenja, ali istodobno gube zaštitu organskoga poretka u kojem su kod životinja povezani i osigurani; u čovjeku postaju nesređeni i ugroženi u svom smislu. Pojam iživjeti se [Ausleben] nejasan je pojam. Životinja «se iživljava», ona to mora, čovjek ne.

Duh nagonu dariva novi smisao. Djeluje unutar njega i stvara u njemu dubinu, karakter, ljepotu. Stavlja ga u odnos sa svijetom vrednota kao i s onim koji te vrednote nosi – s osobom i time ga uzdiže u prostor slobode. Kod životinje nagoni su «priroda» [natura]. Duh od njih čini ono što nazivamo «kulturom» [cultura], riječ shvaćena kao izraz odgovornosti i svladavanja, samokontrole.

Kod životinje nagon izgrađuje okolinu prikladnu njezinoj vrsti; upravo time je uklapa u njezine uvjete i granice. Kod čovjeka nagon vodi slobodnom susretu sa širinom i bogatstvom svijeta, ali time upravo biva izložen opasnosti. Svako prekoračenje, pretjerana profinjenost, neprirodnost postaje mogućim – i primamljivim.

Duh se uzvisuje iznad nagona

Time ga ne uništava, ne postaje, kako se suludo misli, «protivnik života». To čini samo pokvareni duh koji izdaje svoju vlastitu bit. Naprotiv, on stječe mogućnost urediti nagon, oblikovati ga i tako ga dovesti do višega smisla. Prema njegovoj punini, upravo kao nagon – dakako uz opasnost izobličenja i neprirodnosti.

Sve to – još jednom najizričitije naglašeno – ukazuje na to da nagon u čovjeku znači nešto drugo nego kod životinje te da je besmisleno ako čovjek u njemu, dakle u prirodi traži mjerilo za svoj život. «Askeza» međutim znači da se čovjek odlučuje postajati čovjekom.

Odatle za njega proizlazi nužnost koja ne postoji u životinje, naime, da svoje nagone drži u slobodno izabranom poretku i da svladava sklonost k neumjerenosti ili krivom djelovanju.

Nagoni u sebi nisu zli. Oni pripadaju čovjekovoj biti i djelotvorni su u svim područjima i oblicima njegova života. Oni tvore njegovu zalihu energije. Njih slabiti značilo bi slabiti sam život, a život je dobar. Jedna dubinska struja u povijesti religije i etike proizlazi iz mišljenja da je nagon kao takav zao, da je seksualni život, tjelesnost, dapače da je materija jednostavno nešto zlo – čak, da je zlo naprosto, dok je duh kao takav naprosto dobro. To je onaj dualizam u kojem zacijelo postoje plemeniti motivi. Kao cjelina, međutim, on stvara opasnu zabludu, okrećući se u sebeodricanju uvijek iznova na nagon. Motiv istinske askeze nije u takvom suzbijanju životnoga nagona, nego u nužnosti da ga se dovede u primjeren red. Taj je red određen različitim gledištima: zahtjevima zdravlja, obzirima prema drugim ljudima, obvezama zvanja i rada. Svaki dan postavlja nove zahtjeve da se sebe drži u redu, a to je askeza. Grčka riječ áskesis znači vježbu; vježbanje u ispravnom vođenju života.

Postoje vrednote svakodnevnoga života, kao što su one koje pripadaju fizičkom životu; povrh njih postoje primjerice vrednote za ostvarenje zvanja; još naviše su one osobnih odnosa i duhovnoga rada; naposljetku su one vrednote koje se ostvaruju neposredno u odnosu s Bogom. Te vrednote ostvarujemo snagama našega života. One su međutim ograničene i moramo biti na čistu na koje ih zadatke želimo usmjeriti. Sve to stoji žrtve i napora – i to je upravo askeza.”

Treba imati na umu i činjenicu da postoji ljestvica vrednota

Da napomenemo: postoje vrednote svakodnevnoga života, kao što su one koje pripadaju fizičkom životu; povrh njih postoje primjerice vrednote za ostvarenje zvanja; još naviše su one osobnih odnosa i duhovnoga rada; naposljetku su one vrednote koje se ostvaruju neposredno u odnosu s Bogom. Te vrednote ostvarujemo snagama našega života. One su međutim ograničene i moramo biti na čistu na koje ih zadatke želimo usmjeriti. Sve to stoji žrtve i napora – i to je upravo askeza.

Bez obzira na to svatko, međutim, tko poznaje čovjekovu popustljivost zna kako je nužno nametnuti si dobrovoljna, a ne neposrednim ciljevima zahtijevana samosvladavanja. Ona su nužna kako bi volja mogla lakše udovoljiti zahtjevima koje bi neka neposredna obveza postavila. Samosvladavanja su također nužna kao put u slobodu koja se dakako sastoji u tome da se bude svoj vlastiti gospodar, gospodar svojih vlastitih podražaja i kompetencija.

Onako kako proizlaze iz tjelesno-duševnog ustroja čovjeka, fizički nagoni stupaju na tako elementaran način u svijest da se pritom lako zaboravljaju oni duhovni. No, gledano iz cjeline ljudskoga života, ovi potonji su uistinu presudniji. Izgradnja onoga što nazivamo osobnost, njezino samopotvrđivanje u svijetu, njezino djelovanje i stvaranje nošeni su duhovnim nagonima. Postoji stoga težnja za važenjem i ugledom, za moću u svim formama. Postoji težnja za druženjem i zajedništvom, za slobodom i stvaranjem. Postoji želja za znanjem i umjetničkim stvaranjem, i tako dalje. Svi ti nagoni, kako je rečeno, imaju značenje poticaja koji donose ljudsko samopotvrđivanje i osobni razvoj. Oni međutim imaju i nagnuće da prijeđu u prekomjernost, da odvedu vlastiti život izvan odnosa s drugim ljudima i da stoga djeluju uznemirujuće i razarajuće.

Zato je opet potreban stalni odgoj čija su polazišta utvrđena moralnim naukom i životnom mudrošću, i taj se odgoj naziva askezom

No, ostavimo te općenitosti, pogledajmo u stvarnost. Razmislimo na primjer o prijateljstvu. Dvoje ljudi su se upoznali i svidjeli jedno drugom. Otkrili su zajedništvo pogleda i ukusa, razvili su simpatiju i jedno u drugo ima povjerenje. Misle da je njihova veza sigurna i žive bez nekih većih naprezanja. Ali među njima, samorazumljivo, postoje i razlike i one malo pomalo dolaze do izražaja. Nastaju nesporazumi, neraspoloženja, napetosti. Nijedno međutim za to ne traži razloge ondje gdje oni doista leže, naime u vlastitoj samouvjerenosti i ravnodušnosti, pa za kratko vrijeme jedno drugome ide na živce. Mirno povjerenje iščezava, i malo pomalo sve se urušava.

Ako prijateljstvo treba potrajati, potrebno je nad njim bdjeti, štititi ga. Svatko drugome mora dati prostora da bude ono što zapravo on jest. Svatko treba biti svjestan vlastitih pogrešaka, a pogreške drugoga gledati prijateljskim očima. To htjeti i ostvarivati usprkos osjetljivosti, tromosti i uskoći vlastite naravi, ponovno je askeza.

Zašto otupe toliki brakovi i postanu prazni? Zato što kod svakoga u bračnoj vezi vlada osnovna postavka da je ono o čemu se tu radi, dakle da je «sreća» da se svatko od njih može ostvariti u prostom življenju svoga života [Selbst-Ausleben]. A pravi je brak uistinu zajedništvo života, uzajamna pomoć i vjernost. Brak znači da «jedno nosi teret drugoga», kako kaže Pavao (Gal 6,2). Zato nad njim mora bdjeti odgovornost duha. Uvijek iznova jedno drugo mora prihvaćati onakvim kakav drugi jest, odricati se onoga što ne može biti.”

Zašto otupe toliki brakovi i postanu prazni? Zato što kod svakoga u bračnoj vezi vlada osnovna postavka da je ono o čemu se tu radi, dakle da je «sreća» da se svatko od njih može ostvariti u prostom življenju svoga života [Selbst-Ausleben].

A pravi je brak uistinu zajedništvo života, uzajamna pomoć i vjernost. Brak znači da «jedno nosi teret drugoga», kako kaže Pavao (Gal 6,2). Zato nad njim mora bdjeti odgovornost duha. Uvijek iznova jedno drugo mora prihvaćati onakvim kakav drugi jest, odricati se onoga što ne može biti. Mora odbaciti lažne filmske predstave koje razaraju stvarnost braka i mora znati da tek nakon uzajamnog pronalaženja u prvoj ljubavi prava zadaća ljubavi zapravo tek počinje. Da se, dakle, pravi brak sastoji jedino u samoodgoju i samosvladavanju. Tada će brak biti ispravan, kadar stvarati život i uputiti ga u svijet.

Netko osniva poduzeće, započinje neki posao ili nešto što podrazumijeva njegovo zvanje. Uzmimo najbolji slučaj da je naime dotični u svom pravom zvanju, da s njime smije činiti ono što želi i da to rado čini. Najprije u njemu nalazi radost i u njega ulaže sve snage. Možda bi bilo potrebno da mu netko kaže da bi u tome trebao držati mjeru i ni u čemu pretjerivati. Naime, nakon nekog vremena napetost popušta, i to brže, što je zanos bio snažniji, a zadaće se proširuju. Što će od njih postati ako ono što sve nosi je samo «iživljavanje» [Ausleben], užitak u radu, radost uspjeha? Tada najprije nastaje ravnodušnost, uskoro odvratnost i na koncu sve se urušava.

Nijedno djelo ne napreduje ako za njega nema odgovornosti kojom čovjek obavlja svoj posao u vjernosti i samosvladavanju

Čovjekov se život odvija u mnogo slojeva. Postoji površinski, dublji, posve bitni sloj – i svaki ima svoje potrebe, vrednote i ispunjenja. Očito se ne može imati sve istodobno. Mora se birati, jedno žrtvovati da bi se moglo postići drugo.

Osvrnimo se opet na svakodnevnicu. Tko često ide u kino, gubi osjećaj za veliku kazališnu dramu, ne razumije je više. Mora se dakle upitati što želi i onda birati: odbaciti površne podražaje filma da bi bio sposobniji doživjeti ono vrijednije, možda to iznova postati – ili ostati pri postojećem i dati se uvjeriti da je to suvremena umjetnost, da mu je potrebno opuštanje, da uvečer nakon muke dana ne može sebe prisiljavati na ono što traži kazalište i tako dalje. Tko čita mnogo beskorisnih stvari, gubi smisao za dobru literaturu. Mora mu biti jasno što mu je važnije… Tko je neprestano s ljudima, s njima razgovara i raspravlja, gubi sposobnost biti sa sobom i time sve ono što se samo u samoći očituje. To opet znači: Ili-ili. I to će stajati određenog svladavanja sebe samoga dok se ne postane gospodarom nemira koji progoni…

Ako od života koji traje tako malo brzo prolazećih godina čovjek želi izvući ono dragocjeno što život može dati, onda mora znati da to ide samo tako ako se odriče manjega da bi mogao imati veće

Razglašivači poruke života kažu da čovjek ne smije sakatiti ovaj život, nego mora iskušati sve njegove mogućnosti i u njima uživati. Ako se pritom postavi pitanje što je istinski sadržaj toga života, njegov smisao i mjerilo, onda odgovaraju: on sam – snažni, osjećajni, bogati «život». Ali je li to istina? Je li život sebi smisao i mjera?

Tko čita mnogo beskorisnih stvari, gubi smisao za dobru literaturu. Mora mu biti jasno što mu je važnije… Tko je neprestano s ljudima, s njima razgovara i raspravlja, gubi sposobnost biti sa sobom i time sve ono što se samo u samoći očituje. To opet znači: Ili-ili. I to će stajati određenog svladavanja sebe samoga dok se ne postane gospodarom nemira koji progoni… Ako od života koji traje tako malo brzo prolazećih godina čovjek želi izvući ono dragocjeno što život može dati, onda mora znati da to ide samo tako ako se odriče manjega da bi mogao imati veće.”

Tako ne kaže samo svakodnevni život; bilo je cijelih filozofija koje su tako govorile. No nije li očito da danas imamo protivnost tome, naime filozofije razočaranja i gađenja? Smisao životnog čina ne sastoji se u tome da uživamo u njegovoj vlastitoj osjećajnosti i snazi, nego da ostvarujemo ono što je čovjeku zadano. On živi stvarno i potpuno ako poznaje odgovornost koju ima, ako izvršava posao koji njega čeka, ako služi ljudima koji su mu povjereni. Ali ono ispravno prepoznati i izabrati, a krivo odbaciti – taj postojani korak preko vlastitih želja u zadaće – jest askeza.

Ako potpuno sagledamo ono što naprosto odlučuje o smislu našega života, naime odnos prema onome koji nas je stvorio, pod čijim pogledom živimo i pred koga nakon nekolicine zemaljskih godina moramo stati – vidjet ćemo da se taj odnos ne može postići bez stege i svladavanja.

Čovjek nije silom tjeran Bogu. Ako se za to sam ne odgaja, ako jutrom i večerom nema vremena za molitvu, ako mu se slavljenje Gospodnjega dana ne čini važnom stvari, ako pri ruci nema nikakve knjige koja bi mu uvijek iznova pokazala nešto od «širine i dužine, visine i dubine» Božjih stvari (Ef 3,18) – takvom se život stalno kotrlja preko tihih upozorenja koja iznutra dolaze. Ako treba biti kod Boga, dosađuje se jer mu sve izgleda prazno. Vijesti, novine i radio poučavaju ga da za modernoga čovjeka više ne postoje religiozne vrednote i odnosi te se on osjeća ne samo potvrđen nego unutar općeg napretka… Da se s Bogom bude familijaran, tako da se s njim ophodi rado i u osjećaju njegove pune prisutnosti, ponovno je – kao u svakoj ozbiljnoj stvari – nužna «vježba». Mora se to htjeti i činiti samosvladavanjem, uvijek iznova, i tada se sveta blizina dariva kao milost.

Morat ćemo stoga zacijelo učiti promatrati askezu kao element svakog ispravno vođenoga života

Učinit ćemo dobro ako zbog umjerenosti vježbamo kako postaviti ogradu nekom porivu, kako ostaviti ono što je manje važno iako privlačno a činiti važnije, kako vladati sobom i postati duhovno slobodni…

Može primjerice netko odlučiti – neka čitatelj ovo preciziranje ne smatra sitničarenjem –pred šetnju u grad da se neće dati uloviti reklamama i ljudima, nego će svoj duh držati u dobroj misli, ili u mirnoj slobodi… ili može isključiti radio kako bi u sobi bilo tiho… ili koju večer ostati kod kuće umjesto da izlazi… ili ponekad hrani, piću, pušenju reći ne… i slično tome. Čim smo jednom postali pozorni na to, nalazimo stalno prilike za slobodno «vježbanje»: izdržati bol umjesto da ga odmah potiskujemo lijekovima, unutarnje prihvatiti odricanje koje bi iz bilo kojeg razloga bilo dobro, nesimpatičnog čovjeka susretati prijateljski mirno…

Ovi i ovima slični postupci nisu nikakve iznimne stvari. Nije riječ o strogim postovima ili noćnim bdijenjima ili napornim pokorničkim djelima, nego o vježbanju u ispravnom životu. O istini da se naš život odvija drukčije nego kao kod životinje. Ljudski je to život u kojem su unutarnji nagoni putem duha položeni u veličanstvenu ali također i opasanu slobodu. Taj duh im daje svu njihovu dinamiku. Duh također mora imati uređujuću moć koja ne razara nego vodi život k njegovoj punini.

/Izvor: Polis.ba/