Sarajevo koje (ni)je isto

Grad na Miljacki je u bivšoj Jugoslaviji bio svojevrsna prijestolnica kulture. Danas, pak, malo je Sarajlija koji mogu navesti neki važniji kulturni pa i sportski događaj u bližoj prošlosti.

Piše: Josip Vajdner

U vremenu nakon posljednjega rata mnogi kažu kako „ništa nije k’o što je bilo“, odnosno kako „ništa neće biti kao što je bilo“. I to je točno iz mnogo razloga. Prvi i najjednostavniji je što ljudi imaju svoj „rok trajanja“ – jedni se rađaju, drugi umiru i žrvanj vremena čini svoje te danas nema onih koji su do jučer bili nezaobilazna točka u nekom domenu. U tom smislu, svaka generacija obilježi jedno podneblje i bude obilježena jednim razdobljem. Svatko doprinese na svoj način – neki negativno, a neki pozitivno. No, žal za minulim vremenom ponajviše je stvar čovjekove intime – kako je to opisao Marcel Proust u Combrayu – te su u središtu razmišljanja osobni doživljaji pojedinca koji samo sa sjetom može konstatirati da sada nije „kao što je bilo“. Ipak, na osnovu različitih parametara, moguće je prepoznati u kojem se obliku neko mjesto zbilja mijenja odlazeći u „neprepoznatljivost“. To je osobito razvidno ondje gdje postoji dinamika susreta i(li) sukoba civilizacijskih različitosti.  Na tom tragu možemo govoriti i o Sarajevu.

Njegovo izvanjsko lice odaje kako je u proteklih više od 25 godina prošao sve i svašta. Najprije je od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. bio pod opsadom srpskih snaga koje su ga nasumično rušile i ubijale njegove stanovnike te je još uvijek moguće na pojedinim objektima vidjeti tragove toga barbarizma. Zatim je nastupilo vrijeme primitivističkog urbicida i kulturocida koje i dandanas traje izgradnjom koječega na kojekakvim mjestima. Iako je istina da glavni grad BiH nikada nije imao čestitog (ako je i ikakvog!?) urbanističkog plana, ipak je nered na ovom polju već odavno poprimio odlike perverznoga, graničeći sa zdravim razumom. O tomu bi svaki kvart mogao ponaosob ispričati svoju priču, ali o čemu je riječ, najlakše se vidi u zapadnim dijelovima grada, počevši od Ilidže prema središtu, gdje prije rata nije bilo zgrada, nego su dominirale zelene površine i obiteljske kuće. Sada su doslovce bez ikakvoga reda podignuti višekatni stambeni objekti koji u pravilu nemaju nikakve (!) travnate površine u blizini, ni šetnice niti dječjeg igrališta, a ono malo asfaltiranog prostora zauzimaju parkirani automobili. I što je još gore, čovjek nikada ne može biti siguran da je kupio stan s lijepim pogledom jer se sutra može dogoditi – kao što je i vidljivo da se događalo – da nova zgrada iznikne samo koji metar od njegova prozora i tako mu potpuno onemogući svaki kontakt s vanjskim svijetom, osim s komšijom preko puta. Urbanistički je to zločin ravan paljenju Vijećnice (u noći 25./26. 8. 1992.) za koji vjerojatno nitko neće odgovarati, a adekvatna usporedba kako će sve to zasigurno utjecati na djecu koja se tu rađaju, jest ubojstvo oko 1 600 djece u opkoljenom Sarajevu 1992. – 1995.

No, osim toga, razvidno je kako se u glavnom gradu BiH promijenila i nutrina, a ne samo vanjština. Recimo, prema nacionalnom sastavu, na području četiri sarajevske općine sada živi 222 457 Bošnjaka, u odnosu na 182 503 koliko ih je bilo 1991., a enormno se smanjio broj Srba – za oko 60 000. Njih je prema popisu iz 1991. bilo 92 271, a 2013. ih je popisano 10 422. Također, opao je i broj Hrvata i to za 10 637 te ih je prema posljednjem popisu 13 607 (iako crkvene statistike o broju katolika govore malo drugačije). Dakle, došlo je mnogo seoskoga bošnjačkog stanovništva, poglavito iz Istočne Bosne i Sandžaka, a otišlo puno gradske raje koja je davala „okus“ ovom gradu. Stoga je nedvojbeno kako to više nije „ono“ Sarajevo, kao što to nisu ni druga mjesta i gradovi u BiH nakon posljednjega rata.

I to je činjenica koja dotiče ne samo ovu zemlju nego i svaku drugu. Međutim, valja se prisjetiti kako je Grad na Miljacki u bivšoj Jugoslaviji, uz Dubrovnik, bio svojevrsna prijestolnica kulture. Danas, pak, malo je Sarajlija koji mogu navesti neki važniji kulturni pa i sportski događaj u bližoj prošlosti. Osim dolaska dvojice katoličkih poglavara – pape Ivana Pavla II. 1997. i pape Franje 2015. – jedino što je nadilazilo okvire BiH jest koncert grupe U2 održan 23. rujna 1997. na stadionu Koševo. I u kontekstu kulturnih događanja, da nema Sarajevo Film Festivala koji se od 1995. održava svake godine u kolovozu, ovaj bi grad bio obična kasaba koju sve više pohode Arapi sa svojom dekadentnom kulturom, obilježenom burkom i poligamijom. Stoga kao programsko načelo glavnoga grada BiH, danas odjekuju riječi pape Bergoglia upućene 6. lipnja 2015. članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine: „Sarajevo zapravo predstavlja jedno veliko raskrižje kultura, naroda i vjera; takva uloga zahtijeva da se uvijek iznova grade novi mostovi te da se postojeći istovremeno obnavljaju i čuvaju, kako bi se osigurali učinkoviti, sigurni i civilizirani odnosi.“

/Izvor: nedjelja.ba/