Sestre Ana i Anđela Ivančević sestrinski dijele pjesnički talent
Sestre Ana i Anđela Ivančević iz Prozora kao prave sestre dijele isti pjesnički talent. Njihove pjesme nagrađivane su ne samo u njihovim školama nego i na županijskim U ovogodišnjem županijskom natjecanju HNŽ-a u pisanju poezije osvojile su obadvije treće mjesto.
Ana je učenica četvrtog razreda opće gimnazije Srednje škole Prozor. S pjesmom DUŠU SAM PRODAO ZA OVO PERO osvojila je treće mjesto na županijskom natjecanju HNŽ-a.
Uz sve svoje redovne školske obveze i odličan uspjeh uvijek se nađe vremena za slikanje i pisanje.
Pročitajte Aninu nagrađenu pjesmu.
DUŠU SAM PRODAO ZA OVO PERO
Nikada ti nisam rekao što si mi značila,
A pobogu, milijun puta si me to pitala.
Valjda sam se plašio da ti se neće svidjeti odgovor;
Da pretjerujem, i to govorim samo da te zadržim.
“Svima pišeš pjesme, napiši i meni jednu”,
Ponavljala si svaki put kada bih uzeo pero u ruke.
Mila moja, o ljubavi se ne piše,
Hartija i tinta za tugu su stvorene.
Ljubav se slika, bojama jeseni i tankim kistovima,
S bezbroj detalja, ali ja nisam slikar,
Ja sam samo jedan prokleti pjesnik.
Dušu sam prodao za ovo pero,
A zbog njega sam izgubio tebe.
Želiš li i sada znati što si mi značila;
Ono što je Jesenjinu bila Isidora,
A Balaševiću Olivera, to si meni bila ti.
I zauvijek ćeš ostati moja muza, moja Mona Lisa,
Ovjenčana na platnu mog života.
„Za inspiraciju ne mogu izdvojiti ništa posebno, pjesme jednostavno pišem u naletu emocija.“ – kazala je Ana.
Mlađa sestra Anđela je učenica devetog razreda OŠ Marka Marulića Prozor. Na županijskom natjecanju u pisanju i recitiranju poezije za osnovne škole s pjesmom ZEMLJO NEZASITNA osvojila je treće mjesto.
ZEMLJO NEZASITNA
Smiri se moja hercegovačka mati.
Osam mladih ti u zemlju položismo.
Osam bijelih golubova vinulo se k nebesima.
Osam nevinih duša koja su ti rasla u krilu,
Koja su se igrala na tvojim poljima,
U tvojim gradovima prve ljubavi pronašle.
Umiri se zemljo nezasitna.
Mogla si ti i bez njih živjeti.
Što su ti crna zemljo oni donijeli?
Tvoj kamen puca od krika njihovih majki.
Natopile su groblja suzama,
A grobove onima pred kojima je život bio.
Žalosna li je njihova sudbina,
Osmijeh na licu u vremenu zamrznut;
Nove godine nedočekane;
Diplome nedodijeljene;
Nikada “da” pred oltarom izgovoreno.
Umiri se moja Hercegovino.
Osam najljepših bijelih cvjetova
U proljeće će procvasti,
U tvojoj zemlji korijenje pustiti.
I ne brini Hercegovino,
Bit će tvoj štit, tvoja utvrda protiv zla.
Zauvijek.
