Silvije Strahimir Kranjčević rodio se na današnji dan 17. 2. 1865. godine
Silvije Strahimir Kranjčević, veliki hrvatski pjesnik, rodio se 17. veljače 1865. godine u Senju, od oca Špire i majke Marije. Smatra se jednim od najznačajnijih pjesnika iz razdoblja realizma koji je iza sebe ostavio veliko naslijeđe. U petnaestoj godini života, Kranjčević je izgubio majku, što je na njega ostavilo dubok trag.
Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. godine dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj, riješio se neželjena svećeničkoga poziva. Inače, njegov brat Spiridion bio je svećenik.
Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885). Veoma brzo u Zagrebu završava tečaj za učitelja nakon čega gradski načelnik u Senju izdaje Silviju svjedodžbu da je ‘uopće uzornog kako moralnog tako i političkog ponašanja’, i to kao prilog i preporuku molbi za ‘mjesto učitelja u trgovačkoj školi u Bosni i Hercegovini’, nakon čega on i dolazi u BiH. Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu.
U Sarajevo je stigao 1893. godine na poticaj K. Hörmanna, austrougarskog povjerenika za kulturu. Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH, ali je pravi urednik bio Kranjčević, koji je u devet godina, koliko je Nada izlazila (1895. – 1903.), stvorio najutjecajniji i po općem uvjerenju, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća. Bez nacionalne i poetičke isključivosti, Kranjčević je pozivao ne samo bosanske, nego i vodeće hrvatske i srpske književnike (i »mlade«, pristaše moderne, i »stare«, koji su zagovarali »narodni duh« u književnosti), a zahvaljujući već stečenu autoritetu u tome je uglavnom i uspijevao. U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književno-kritičkih napisa. Pošto se Nada ugasila, Kranjčević je 1904. godine bio postavljen za ravnatelja Trgovačke škole. Godine 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902., a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama, koje Kranjčević nije uspio prirediti.
Kranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem A. Šenoe i A. Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva. Nakon Bugarkinja Kranjčevićevo se pjesništvo pomiče od nacionalnih problema i ideala prema univerzalnim ljudskim pitanjima. Zbog svojih libertinskih nazora i skepse, prema kršćanskim dogmama bio je metom stalnih napadaja katoličke kritike. Kranjčevićevo pjesništvo doživjelo je definitivno priznanje i potpunije razumijevanje nakon II. svjetskog rata. Danas se općenito smatra najvećim devetnaestostoljetnim pjesnikom i mostom prema pjesništvu moderne, kojemu ipak nije pripadao. Opisuje ga se prvim hrvatskim radikalnim romantičarom u europskom smislu i istodobno prvim velikim domaćim socijalnim pjesnikom. Njegov pjesnički opus sastoji se od 421 objavljene pjesme. Glavnina je objavljena u četiri zbirke pjesama, dok su neke objavljene posmrtno u izborima pjesama. Prevodio je s njemačkog i engleskog jezika, a njegova djela prevedena su na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik. Posljednje godine svog života Kranjčević je proveo u Sarajevu. Stanovao je u Ulici Telali 12, gdje je 30. listopada 2008. godine otkrivena i njegova spomen-ploča.
Hrvatsko kulturno društvo Napredak podiglo je Kranjčeviću nadgrobni spomenik još davne 1913. godine, a na tome je spomeniku kipar Rudolf Valdec uradio reljef poznat pod nazivom Genij sputanih krila. Spomenik je uz potporu Grada Sarajeva obnovljen 2006. godine. Svakog 1. studenog, na blagdan Svih svetih, HKD Napredak odaje počast velikom pjesniku, uz prigodno prisjećanje i čitanje njegovih pjesama. Također, svečano je otkrivena i Kranjčevićeva obnovljena bista u parku preko puta zgrade Predsjedništva BiH. Bista je početkom rata sklonjena u Vrhbosansku katoličku bogosloviju, zbog straha od razaranja. Vraćanje biste i restauraciju iniciralo je HKD Napredak i tadašnji predsjednik dr. Franjo Topić uz potporu Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, a Grad Sarajevo je s 25 000 KM financirao obnovu.
„U nedjelju 17. veljače 2015. ugluho se navršilo sto i pedeset godina od rođenja hrvatskoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Ni Ministarstvo kulture, ni HAZU, ni Matica hrvatska, ni društva hrvatskih književnika i pisaca, nijedne dnevne novine, baš nitko nije se tog dana sjetio ovoga pjesnika i ubogog patriota, najveličajnijega prognanika i emigranta u povijesti ove književnosti, koji je zbog svoga pravaštva i hrvatstva iz Hrvatske krajem devetnaestoga stoljeća protjeran, da se više nikada u nju ne vrati, napisao je književnik Miljenko Jergović 28. 2. 2015. u tekstu pod naslovom Silvije Strahimir Kranjčević: Bez ikog svoga.
Silvije Strahimir Kranjčević umro je 29. listopada 1908. godine. Pokopan je tri dana poslije, na sarajevskom groblju Sveti Josip. Ostat će zabilježeno na njegov sprovod kao jedan od najznatnijih što ga je ondašnje Sarajevo upamtilo. Na vječni počinak ispratili su ga Hrvati, na čelu sa svojim prvacima, ali i gradski Muslimani i Srbi. Okupila se cjelokupna kulturna i društvena elita Sarajeva, kao malo kad i kao malo kome. Danas po njemu ime nosi i jedna sarajevska ulica i osnovna škola. U Mostaru i Livnu također postoji škola s njegovim imenom.
Miroslav Landeka
