Slikanjem i ljubavlju prema cvijeću kroz životne tegobe

Što se sve krije u nama teško je dokučiti dok se ne prepustimo da nas vodi Božja ruka i životne okolnosti otvore oči. I tada sebi postavljamo brojna pitanja, sumnjamo u sebe, sumnjamo u sve oko sebe… A onda dođe jedan trenutak kada prihvatimo i sebe i sve svoje teškoće i stavimo se na put koji je obilježen vjerom, radom kao najboljom terapijom za različita opterećenja, trenutke radosti i tuge.

Jednu takvu osobu susrela je naša ekipa. Posjetili smo Elzu Brajko rođenu Sučić koja živi u Prozoru sa svojim suprugom Marijanom. Bog im nije dao djece, ali su oni našli jedno drugo. Elza je svoju kompenzaciju našla u slikanju, uređivanju vrta, a Marijan kao nekadašnji pripadnik “Tigrova” radi i stvara svojim rukama, nikada ne miruje, radno mjesto mu je od Prozor do Brajaka i Menjika.

Prije nekoliko dana zaputili smo se u Dole, u ulicu Stjepana Radića upravo kod Elze da vidimo što i kako slika, crta i uređuje.

Nakon što je ulazno zvono odradilo svoje otvoriše se vrata obiteljskog doma. Uz Elzin osmijeh odmah se ukazaše njezine slike povješane na zidove hodnika. Koračajući kroz kuću samo su se iznova pojavljivali zanimljivi slikarski radovi. Oči i objektiv su morali zastati pored brojnih detalja, pogleda i osmjeha u očima portreta, zanimljivo oslikanim krajolicima.

Započeli smo razgovor s Elzom o počecima i otkrivanju slikarskog talenta. „Kada mi je otac umro 2011. godine bila sam toliko shrvatan da sam odmah pomisila otići u Međugorje. Znala sam da mi samo Bog može pomoći. Odlučila sam otići na Brdo ukazanja. S lakoćom sam se popela na brdo i samo sam plakala. Odmah drugi dan sam otišla u bolnicu na opravak, na radnu terapiju. Slučajno sam uzela papir i olovku i crtala ćupove i tom trenutku je našiao voditelj terapije koji se inače bavi slikanjem te je pogledao moj crtež i rekao da je odlično i da samo nastavim. Tom potakle da dalje slikam. Nastavila sam i kući s temperama pa uljanim bojama najprije na dasci zatim na platnu“, kazala je Elza o svom početku.

Za nju je ovo bilo pravo otkriće jer kroz školovanje nije otkrila svoj slikarski talent. Zato smatra da joj je Bog dao da to otkrije prilikom posjeta Međugorju.

Borba slikanjem protiv loših trenutaka

Elzi je slikanje borba protiv loših trenutaka. U trenucima koji su previše emocionalno opterećeni započinje inspircija koja nekada zna i nestati, no, vrati se i onda nastaju još bolje slike i crteži.

„Najprije sam slikala temperama, zatim ulje na  platnu, a sada raim akril i grafiku. Najdraži su mi radovi ulje na platnu. Najčešće uzimam kist kada se osjećam tužno“, Elzine su riječi dok pokazje jedan od svojih nadržih radova.

Njezina mama je napominjala da je slikarsku genetiku naslijedila od oca, a i brat joj je lijepo crtao, iako je bila skeptična u samim počecima. Kako su radovi bili sve bolji i ljepši Elzina majka je kazala kako je to dar Božji.

O tome što o njezinim radovima kažu obitelj i prijatelji Elza reče: „Obitelj je vjerovala u mene i to mi puno znači. Slike su bile sve bolje i bolje. Kao i u svakom poslu tako i u ovome uvijek se nekome nešto svidi, nekome ne svidi. Važno mi je da sam ja zadovljna svojim radovima i da stalno napredujem. Zahvaljujem Majci Božjoj koja mi je pomogla da otkrijem slikarske sklonosti i ujedno mi pomogne u borbi s nekim životnim teškoćama.“

Tijekom razgovora Elza je nekoliko puta naglasila da je vjera inspiracija za slikanje. I kada je htjela odustajati od slikanja i borbe sa životom osjetila je snagu Božju na različite načine i to ohrabrenje je potaklo da nastavi dalje.

„Iako slikam za svoju dušu, uradim i po narudžbi. Tako sam naslikala „Šumski put“ i to mi daje još veći poticaj za rad“, kazala je Elza.

U njezinom životu veliki trag je ostavila jedna djevojčica Ivana, muževa bliža rođakinja koja je s njima živjela neko vrijeme. Kako njoj i Marjanu Bog nije dao djece, ona im je postala kao dijete. Stoga je Elza osjetila veliku prazninu kada je Ivana već pomalo odrastala i vratila se u svoju obitelj. Nju je također naslikala i dok je gledala njezinu sliku suze su same potekle. Bio je to trenutak velikih emocija i praznine koju Elza nadomješta slikanjem.

Kao najdražu sliku izdvaja Gospinu još iz 2012. godine koju je naslika iz zahvalnosti.

Elza slika za svoju dušu. Često se događa da ljudi kada vide radove rado kupe neke od slika ili čak naruče da im uradi.  Uvijek je spremna učiniti tu uslugu i radi sebe i radi drugih.

Ljubav prema cvjeću

Druga ljubav pored slikanja je uređivanje vrta i uzgajanje cvijeća.  Okućnica je puna različitog cvijeća, grmlja, puno različitih ukrasa koji jasno govore o ljubavi i osjećaju za cvijeće. Naravno, tu su i povrtlarski proizvodi. Elza uz slikanje provodi jako puno vremena u svom vrtu, uređuje, zalijeva i jednostavno se druži sa svojim cvijećem.

„Moja terapija su najprije posao u policiji, zatim slikanje i onda cvijeće, uređivanje vrta, plastenici. Slikanje dolazi na red kasno navečer nakon što sve uredim u vrtu. Moji roditelji su uvijek držali do malog vrta. Otac je zasadio živu ogradu još 1970. godine što je u to vrijeme ovdje bila rijetkost. Dok radim u vrtu osjećam se ugodno. Uživam u tome kao i u slikanju“, kazala je Elza na kraju našeg kratkog razgovora.

Završili smo ovaj posjet jednom novom spoznajom kako život sa sobom nosi nove spoznaje i nova iskustva. Otkriva nam puno toga o čemu nismo ni svjesni, a najviše da su uvijek čudni putovi Božji. U svakom od njih je prst Božji samo ga trebamo slijediti jer pokazuje pravi put.

Vrijedi pogledati Elzine radove, tu su portreti kao što je jedan zanimljiv njezine majke, portreti kao da će sada progovoriti,   ali i krajolici koji su posebno viđeni u očima umjetnika. Naravno, ako to želite ili pak naručiti neki rad možete kontaktirati Elzu na broj: 063 835 315.