Slom lažne sigurnosti
Gdje je moć države koja svima daje i jamči zadovoljstvo svakog prava? Kako to da Europa koja poput novog boga na zemlji diktira svoj zakon o svim stvarima, čak i beznačajnim, ne brine za istinsko pravo na glad duše, koja je u osnovi glad za Isusom?
Vrijeme u kojem živimo lomi svu ispraznu sigurnost, prividne pretpostavke moći, nadu da ćemo moći računati na snagu čovjeka. Ovo je pravo vrijeme za istinsko pouzdanje u Isusa.
Časna sestra uršulinka Rosalina Ravasio, utemeljiteljica terapeutske zajednice Shalom-Kraljica mira iz Palazzola sull’ Oglio u Italiji za portal La nuova bussola razmišlja o tjeskobnom trenutku koga je nametnuo Coronavirus. Preuzimamo ga u cijelosti.
Prijevod: Mario Udina
Započeli smo treće tisućljeće s velikim očekivanjima, vatrometom… i moćnicima ovog svijeta koji su jamčili nadmoć bogatstva za sve, lako blagostanje za sve, nezaustavljiv znanstveni napredak, koji bi svima jamčio dug život! Kao u priči o “čarobnoj fruli”… zabava za sve… i prvenstvo znanosti i ekonomije nad svakom ljudskom potrebom.
Ukratko, osim Milana za uživanje… mogućnost čarobnog razdoblja dostupnog svima bez iznimke! Naravno, sve začinjeno padom vjere i svih povezanih vrjednota koje se smatralo preprekom prestižu zbog trenutnog napretka.
Pad vjere
Koliko riječi! Riječi… riječi izgovorene kako bismo se zavaravali da svi možemo biti bogatiji, sretniji! Jeftine iluzije: oslobodimo se svih tabua… tako ćemo svi doći lakše do tjelesnog užitka!
Ukratko, trijumf čistog narcizma, preokret prirode izveden s ponositom ohološću (dovoljno je vidjeti Zantov prijedlog zakona o homotransfobiji o kojem se trebalo raspravljati u Talijanskom parlamentu 30. ožujka, kojim biti muškarac ili žena više neće biti objektivna činjenica, već proizvod dominantne misli!), u potpunom ludilu svemoći. Sve začinjeno pod simpatičnom maskom današnje civilizacije… visokom dostignuću “naprednih socijalnih prava” … i simboličkom bratskom zagrljaju koji nas čini slobodnijima.
Konačno čovječanstvo ima svog novog “Mesiju”, koji svakome odgovara. A ne kao što je naučavao Isus, prihvatili bol, prihvatiti žrtvu. Zar još uvijek vjeruješ u to? Tako si nazadan da vjeruješ da Bog postoji? Zar ne znaš da je znanost napredovala?
Kardinal Biffi (imala sam sreću osobno ga upoznati u sakristiji svetišta Caravaggio), prigodom korizmenih razmatranja rekao je: “Antikrist će biti mirotvorac, ekolog i ekumenista, tražit će suglasnost sviju (…) mnoštva će ga slijediti.” A onda je mudro, s onim ljubaznim osmijehom evanđeoske jednostavnosti nadodao: “Osim pravih vjernika koji će Antikristu odgovoriti: ‘Istina je, ti si nam dao sve, osim onoga što nas zanima: Isusa’.”
Na svijetu nema moćnika
U ovom nadstvarnom razdoblju, u kojem su starije osobe (mnoge nas zovu) obilježene strahom, patnjom i samoćom, nevjerojatno je, ali nije dopuštena – a mi smo u 2020. – ne samo mogućnost odlaska Isusu, već je i svećeniku zabranjeno da im donese Isusa! Tragično!
Gdje je moć države koja svima daje i jamči zadovoljstvo svakog prava? Kako to da Europa koja poput novog boga na zemlji diktira svoj zakon o svim stvarima, čak i beznačajnim, ne brine za istinsko pravo na glad duše, koja je u osnovi glad za Isusom?
Gdje je nestala moć, a često i bahatost, onih koji nama upravljaju? Dovoljan je jedan virus da ih poništi? Vjerujemo li stvarno da će stvari proći onako kako i kada oni kažu?
Politička zbrka koja nas je ovih dana zadesila s mnogim proturječnim porukama očigledno dovodi u pravo korito: na svijetu nema moćnika. U Božjim očima svi smo mali, ili bolje rečeno jako mali.
Psalam 53 (52) kaže: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga!’ Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro (…) od straha će drhtati.” No, je li to istina i za kršćane?
Posljednjih tjedana država nas je smatrala emocionalnom djecom, koja moraju samo učiti, i to puno, o odgovornosti i suživotu. I tako … svi proživljavamo ovu društvenu psihodramu.
Krist je Gospodar života
Naravno, zbog Coronavirusa ovo je ružno razdoblje, ali u ovoj kolektivnoj psihozi zaboravljamo da su ljudi glavno bogatstvo naroda. Narod s vlastitom poviješću, životom, vjerom, koja je za mnoge ljude od primarne važnosti u suočavanju sa životnim događajima.
Istina je da je u svakodnevnom životu, sa svojom stranicom dnevne boli, ponekad teško povjerovati u Isusovu spasonosnu snagu ili je, barem, teško vidjeti njegovu prisutnost u ovim često tragičnim okolnostima. Ipak, za one koji vjeruju, on ostaje Gospodar života.
Riječ Božja, koja nadilazi vrijeme i prostor, ostaje za svakoga od nas svjetiljka na našem putu i, kao što nas Psalam 49 poziva, ponizno molimo: “Što da se bojim u danima nesreće…, koji se u blago svoje uzdaju i silnim se hvale bogatstvom? … – Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.” Stoga pouzdajmo se u Boga, koji s Marijom, brine o svim našim potrebama!
Uistinu je bio je u pravu moj otac (svaki dan zahvaljujem Bogu za njega što mi je u nasljedstvo ostavio vjeru) koji mi je govorio iz svoje ukorijenjene i prokušane vjere: “Bog bi mogao ne doći kada ga zaželiš ili kada ti to hoćeš… No zapamti da uvijek stiže u pravi trenutak.”
Je li ovo pravi trenutak?
/Izvor: Nedjelja.ba/
