Smrt – Božje oblikovanje novoga prebivališta

„Odnijela“ ih je smrt – vječni misterij i opsežna tema, o kojoj smo ovoga puta razgovarali s doc. dr. sc. Borisom Vulićem,profesorom dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

Dr. Vulićrođen je1981. u Slavonskom Brodu. Osnovnu školu i Opću gimnaziju pohađao je u Županji, a Bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, gdje je 2004. diplomirao. Za svećenika je zaređen 2005. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 2009. stekao je zvanje magistra znanosti iz područja dogmatske teologije, a 2013. uspješno je na istom sveučilištu obranio doktorsku disertaciju.

Od 2009. predaje na Katedri dogmatske teologije u sastavu Odsjeka za sustavnu teologiju KBF-a u Đakovu. Glavni je i odgovorni urednik časopisa za pastoralnu orijentaciju Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije od 2014. Član je: Prezbiterskog vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije; Uredništva Međunarodnog katoličkog časopisa Communio (hrvatska redakcija); Hrvatskog mariološkog instituta i Hrvatske sekcije Europskog društva za katoličku teologiju; Uredničkog vijeća znanstvenog časopisa KBF-a u Đakovu Diacovensia; Prosinodalnog ispitnog povjerenstva Đakovačko-osječke nadbiskupije te je predavač na Nadbiskupijskoj školi za župne suradnike.

Poštovani dr. Vuliću, budući da je smrt sastavni dio ljudskog života i nitko ju ne može izbjeći, ona stoga zauzima i posebno mjesto u čovjekovoj svijesti. Njezina tumačenja su različita. Kako ju zapravo tumači Katolička Crkva?

Upravo zato što je smrt neminovni dramatični događaj, ta se tema danas pokušava neutralizirati, u smislu da je to običan, naravni svršetak ljudskog života te banalizirati tako da se o njoj zapravo uopće ne govori. Tema smrti danas je jedna od najneugodnijih tema, koju smo svi, uključujući i nas vjernike, počeli izbjegavati, kao da nas se ona – dok smo živi i sretni – nimalo ne tiče. Zato mislim da je ispravnija dijagnoza reći da smrt danas nema skoro nikakvo, a kamoli posebno mjesto u čovjekovoj svijesti. Dakako, ova kriza smrti za Crkvu nikako ne može biti znak dokidanja smrti kao teološke teme. Upravo zbog krize, takav govor treba postati još češći i puno dublji. Načelno govoreći, Crkva nema neki „svoj“ pogled na smrt, u smislu jedne od inačica ljudskog umovanja o smrti kao najvećem neprijatelju ljudske sreće. Crkva čuva i naviješta Božji pogled na čovjekovu smrt unutar povijesno-spasenjske i realne čovjekove situacije. Tri istine ulaze u samu srž toga pogleda: smrt je kraj čovjekova zemaljskog života; takva kakvu je poznajemo, kao dramatično prekidanje života i propadanje u ništavilo i osamljenost, posljedica je čovjekova grijeha te nije dio Božjeg izvornog nauma s čovjekom (usp. Rim 5,12; 6,23); smrt, bitno označena čovjekovim grijehom, trajno je preobražena po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Utjelovljeni Bog u Isusu Kristu prošao je iskustvo smrti na križu te ju iznutra preobrazio u događaj suosamljenosti s Kristom i događaj čovjekova prelaska u vječni život s Bogom. Smrt je, dakle, umiranje u Gospodinu (usp. Otk 14,13). Liturgijskim jezikom rečeno, Bog dopušta da se po smrti raspadne dom ovozemnog boravka, ali ne kako bi ga uništio, nego da bi ga oblikovao u novo prebivalište. Zato se po smrti čovjekov život mijenja, a ne oduzima. Pod tim vidom, smrt je već započeto uskrsnuće, a njezina dramatičnost porođajne su boli novoga života, po kojima se „razbija“ napetost između bitne istine našega života, a to je da smo istodobno i djeca Božja, nova stvorenja u Kristu, ali i Adamovi sinovi i kćeri, istočni grešnici, koji takvo stanje svakodnevno „potpisujemo“ svojim osobnim grijesima. Kako je vidljivo, Crkva ne negira dramatičnost smrti, ne gleda ju idealistički, nego naviješta smrt kao dovršetak čovjekova zemaljskog puta i svršetak vremena milosrđa i milosti koje nam je Bog dao kako bismo voljom i djelovanjem surađivali u njegovu pozivu. Stoga je smrt odlučujući trenutak – na posebnom sudu, odmah po smrti, odluka pojedinca spram Boga i milost poprima svoj konačni oblik.

Postoji li u civilizacijskom odrastanju čovjeka nešto slično onomu što je Isus ponudio, a govori o svršetku ljudskoga života?

Pitanje svršetka ljudskog života i kulta mrtvih, središnje je pitanje gotovo svake religije. Međutim, Stari zavjet nas začuđuje svojim početnim odmakom od tih pitanja, pogotovo od odgovora koje su u ono vrijeme nudile stare religije. Kronološki gledano, Božji narod relativno kasno promišlja prekogrobni život i uskrsnuće mrtvih. Ta „sporost“ očituje Božju pedagogiju pripreme za veliku novost – Bog saveza je Bog Abrahama, Izaka i Jakova, dakle Bog živih, u čijoj su ruci duše pravednih (usp. Mudr 3,1). Ta se Božja novost ne može primiti naglo, jer zahtijeva zrelu vjeru naroda, koja isprva tek sluti tu novost, a onda se rađa polako i oprezno spram kulturoloških utjecaja, te izrasta – i to je jako važno – iz Izraelova iskustva Božje ljubavi, zajedništva s njim i njegove brige za narod. Ta Božja ljubav, zajedništvo i briga za svoj narod u Novome se zavjetu pojavljuju u Isusu Kristu, na radikalno nov i jedinstven način. U njemu prebiva sâm Bog, on je utjelovljena Riječ Očeva, koji pridružuje u Božji naum spasenja svoju žrtvu na križu te slavnim uskrsnućem spašava sve ljude od vlasti grijeha, a time i od smrti. Takvo djelo spasenja, takav Božji stav spram čovjekove smrti, posve je nepoznat u povijesti religija. Drugim riječima, bilo koji „ljudski“ pokušaj odgovora na smrt, kako u kontekstu čovjekove privrženosti nadnaravnome (religija), tako i u kontekstu razvoja ljudskoga duha (civilizacijsko odrastanje), ne mogu doći do onoga što je Bog pripravio onima koji ga ljube (usp. 1Kor 2,9).

Mislite li da je opravdano reći kako je ono što nakon smrti slijedi moguće spoznati samo u vjeri?

Čak bih zaoštrio tezu iz pitanja – „samo“i „jedino“ vjerom Isusu Kristu. Odakle znamo da će smrt biti spasonosni prijelaz u vječni život? Odakle znamo da ćemo uskrsnuti? Odakle znamo da ćemo biti u društvu i radosti svetih? Znamo, jer vjerujemo Isusu Kristu, koji je sebe objavio kao „uskrsnuće i život“ (Iv 11,25). Rekao nam je da su već „blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). Vjera je Božji dar svim ljudima, ona je stvarnost njegove milosti, milosti koja je u nama te čini sve da uz tu vjeru slobodno pristanemo. Jasno, putovi toga pristanka su razni: tradicionalno prenošenje vjere, obiteljski odgoj, vjeronauk i kateheza, ali i postavljanje najdubljih životnih pitanja, pogođenost velikom tragedijom… No, „vjerovati“ koliko god uključuje navedeno, ono sve to i nadilazi, ukoliko nezaobilazno računa na spremnost ljudske slobode da povjeruje Kristu ili da zaniječe Krista. Zato nam je on rekao da će biti i onih koji „neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane“ (Lk 16,31b).

Dok molimo katoličko Vjerovanje u jednom članku ispovijedamo vjeru u život vječni i konačni sud na kraju vremena. Koliko je ova istina važna za sadašnjost svakog vjernika?

Gotovo je beznačajna! Da, upravo ono što ispovijedamo u liturgiji za nas može biti, ne samo rutinski izgovoreno, nego posve obezvrijeđeno i krajnje beznačajno. To je samo jedna od posljedica stava koji Boga ne uzima krajnje ozbiljno. Pogledajte samo koje su danas dominantne teme u teologiji, duhovnosti, pastoralu, općenito u vjerskim knjigama koje izlaze… Obuzela nas je pomama za praktičnošću, učinkovitošću, proračunatošću, strategijama i programima, kao i to, a to je ono najopasnije, da budemo ugođeni uhu suvremenog duha. Kada smo zadnji puta izgovorili ili čuli propovijed o vječnom životu, o posljednjem sudu, da i ne spominjemo čistilište i pakao? Nedavno sam naišao na samohvalu jednog teologa kako nikad nije govorio i pisao o paklu?! Te su nam teme postale dosadne i opore, ili čak zaostale, „srednjovjekovne“, a to znači nadiđene. Umjesto da trajno živimo, molimo, propovijedamo i naviještamo zagledani u nebo, u vječni život, mi smo jako zavoljeli samo ovaj naš sadašnji život. Zato su nam puna usta tolerancije, suživota, dijaloga, „golog“ humanizma, pa i dnevno političkih tema. I mi vjernici, svećenici i biskupi, lako ćemo maknuti križ uime političke korektnosti, a pozvani smo biti spremni umrijeti za taj isti križ?! Sve je to znak da Boga više ne uzimamo kao Boga Isusa Krista, Boga utjelovljenog u Isusu i raspetog na križu zbog grijeha svijeta te da poslanje Crkve više ne vidimo prvenstveno kao brigu za spasenje duša od vlasti zloga i grijeha. Ako nas je nedavna Godina milosrđa potaknula da ozbiljnije prigrlimo Božje milosrđe u Crkvi, onda sanjam dan kad će biti proglašena Godina vječnog života ili Godina čistilišta, da ozbiljnije uzmemo i te istine vjere.

Uobičajeno je da je na kraju ovozemaljskog života, svećenik osoba koja među posljednjima razgovara s umirućim i za njega zapravo predstavlja svjedoka nade. Koliko oni uistinu mogu svojim ispravnim i očinskim pristupom vjernicima olakšati posljednje trenutke i uliti ohrabrenje?

Nažalost, ne mogu se složiti s Vašom tezom da je danas uobičajeno vidjeti svećenika s umirućima. Dominira posve suprotna praksa: svećenici jako rijetko susreću umiruće. Zadržat ću se samo na jednom razlogu zašto je tomu tako: reducirali smo sakrament bolesničkog pomazanja pa se onda više s njim i ne snalazimo. Stalno ponavljamo da se taj sakrament pogrešno naziva „posljednja pomast“. I to je točno. Međutim, nije točno da sakrament bolesničkoga pomazanja dokida „posljednju pomast“, posljednju sakramentalnu popudbinu umirućima, odnosno milost oproštenja i snage duši u trenucima kad je pozvana poći s ovoga svijeta. U tome svjetlu ovaj sakrament, nažalost, danas više ne doživljavaju mnogi svećenici i vjernici. Sakrament bolesničkog pomazanja zato se, od strane nekih svećenika i biskupa (a negdje posve nezakonito i od đakona) počeo dijeliti redovito o nekim blagdanima, pri čemu se sakrament izložio opasnosti da postane nejasna utjeha, ogoljeni obred za koji se nije prikladno pripravilo. U tom kontekstu, slobodan sam nadodati i jedno svoje iskustvo, koje mi se duboko usjeklo u sjećanje. Bio sam pozvan u bolnicu, umirućem, meni nepoznatom muškarcu. Zatekao sam ga okruženog suprugom i djecom. Čim me je vidio zamolio je svoje da izađu. Ispovjedio se i primio pomazanje. Ostao sam zadivljen nad činjenicom da je posljednje trenutke ovoga života proveo sa mnom, s osobom kojoj čak nije znao niti ime. Ali je znao najvažnije, da je s njim Kristov svećenik koji ga njegovom milošću krijepi u zadnjim trenucima života. Da, često su umirući oni po kojima nam Bog, unatoč našim nesnalaženjima, i dalje otkriva snagu milosti sakramenta bolesničkog pomazanja.

Nedjelja.ba