Šolino uslužno diskreditiranje

S kojom lakoćom – a može mu se kod teološki nepismena i senzacionalizmu sklona uredništva te teološki devastirane katoličke i crkvene javnosti – Šola tvrdi: «Bergoglio je, opće je mjesto, nikao u kontekstu teologije oslobođenja, koja je prošla isti put kao i sekularna post i neomarksistička ljevica.» Ovo nisu samo nebuloze nego opasne klevete.

Piše: Ivan Šarčević

Nelagodno mi je osvrtati se na tekst Ivice Šole, publicista i teologa, ponajprije jer me uz Šolu veže poznanstvo s nekoliko otvorenih razgovora i jer bih želio sačuvati poštovanje usprkos različitog mišljenja i životnog puta. Ipak, nedavni Šolin tekst u «Slobodnoj Dalmaciji» (7. 1. 2024.) traži javni prigovor. Tekst ima dva naslova koja su izvadci iz teksta. Nadnaslov: «Katolička crkva ne nudi religiozno iskustvo, iskustvo svetoga, već kopira metodu neomarksističke ljevice.» Glavni naslov: «Pontifikat pape Frane dokazuje: i za kukavičluk treba velika hrabrost.» U digitalnoj verziji stoji kao što je i na kraju Šolina teksta: «… i za kukavičluk treba velika doza hrabrosti. Autodestruktivne.»

Ovi naslovi kao i čitav tekst vrve poentiranjem, velikim riječima i bombastičnim konstrukcijama. Zvučnost i težina riječi prepada. Unikatan je i talentiran Šola sa siline svoje zapaljive logoreje. Ali tu nema obrazlaganja, samo se «loži» bijes i razbuktavaju verbalne srdžbe.

Šoli je povod vatikanska Deklaracija Fiducia supplicans o blagoslovu istospolnih parova, ali on nema strpljenja baviti se tim dokumentom, nego ga diskvalificira da je «pojmovno zbrkan i na mjestima šarlatanski». Tu tvrdnju međutim ne pojašnjava. Ne govori što doista kaže taj dokument o blagoslovu neregularnih i istospolnih parova, razlikuje li blagoslove. Naprotiv, Šola u Deklaraciju učitava ono što u njoj nema, da «homo i hetero parove stavlja na istu razinu», što onda, skandaliziran je Šola, uzdrmava masu katolika po svijetu ali i mnoge protestantske crkve koje se oslanjaju na Katoličku crkvu.

I to je sve što Šola kaže o blagoslovima iz navedenog dokumenta. Njemu je – piše – važniji kontekst. U kontekstu je objašnjenje. I tu do izražaja dolazi sva Šolina iznimna ali opasna imaginacija, koju blago nazivamo diskreditacijama i difamacijama. Na najkraće svedeno, prema Šoli, kontekst je neomakrsističko ljevičarenje iz kojega djeluje «isusovac Bergoglio» i njegovi sljedbenici.

Nabrojio bih samo neke materijalne pogreške koje Šola sije vrlo neodgovorno. I ne prvi put. Porazno je za katoličkog teologa ne toliko hoće li se slagati ili ne s teologijom oslobođenja, nego što je paušalno reducira samo na Leonarda Boffa, pritom, poentirajući da je Boff «bivši fratar» i tobože nadahnitelj papine enciklike o ekologiji, i da – koje li olako izgovorene objede bez pokrića – Boff «politizira evanđelje». Ne samo što ne razlikuje razne teologije oslobođenja, nego Šola briše i nijanse i različite naglaske teologije oslobođenja. Pa nisu Gustavo Gutiérrez, Juan Luis Segundo ili Jon Sobrino, između sebe isti, ili jednaki sa starijim Boffom, s kojim nije isti ni njegov brat Clodovis, a kamoli da su svi teolozi oslobođenja u svoja djela, kako to bez stida i intelektualne zadrške insinuira Šola, preuzeli marksizam, niti su oni latinoamerička ljevica ili «fundamentalna prijetnja vjeri Crkve» kako ju je u «Instrukciji» diskvalificirao Joseph Ratzinger, onodobni pročelnik Kongregacije za vjeru.

Najteža difamacija na rubu klevete je Šolino svrstavanje Pape Franje u sljedbenike teologije oslobođenja. S kojom lakoćom – a može mu se kod teološki nepismena i senzacionalizmu sklona uredništva te teološki devastirane katoličke i crkvene javnosti – Šola tvrdi: «Bergoglio je, opće je mjesto, nikao u kontekstu teologije oslobođenja, koja je prošla isti put kao i sekularna post i neomarksistička ljevica.» Ovo nisu samo nebuloze nego opasne klevete. Tko imalo poznaje zemlje, narode, mjesne Crkve, a onda i kontekstualne teologije toga velikog, kršćanskog i katoličkog kontinenata kao što je Latinska Amerika, i tko je imao imalo interesa da upozna životni put sadašnjeg poglavara Katoličke crkve, znao bi da se u Argentini razvijala teologija naroda i da je student Bergoglio, današnji papa Franjo, najvećim dijelom sljedbenik svojih argentinskih učitelja i teologa.

Nije nimalo nebitno uočiti da Franjo nije živio u europskom i sjevernoameričkom kontekstu sukoba vjere i razuma, religije i politike, liberalnoga prosvjetiteljstva i Crkve shvaćene kao societas christiana, između laicističke i ateističke države, s jedne te katoličkog integrizma, s druge strane. I da je Franji intencija proširiti razumijevanje Crkve iz dominantnih zapadnjačkih pogleda i učiniti je svjetskom zajednicom Kristovih učenika u kojoj se poštuje svaka mjesna Crkva, štoviše, da se kršćanstvo i crkvenost razumijevaju s periferije i da Crkva, kao narod Božji i Kristova zajednica doista bude «sakrament odnosno znak i sredstvo sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda» (Lumen gentium, 1). Odatle je papi Franji strana ekleziološka uskoća, neprihvatljivo europocentrično razumijevanje Crkve i društva, vjekovni antagonizam koji, posebno od prosvjetiteljstva, vlada između crkveno-hijerarhijske antisvijet kulture i sekularističke anticrkvene kulture.

Dakle, nije nikakvo «opće mjesto», nego opasna Šolina krivotvorina da je Bergoglio nikao u kontekstu teologije oslobođenja. On dolazi iz konteksta teologije naroda, naroda shvaćena kao Božjega naroda, ne naroda kao etničke (etnos) ili političke kategorije (demos), ne iz teologije nacionalnoga oslobođenja niti iz teologije obrane ljudskih, individualnih prava, nego iz naroda, bolje kazano Božjega puka koji izrasta iz pučke religije i pučke pobožnosti (naroda kao laosa), iz one teologije kojoj je u podnožju iskustvo vjerovanja kao totalnog predanja i pouzdanja u Boga (credere in Deum, usp. Evangelii gaudium, 124), vjerovanja u kojem nije nužno i bezuvjetno obaziranje na crkvenu hijerarhiju, a pogotovo ne na političku vlast. Njih se ne negira, njima se ne suprotstavlja, ali se vjeruje Bogu i mimo njih.

Šola, međutim, piše s tezom: treba diskreditirati papu. Štoviše, tako olako, na rubu rasizma, piše o «Latinosima». Prigovara papi Franji i njegovim suradnicima tobožnje dodvoravanje modama i plagiranje sekularista u pokrštavanju njihovih termina, a sam koristi za našu crkvenu hijerarhiju i katoličku masu neosobne vjere, vrhunsko populističko oruđe time što papu Franju i njegove suradnike svrstava u neomarksiste i ljevicu. Jer, ima li doista u našoj Crkvi išta gore nego nekoga ozloglasiti da je neomarksist i ljevičar! Doslovno: «Bergoglio i njegovi najbliži suradnici pokazali su se kao plagijatori sekularne ljevice, čije su idealne druge samo pokrstili i udomili.»

Kad smo kod dodvoravanja i plagiranja sekularne ljevice, kao poželjnu suprotnost tom papinom djelovanju, Šola poseže za uzornim primjerom teologa Paula Tillicha koji, piše Šola, «vjeru definira kao – hrabrost, kao onu koju ne podliježe duhu ispraznih moda već ljudima nudi ‘hrabrost povjerenja (Bogu) koja se očituje u religioznom iskustvu’».

Povjerenje u Boga o kojem piše Tillich, teolog «teologije napada» (Theologie des Angriffs), posebno protiv protestantskog novopoganstva koje se sljubilo uz Hitlera, neuzmicanje, nego hrabro oslanjanje na Boga, odbacivanje svakog «praktičnog relativizma» u vjeri, baš je ono evanđeosko ponašanje na čemu inzistira teologija naroda i papa Franjo i kad se, kako često govori, teološki ne poznaju svi članci Vjerovanja ni svi sadržaji vjere (ceredere Deum).

No, znakovito je da nas Šola uslužuje citatom Paula Tillicha, njemačko-američkog luteranskog teologa koji je, gle čuda, bio kršćanski socijalist, teoretičar «religioznog socijalizma» u Njemačkoj i njegov vođa u Berlinu, danas bi se reklo – upisni ljevičar. Šola se dakle u kritici papina «plagiranja sekularne ljevice» poziva na teologa i na autora spisa kao što su Kršćanstvo i socijalizam ili Socijalistička odluka, na profesora sociologije koji je – prije nego mu nacionalsocijalisti oduzmu katedru (1933), prije dakle njegova bijega u Ameriku – dao svoj placet da na Sveučilištu u Frankfurtu počne predavati jedan od najznačajniji predstavnika neomarksističke škole, frankfurtske ljevice – Theodor W. Adorno.

Tako to biva kad se čovjek u svojoj nesreći slijepo zaljubi u svoje vlastite sintagme i kada nema truna sumnje u svoje izraze, kada zida i šaluje bez temelja i argumenata. U ovom tekstu Šola na poseban način manipulira sintagmom «idealni drugi» ili «idealna žrtva», nebitno –kako kaže on – bio taj idealni drugi «stvaran ili konstruiran», i tako zavodi svoje navijače u terminološku buku i semantički labirint protiv kojeg je navodno krenuo pisati. Može li se, međutim, kad se stišaju te velike riječi, postaviti obično pitanje: Kakav je to «idealni» drugi koji je istodobno stvaran? Ima li idealno stvarnog drugog? Ili, možemo još konkretnije postaviti i Šoli i sebi pitanje: Tko su mi ljudi, ti famozni «drugi»? Kako s ljudima?

Ostavljamo po strani Šoline vratolomije oko drugoga, sve prijenose od Alije Sirotanovića do afričkog goveda, od proletera do konzumenta, od crvenih do zelenih, do migranata i «homića», kako ih on zove. Zavodljiva je ta dualistička sofisterija. Ono što čini ovaj tekst opasnim jest činjenica da njegov autor nije čitao ili – ako je čitao tada je stvar krajnje izopačenosti – što iskrivljuje ono što stoji u dokumentima Pape Franje. Jer nigdje u papinim dokumentima, od on programskog Evangelii gaudium do Laudate Deum ne govori se primarno za drugoga «drugi», niti se iz tih dokumenata može izvlačiti ili zaključivati na nekog idealnog drugog. Nadahnut Franjom Asiškim, njegovim poimanjem bratstva, mira i Božjih stvorenja, posebno nadahnut evanđeljem i Isusovim zahtjevom da svi ljudi budu braća i sestre, i stranci i neprijatelji, papa Franjo govori u biblijskim kategorijama bližnjega i stranca, pridošlice, tuđinca i migranta, i posebno o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu svih ljudi. U Fratelli tutti, s velikom pozornošću, opširno razlaže i aktualizira Isusovu prispodobu o milosrdnom Samarijancu, o milosrdnom «neprijatelju». Govori pogotovo o Božjem milosrđu koje bismo mi mnogi, od biskupa, svećenika i teologa, svojim juridičkim i moralizatorskim bravurama i lingvističkim meandriranjima nekim ljudima posve uskratili, svakako bismo postavili svoje, a to «znači» Božje uvjete milosrđa.

Dobra je kritika. I potrebna je. I u Crkvi. I onih «neupitnih» kakav je papa, biskupi, teolozi. Ali je krajnje opasno diskreditirati bilo koga, sve činiti pa izmišljati da se drugome ne vjeruje, da se uništi povjerenje u njega, a što i znači sekularna riječ diskreditacija. Manihejski, dualistički pristup oruđe je svake inkvizicije i ideološkog govora, i onog marksističko-komunističkoga koji je zarazio neke utjecajne klerikalce i klerikalizirane laike u nas.

Šola lamentira, a ničim ne objašnjava kako to Katolička crkva danas ne nudi religiozno iskustvo, iskustvo svetoga. Ali njegov tekst obeščašćuje konkretne ljude, drsko obesvećuje dostojanstvo onoga i onih s kojima se ne slaže.

Papa Franjo često upozorava ovim ili sličnim riječima: «Kršćani mogu također sudjelovati u verbalnom nasilju putem društvenih mreža ili drugih prostora digitalne razmjene. Čak i u katoličkim medijima može se prijeći granica, tolerira se objeda i kleveta, i izgleda kao da je isključena svaka etika i poštovanje dobroga glasa drugih. Tako svjedočimo opasnom dualizmu, jer se na tim mrežama izgovore stvari koje se ne bi dopuštale u javnom životu, i pokušava se vlastito nezadovoljstvo zamijeniti bijesom i željom za osvetom. Znakovito je da, ponekad, pokušavajući braniti neke druge zapovijedi, u potpunosti se preskače osma: ‘Ne reci lažna svjedočanstva’, i time nemilosrdno uništava tuđa osobnost», tako Franjo piše u pobudnici o pozivu na svetost (Gaudete et exultate, 115. I ponavlja u Fratelli tutti, u br. 46 kada govori o fanatičnom uništenju drugih kroz verbalno nasilje).

Da zaključimo: Talent je opasan ako izmišlja, ako se ne umije suzdržati pa oboli od sofističke logoreje, ako zbog uslužnosti sebi ili služenja drugima, unosi nemir i sije pogubne razdore, okrivljujući pritom nekrive za podjele i za svoje nesreće; ako mu ponestane ljubavi za istinu i za ljude. Jamačno, ima nešto u nama ljudima demonsko pa sa sladostrašću rušimo svetinje, pripisujemo svoje zločestoće boljima od sebe, sakralnim zanosom diskreditiramo poštene. I tu ima autodestrukcije koja se ne vidi – i još više one koja se ne priznaje!

Izvor: polis.ba