Stanovi na Ljubuši

U Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine iz 1937. godine objavljen je tekst ing. Jove Popovića “Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši”. Današnji Popovićev tekst je o Stanovima u Ljubuši. 

Pola sata daleko od Slanog Doca, u pravcu sjeverozapadnom, nalaze se prvi stanovi s ove strane Ljubuše na položaju zvanom Poljica. Poljica su oveći dolac koga sa sjeverozapadne strane zatvaraju gole kamene kose zvane Butum. Sa sjeverne i sjeveroistočne strane zatvaraju ga grede Plesno, a prema jugozapadu otvara se pogled u Duvanjsko polje. Na Poljicima imaju 3 stana i to: Marko Gavrić pok. Tome i Ivan Gavrić pok. Jure. Oba su iz Bijače, općina Zvirići, srez ljubuški. Treći stan je Pere Šarića iz Rakitna (srez ljubuški). Osim spomenutih ima na Poljicima ziratnu zemlju porodica Šolja čiji se stan nalazi na Slanom Docu i Primorac Pilip koji ima svoj stan na Trebiševu. Pojate na ovom položaju ima samo Pero Šarić, koji jedini i ostaje do kasno u zimu. Ostali se vraćaju u svoja sela s planine o Miholjdanu, tj. u prvoj polovini oktobra.

Na ovom položaju Ljubuše planine nema žive vode. Vodu za svoju kućnu potrebu uzimaju sa lokve zvane Dugi Dolac, a stoku napajaju obično na lokvi Stražbenici i Šiljegovici. Drvo za ogrjev uzimaju iz Vran planine i plaćaju ga. Paše su im po kosama Ljubuše planine oko njihovih stanova. Kose i položaji Ljubuše koji padaju odavde prema Duvanjskom polju, tj. prema jugozapadu, potpuno su goli bez ikakve šume ili drvlja. Nagib njihov prema Duvanjskom polju je vrlo blag. Stijene su većinom pločaste i po površini ispucale i istrošene tako, da se stvara neprestano drobljeni kameni materijal. Po tim stranama ima vrlo malo malih i plitkih vrtača. Kolibe koje se nalaze na Poljicima građene su od drvene građe, ali ne poput koliba u Trebiševu ili Rudopolju. Postrani zidovi kolibe napravljeni su od dasaka koje su samo po metra dugačke. Te daske ukopane su u zemlju i ukošene prema unutrini kolibe. Povrh njih se stave žlibe, a na ove dolazi krov od daske. Postrani zidovi zasuti su sve do pod krov s busenovima zemlje, da bi na taj način koliba bila zaštićena od vjetrova kao i hladnoće. Prednja i zadnja strana kolibe je zatvorena daskom. Koliba služi samo za zaklon čeljadi od nevremena i za ognjište. Za uspremu mlijeka i ostalog bijelog mrsa nalazi se “mlikar” građen na isti način kao koliba samo u njemu nema ognjišta. U mlikaru se prerađuje mlijeko i čuvaju mliječni proizvodi. Na ovom položaju ima koliba Pere Šarića iz Rakitna, koja je mimo ostale kolibe građena od suhozidine i pokrivena je krovinom. U vrhu kolibe je ognjište oko koga se nalaze ležaji položeni ravno po zemlji, tj. bez izdignutih dasaka. U kolibi se osim toga nalazi pregradak koji zovu hambar. U njemu se nalazi veliki sanduk, u kome drže brašno i posuđe potrebno za mijesenje hljeba. Na hambaru i oko njega nalazi se suđe za mlijeko: škipovi, kablići itd. Pored kolibe ovoga Šarića ima i dobro građena kamena pojata za uspremu stočne hrane i za držanje stoke preko zime. Na Poljica izlaze preko Rakitskog Gvozda na Svinjaču, a odatle na Omrčenicu, Podić i dalje u pravcu sjeverozapadnom. U glavnom služe se istim putem od Ljubuškoga kojim izlaze na planinu i planinari nastanjeni po Omrčenici i Podiću.

Nekropola stećaka u Bunarima

Idući u pravcu sjeveroistočnom od Poljica ulazi se u drugu veliku uvalu na jugozapadnoj strani Ljubuše zvanu Bunari ili Bunarine. Ona je okružena širokim golim glavicama. Po njoj su razmješteni stanovi i ziratna zemljišta Hercegovaca iz sreza ljubuškog. Stanove na Bunarima imaju: Ante Mandić pok. Ivana, Joko Mandić pok. Luke, Luka Mandić pok. Nikole, Jure Rupčić pok. Bože, Ivan Rupčić pok. Bože, Marijan Rupčić, Frano Bubalo pok. Štipana, Ivan Grbovac pok. Mate, Marijan Boraš pok. Ilije, Jure Boraš pok. Ante, Ivan Medić Nikolin, Mate Rupčić pok. Bože i Jozo Rupčić pok. Jure. Svi su iz sela Hardomilja. Frano Zelić Ivanov, Stojan Zelić Franin, Pero Mihaljević pok. Miška. Sva trojica su iz sela Crvenog Grma. Mijo Kozina pok. Grge iz Rašljana, Jozo Puljić pok. Nikole i Frano Puljić pok. Tome iz Vašarovića. Jozo Galić pok. Marijana, Tomo Galić Jurin i Pero Primorac pok. Ante iz Bijače. Svi spomenuti imaju na Bunarima stan i ziratnu zemlju. Pojate nemaju svi, nego samo neki od njih, jer ih većina ne ostaje preko zime u planini, nego silaze u svoje selo. Sa stokom ostaju na planini samo Luka Mandić i Ivan Medić Nikolin. Najveći dio ovih planinara nastanjeni su po Ljubuši od najstarijeg vremena. Po kazivanju starog Pere Mandića izlaze Ljubušaci na ovu planinu već 300 do 400 godina. Po njima vele da se i nazvala ova planina Ljubušom zato što je nastanjena Ljubušacima. Međutim, neki iznose, da su mnogi od njih u ranije doba imali svoje stanove ne po Ljubuši nego po Dragajicama i po Kedžari položajima na sjeveroistočnim grebenima Vran planine. Po kazivanju Joke Mandića, također starog čovjeka, cijela Ljubuša planina bila je pod kmetopravom Kopčića, begova iz Rame. Sve dok se nisu otkupili ili bili oslobođeni od kmetstva poslije rata, oni su tim Kopčićima davali hak od prihoda sa zemlje kao i od bijelog mrsa i vune dobivenih od stoke. Od prihoda sa zemlje davali su 1/7, a od stoke su davali ovna i po uzo vune. (Pod uzlom vune razumije se tolika količina vune koliko je potrebno da se isplete jedno vuneno uže 3 do 4 m dugo). Na Bunarima, na položaju zvanom Lujin dućan ima živih izvora. Voda u njima nije najbolja, jer ne dolazi iz dubljih slojeva nego je plitko pod površinom zemlje. Toplina vode mjerena 24. VII. 1937. oko podne iznosila je 20° C. Izvori se nalaze na visini 1440 m. U neposrednoj blizini tih izvora nalazi se staro groblje. Kameni toga groblja potonuli su duboko u zemlju i po njima nema nikakvih naročitih znakova. Položaj se zove Lujin dućan, po nekom kujundžiji Luji, koji je ljeti izlazio na planinu i u jednoj pećini što se nalazi u neposrednoj blizini izvora radio svoj kujundžijski zanat. Izrađivao razne ženske nakite i prodavao planinarima po ovoj planini. Po pričanju Joke Mandića, starog planinara, na ove položaje izlazili su 1884. godine austrijski vojni stručnjaci, i oni su po prvi put premjeravali Ljubušu planinu i bilježili razne položaje za izradu specijalnih karata.

Pećina Lujin dućan

Svi planinari na ovom položaju iskorišćuju paše po Ljubuši, ali ne besplatno. Počevši od 1935. godine naplaćuje država od njih pašarinu i to po konju din. 5, po govečetu din. 3, a po ovci 25 para. Po njihovom kazivanju, ni za vrijeme turske ni za vrijeme austrijske uprave nisu nikada plaćali pašarinu. Drvo za ogrjev i za građu uzimaju iz Vran planine. Drvo za građu plaćaju, a za ogrjev ne plaćaju, jer uzimaju samo ono što je osušeno i što obori vrijeme. Na ovom položaju obavijestili su me o klimatskim prilikama koje vladaju na Ljubuši planini. Najjači im je vjetar, i po brzini i po snazi, jug a po studeni sjever. Kiše im dolaze obično s južnim vjetrom, ali kiša može da dođe i sa jugoistoka. Jugozapad i zapad su najvećim dijelom suhi. Oni im donose suho vrijeme, pa ih stoga zovu vjetar posušnik. Kažu da posušnik može da bude tako suh i opasan po travu na pašama i po žita, da ih za tri dana osuši. Snjegovi počnu već u oktobru. Obična dubina snjegova je oko 2 m. Ali smetovi mogu da budu duboki i 4 m.