Sto godina od smrti Antuna Branka Šimića: Prisjećamo se života velikog pjesnika
Antun Branko Šimić rodio se 18. studenoga 1898. godine u Drinovcima u općini Grude. Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Roditelji su mu bili ugledni i imućni ljudi. Imali su devetero djece. Antun je bio njihovo drugo dijete.
Već u osnovnoj školi zamijećeno je da je Antun vrlo darovit. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima.
Školovanje je nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine u časopisu Luč. Godine 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman ”Dvostruko lice”. Sabrana djela koje je uredio njegov brat Stanislav Šimić objavljena su 1960. godine.
Iako odličan učenik, u osmom razredu 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu. Morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopuštale izdavanje javnih tiskovina. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano živeći u siromaštvu, ali je unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno značajan književni opus. Pisao je pod pseudonimima – Slavče, Antun Šimić, Hercegovac, Drinovci, Branko Zvonković…
Pisao je puno, ali honorari koje je za to dobivao bili su mali. Sve to uvjetovalo je da se hranio slabo, malo spavao, provodeći vrijeme u kavanama, ali ne opijajući se. Ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Iako vrlo mlad, usudio se kritizirati djela velikana poput Miroslava Krleže i Vladimira Nazora. O Nazoru je napisao kritiku “Naš najproduktivniji pjesnik”, o Krleži “Prazna retorika Miroslava Krleže”.
U jednom trenutku Šimić je pisao ekavicom tako da je svoj rodni jezik, hercegovačku ijekavicu, zamijenio ekavicom
Uz njega je to napravio cijeli niz zagrebačkih pisaca. Brojni su poznavatelji Šimićeva opusa isticali i da je na njegovu ekavštinu utjecala i Tatjana Marinić, aktivna pripadnica radničkog pokreta, članica Socijaldemokratske stranke koju je upoznao 1919. godine i s kojom je živio pred smrt u stanu u zagrebačkoj Opatovini 43. U tom je stanu bilo i uredništvo časopisa “Književnik” koji je Šimić pokrenuo 1924. godine.
Nakon teške upale pluća 1924. godine, obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb. Umro je 2. svibnja 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali plodonosnog. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj. Književnik Miljenko Jergović napisao je kako je Šimića, kao i niz generacija s početka vijeka, obilježila tuberkuloza.
”Njima je smrt bila najavljena, u njoj gotovo da nije bilo ničega čudnog, neočekivanog, ni odveć sentimentalnog. U njihovoj smrti nije bilo straha, čak ni onda kada je nailazila bez Boga i utjehe u Bogu. U “Preobraženjima” smrt je najfrekventniji motiv, ali bez mraka, prirodna i bliska. A Bog, Bog je za Šimića bezbožnički i pobožnički, istovremeno. To će njegovim budućim interpretima i kanonizatorima, uglavnom konzervativnoj nekoj čeljadi, koja bi da Šimića izliječi od avangarde, onako kako će zatim i Krležu liječiti od komunizma, biti nejasno, zazorno i mrsko, za razliku od onih milih, miljkovićevskih i svekršćanskih apodiktika o čovjeku, zvijezdama, pjesnicima i čuđenjima. Tako, recimo, u “Preobraženjima” i pjesma “Bog mučitelj”” zapisao je Jergović u tekstu pod naslovom “Preobraženja”, Antun Branko Šimić i njegov svirepi i nevidljivi Bog.
Godišnju Nagradu Antun Branko Šimić ustanovilo je Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, na sjednici Upravnoga odbora DHK HB 22. studenoga 1998. godine. Od 2013. Nagrada se dodjeljuje u sklopu Šimićevih susreta, a to je jedan od najdugovječnijih književnih manifestacija, kojom se velikoga hrvatskoga pjesnika pokušava promovirati i izvan područja hrvatskoga jezika.
U prigodi 100. godišnjice smrti Antuna Branka Šimića (2. svibnja 1925.- 2. svibnja 2025.) Matica hrvatska, Općina Grude i Organizacijski odbor Šimićevih susreta, kao svečanu posvetu tom danu, objavili su knjigu u kojoj su na 18 svjetskih jezika prevedene sljedeće Šimićeve pjesme: Pjesnici, Mjesečar, Mati, Hercegovina, Povratak, Ljubav, Molitva za preobraženje, Opomena, Smrt i Pjesma jednom brijegu.
