Što se skriva 500 metara ispod Irana
Američke procjene govore da Iran raspolaže s oko 14 različitih tipova balističkih projektila. Najambiciozniji projekt je hipersonična raketa Fatah-2
Iran raspolaže jednim od najvećih vojnih arsenala na Bliskom istoku, s više od 3000 balističkih projektila, prema izvješću Američkog središnjeg zapovjedništva iz 2022. godine, piše Jutarnji.hr
Projektili kratkog dometa, poput Fateha i Zolfaghara, namijenjeni su brzim udarima na obližnje vojne ciljeve. U pravilu se koriste prvi, kao odgovor na napad, a njihova sposobnost lansiranja u plotunima (skup projektila izbačen istodobno) smanjuje vrijeme upozorenja i otežava preventivno djelovanje protivnika. Iran je tu taktiku primijenio 2020. kao odgovor na ubojstvo generala Kasema Sulejmanija.
“Raketni gradovi”
Rakete srednjeg dometa, kao što su Šahab-3, Horamšaher i Sajdžil, namijenjene su udarima na veće udaljenosti. Najdalekometniji modeli teoretski mogu dosegnuti oko 3000 kilometara, no Teheran tvrdi da se pridržava samonametnutog ograničenja od 2000 kilometara. To im je, kako navode iranski dužnosnici, dovoljno da dosegnu Izrael, ali zapadni analitičari upozoravaju da bi se to ograničenje u svakom trenutku moglo ukinuti.
Američke procjene govore da Iran raspolaže s oko 14 različitih tipova balističkih projektila. Najambiciozniji projekt je hipersonična raketa Fatah-2, dometa oko 1400 kilometara i brzine do 15 puta veće od zvuka. Teheran tvrdi da može probiti suvremene protuzračne sustave, no zapadne obavještajne službe ostaju podijeljene oko stvarnih sposobnosti tog oružja.
Krstareći projektili lete nisko, prilagođavaju se terenu i teže ih je otkriti, osobito kada se lansiraju uz dronove ili balističke plotune osmišljene za zasićenje obrane. Među poznatijim sustavima je Soumar, razvijen na temelju ruske rakete Kh-55, s dometom do 2500 kilometara.
Posljednjih je godina Iran sagradio mrežu podzemnih baza, takozvanih raketnih gradova, ukopanih duboko u planinama, navodno i do 500 metara ispod površine. Cilj je zaštititi projektile i mobilne lansere od zračnih napada. “Ako Izrael i Sjedinjene Države uspiju oštetiti ulaze i izlaze tih podzemnih gradova ili otvore kroz koje se lansiraju projektili, ti raketni gradovi postali bi grobnice. Rakete tada ne bi mogle poletjeti, niti bi kamioni na kojima su montirani mobilni lanseri mogli napustiti objekte”, pojasnio je za El País vojni analitičar Guillermo Pulido.
Za SAD i Izrael će sada biti ključno koliko brzo i učinkovito gađaju te raketne gradove. Osim napada, moraju se usredotočiti i na obranu svojih vojnih baza i ambasada u regiji. Poseban problem predstavljaju im kamikaze-dronovi, uključujući model Šahed-136, koji su se već pokazali ključni u ratu u Ukrajini. Riječ je o letjelicama namijenjenima jednokratnom napadu, koje nose bojevu glavu i eksplodiraju tijekom udara.
Jeftini su i lako se proizvode, a lansirani u valovima mogu preopteretiti i najsuvremenije protuzračne sustave. Upravo zato njihovo obaranje skupim presretačima, poput sustava Patriot, predstavlja financijski i logistički izazov za napadnute države.
Asimetrično ratovanje
Iranski je režim u posljednja dva desetljeća ojačao domet, preciznost i razornu moć svojih balističkih projektila. Ipak, nije poznato s koliko ih točno trenutačno raspolaže jer je znatan dio arsenala upotrijebljen ili uništen tijekom 12-dnevnog rata u lipnju prošle godine.
Izraelski dužnosnici tvrde da je iranski arsenal balističkih raketa tada prepolovljen, no naknadne satelitske snimke pokazale su da je Teheran u velikoj mjeri uspio obnoviti kapacitete.
Najveća prednost Irana je asimetrično, nekonvencionalno ratovanje, osmišljeno za suprotstavljanje tehnološki superiornijim protivnicima poput Sjedinjenih Država i Izraela. Pitanje je ipak koliko će Iran još dugo biti sposoban održavati ovakve protuudare bez podrške svojih proxyja. Zasad se pridružio samo Hezbolah.
Iran nema sposobnosti raketama dosegnuti SAD. Prema procjenama američkih obavještajaca, Teheran ne bi mogao takve rakete razviti prije 2035. godine, ali i tada samo ako uspije nastaviti istim tempom kao sada razvijati svoje kapacitete. SAD je vojno superiorniji, a analitičari procjenjuju da se u regiji trenutačno nalazi oko deset posto raspoložive američke zračne snage. Donald Trump rekao je da SAD ima “praktički neograničene zalihe” streljiva te da SAD i Izrael mogu održavati operacije istim tempom četiri do pet tjedana.
Međutim, vojni su dužnosnici danima prije napada upozoravali na nestašice streljiva i resursa za operacije velikih razmjera u regiji, što povećava mogućnost da će Pentagon morati posegnuti za zalihama rezerviranim za druge potencijalne sukobe diljem svijeta. General Dan Caine, načelnik Združenog stožera, otkrio je da će SAD u sljedećim danima poslati još vojnika i borbenih zrakoplova u regiju. Dodatni izazov za Washington predstavlja suzdržanost regionalnih saveznika. Arapske države apeliraju na brzo okončanje sukoba jer se njihove zalihe protuzračnih projektila brzo troše.
Analitičar Malcolm Davis iz Australskog instituta za stratešku politiku ocjenjuje da bi sukob, ako potraje nekoliko tjedana, mogao postati utrka između napada i obrane. Ako Iran uspije očuvati zalihe projektila, SAD i Izrael mogli bi se suočiti s iscrpljivanjem presretača. “U konačnici, Iran može iscrpiti te obrambene kapacitete, a tada će sve više napada prolaziti”, upozorava Davis. Analitičar Michael Shoebridge dodaje da bi iranska strategija mogla biti apsorbirati početni udar, iscrpiti obranu protivnika, a potom nastaviti stvarati pritisak, pod uvjetom da režim procijeni da mu dugotrajni, iscrpljujući sukob ide u prilog.
