• Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija
  • Susret u školi nakon 20 godina pun emocija

Susret u školi nakon 20 godina pun emocija

Svatko nosi svoje posebne uspomene iz škole. Unatoč učenju, nekim teškoćama i malim neuspjesima, uglavnom se kroz život nose lijepe dogodovštine i zanimljivi trenutci. S vremenom svi shvatimo što je to važno bilo u školi.

A kada se sastane generacija nakon dvadeset godina onda je sve puno emocija i lijepih trenutaka. To je  iskusila generacija maturanata opće gimnazije Srednje škole Prozor koja je svoje školovanje završila prije dvadest godina, odnosno 2005. godine. Veći dio tih gimnazijalaca okupio se u subotu 16. kolovoza 2025. godine. Pristigli su oni koji su uspjeli uskladiti svoje obiteljske i radne obveze. Razrednici dvaju razreda bile su profesorice Mirjana Burić i Anđelka Antunović.

Pri prvom susretu ispred školske zgrade osjetila se radost susreta. Topli pozdravi i srdačni stisak ruke i zagrljaj govorili su koja je to razina radosti. Školskim dvorištem odzvanjao je smijeh, a učionica je zvonila učeničkim glasovima kao nekada.

Naravno, tu se razgovaralo o životu. Neki od njih su ostali živjeti u Rami, a većina je svoj životni put našla u drugim krajevima. Iako neki posao obavljaju izvan Rame, obitelj i njihovo srce je uvijek u Rami.  Nakon završenog obrazovanja posao su pronašli u prosvjeti, zdravstvu, farmaceutskoj industriji, privatnom sektoru, državnim i javnim institucijama kako u Rami, Bosni i Hercegovini, tako i u Dubrovniku, jadranskim otocima, Zagrebu, Austriji, Njemačkoj i drugim mjestima.

Kolege su se sjetile i svoje prijateljice Ivane Ćališ, vesele i vedre učenice koja ih je prerano napustila izgubivši borbu s opakom bolešću.

Sva ta daljina gdje su se našli životnim okolnostima postala je zanemariva u radosti susreta nakon dvadeset godina.

 

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar