Sve naše Seke!

Brojne su velike žene obilježile povijest. Tko ne pamti (sigurno je dementan!) heroine: drugaricu Jovanku, drugaricu Miru, drugaricu Elenu… da ne idemo daleko ni geografski ni povijesno. A i Bosni se sudbina osmjehnula, pa joj je, evo, dala doktoricu Sebiju. Kako Bosni tako i Bakiru!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Potkraj travnja, knjiga Emamanuel Macron, Istina i legenda, novinara francuskog dnevnog lista Le Figaro, Arthura Berdaha potvrdila je ono što je zapravo već godinama bjelodano – gazdarica Elizejske palače, a onda i Francuske je Brigitte Macron. Uostalom, francuski predsjednik to i ne krije, već pošteno priznaje kako mu je supruga ključni savjetnik s vlastitom senzibilnošću. „Slušam što osjeća, što govori i što joj se govori. Ona me poznaje i vjerujem njezinoj prosudbi… Ona dijeli sve u mom životu, od jutra do večeri“, svjedoči suprug gospođe Brigitte, dometnuvši kako mu supruga čita i potvrđuje svaku riječ govora koju će izgovoriti u obraćanju javnosti. Nekad se to, inače, zvalo cenzura.

Ženski instinkt

Što, dakako, potvrđuje Macronovu (dobru) osobinu – poštuje – starije. Prva je dama, naime, starija od predsjednika 25 godina. A, jasno, i ona zaslužuje poštovanje, jer je – još dok je imao 18 godina – shvatila kako će od toga malog nešto biti. Ženski je instinkt čudo neviđeno. I neobjašnjivo.

Evo zato još jedne epizode koja svjedoči o ženskoj vidovitosti. U knjizi beogradskog novinara Slavoljuba Đukića On, Ona i mi, osobito je zanimljiv – pa čak i ako je (samo) novinarski literaliziran – događaj iz jeseni 1968. Te je godine Slobodan Milošević služio vojsku u Zadru pa mu je posjet došla mlada supruga, Mirjana, koja je u tome dalmatinskom gradu imala obitelj s majčine strane. I dok je jednog (lijepog) dana šetala s rodicom po gradu, zastale su pred jednim izlogom koji je resila (hmm…hmm…) slika Ljubičice Bijele. „Ovako će jednoga dana stajati i Slobina slika“, kazala je drugarica Mira.

Rodica se oprezno okrenula kako bi provjerila je li ovu skandaloznu rečenicu, ne daj Bože, netko čuo. „Kako to misliš?! Da će Slobodan biti predsjednik Srbije“, upitala je oprezno rodicu iz Beograda? No ona je, ne skidajući pogled s fotografije trostrukog narodnog heroja, samo ponovila: „Ovako će Slobina slika, kao Titova, stajati u izlogu.“

I kad smo već kod slika, treba kazati kako voždova slika nikada nije osvanula u Zadru, mada je bilo i takvih nakana. Ali – krajem osamdesetih, a poglavito ranih devedesetih Miloševićevi su poklonici uglazbili Mirino zadarsko proročanstvo: „Narod se pita, Slobo poslije Tita“, pjevalo se po Beogradu, a i šire…

Čim se dokopao predsjedničkog kabinete, Milošević je, umjesto slike „najvećega sina“, okačio sliku svoje drugarice. (Zanimljivo, drugarica Marković – Milošević u svom je kabinetu držala ikonu Sv. Nikole, što ju joj je darivao patrijarh Ruske Pravoslavne Crkve Aleksej Drugi, a u kabinetu su joj mjesto našli i Lenjin i Tito.)

Mili, moraš to uraditi!

Kako bilo, povijest, kroz pero brojnih srpskih kroničara pa i rečenoga Đukića, bilježi da je Mira, stanovito vrijeme znana i kao drugarica s cvijetom u kosi, sve predsjednikove dvojbe rješavala magičnom rečenicom: „Mili, moraš to uraditi!“ I, što će Mili (i dragi) doli to i učiniti. Imao je, istina, Sloba (i) svoje mišljenje, ali se – pred ženom! – nije s njim slagao.

Kazati kako nije lako sa ženama, nije, dakako, otkrivanje tople vode. Primjerice, kumrovečki vragolan, ovdje već možda i previše spominjani, mrtav-hladan je kazao drugu Brki povijesno: Njet! ‘nakvom jednom Staljinu! A od svoje je drugarice – utekao.

Nije se, jasno, o tomu smjelo pričati dok je stolovao na Dedinju. (Jer, tako je to bilo u socijalizmu s ljudskim likom…) Kad je, međutim, iznenada u 88-oj (ipak) umro, Stane Dolanc svjedočio je kako je maršal zapravo bio – papučar.

Taj prvi pendrek Yu policije za Brozova vremena nije mogao čekati ni da se doživotni predsjednik ohladi, već je (odmah) 23. svibnja 1980., na sjednici Vijeće za zaštitu ustavnog poretka raportirao kako je, zajedno s Petrom Stambolićem, nazočio kada je drug Joža u papučama utekao iz Užičke 15 u Beli dvor te ih zamolio da osiguraju da Jovanka ne dolazi kod njega jer „ne može živjeti od nje“.

Herojstvo, ni trostruko, tu ne pali!

Slijedom čega je za sve vjeke vjekova ostalo (neodgovoreno) pitanje: „Ako je bio heroj – i to trostruki! – zašto stvar sa (svojom) ženom nije sredio junački?! Iako, ne treba biti nepravedan prema Joži papučaru, i drugarica Jovanka je bila naradodni heroj!

Eh, sad… površni se čitatelji, vjerujem, već pitaju otkud – u ova teška vremena – uopće priča o (moćnim) ženama i njihovim (potencijalno) „boljim polovicama“, dok će oni koncentriraniji odmah razumjeti kud sve ovo vodi. Jasno – do Bakira i Sebije (ne nužnom tim redoslijedom). Nije se, istina, još našlo to pero koje bi od uvijek prijetećeg zaborava otrgnulo sve ono što je bračni par Izetbegović zajedno prošao boreći se za Ovu i Ovakvu – Bosnu da prostiš. A kolika je to nepravda, ne treba uopće naglašavati.

Pa, ipak, sredinom prošlog mjeseca jedan je bošnjački (s, istina, turskim kapitalom) tjednik objavio tekst s naslovom koji u svakome onome koji zna koliko taj zaljubljeni par s Poljina znači Tisućljetnoj i Nedjeljivoj ledi krv u venama: „Tko su ljudi koji potiču na ubojstvo Izetbegovića?“ Pobrojani su razni „revolucionari“, ili, kako im list tepa, „giljotinaši“, koji svi odreda Izetbegoviće uspoređuju s Nikolajem i Elenom Čaušesku. Tvrdi se pritom kako se te usporedbe prvi sjetio Fahrudin Radončić, koji je, uzgred budi rečeno, što se tiče (ne)zakonitih žena odlučno na Titinu putu. Što je i logično, budući je bio partijski sekretar u Titogradu.

I ubrzo je Radončić, taj ponajbolji Bakirov (ne)prijatelj, dobio razmjerno brojnu sljedbu. Neki su od njih išli toliko daleko da su gospođu Seku prekrstili u Elenu Izetbegovićesku.  Drugi, koji vjeruju da je u toj vezi Bakir, zapravo, prva dama, tvrde pak kako Jedinstvenoj nema spasa dok se „ne desi narod“. Ali ne vjeruju kako će se to dogoditi, jer se naš narod, za razliku od rumunjskog boji. Nije, misle, toliko osviješten kao rumunjski.

Ima doktorica i doktorica

Dokle to ide najbolje se vidi na konferencijama za novinare kada se, iako je vide u bijeloj kuti,  gospođi Izetbegović obraćaju s gospođo. I onda „gospođa“ mora javno kazati kako nije (nikakva) gospođa, nego doktorica… A onda, kada se, na njezino inzistiranje, utvrdi kako je, prije svega, doktorica, nekim smeti što je samo – ginekolog. Usred pandemije! Baš kao da nam svaki liječnik nije potreban. I, dakako, kad se tako harangira da će liječnici bježati od dr. Izetbegović. Kao Tito od Jovanke.

Mada, povijest nas uči kako je to s doktorskim disertacijama prilično fluidno. Ne mislim pritom na prilično volšeban način na koji je (navodno) aktualna ravnateljica sarajevskog Kliničkog centra magistrirala u Zagrebu, a u čemu je svoje prste (navodno) imao i još jedan ginekolog, glasoviti Asim Kurjak, već na Elenu Čaušesku.

Bila je, tvrdi Diane Ducret u knjizi Žene diktatora, osjetljiva na obrazovanje koje joj je nedostajalo, pa je odlučila postati profesorica i znanstvenica svjetskog glasa. Tako je 1975. predala doktorsku disertaciju s naslovom Utjecaj stereospecifične polimerizacije izoprena na stabilizaciju sintetičkog kaučuka. I je li doktorirala? Ne, eto ja sam – doktorirao.

Ipak, u cijeloj ovoj, sad već, dramatičnoj storiji o Izetbegovićima, najpotresnije je – i za Tisućljetnu najopasnije – to što se glava obitelji, štoviše prva glava u Bošnjaka, u ovom povijesno gledano delikatnom trenutku, ne može baviti u onolikoj mjeri koliko je to potrebno non paperima, već mora braniti ženu. Jer, misle neki, jedna je (zakonita) žena! Doduše, jedna je i Bosna…

I Radončić je (bio) dalekovid(an)

Kako bilo, ako netko uistinu ne vidi koliko je, u zemlji koja je (trenutačno) treća u svijetu po broju umrlih od korone, dala za sve nas dr. Izetbegović, tu nema pomoći. Zato Bakir naprosto mora, u ovim sudbonosnim trenutcima, biti uz suprugu. A Bosna neka malo pričeka.

Na kraju krajeva, nezahvalnika je uvijek bilo. Neće njih ganuti to što Bakir mjesecima sam kod kuće podgrijava ručak, dok mu supruga u bolnici podgrijava respiratore, koji, tvrde rijetki preživjeli svjedoci s KCUS-a, pale samo na guranje. Besćutno je to!

I što je još najgore, naročito su, uvijek kroz povijest, razni denuncijanti i ignoranti bili (i ostali) surovi prema ženama. Velikim! Kada se streljački vod pripremao za egzekuciju, Elena Čaušesku je uzviknula: „Zar vam nisam bila kao majka? Pucajte, djeco!“ A djeca, kad hoće, znaju biti poslušna.

Uostalom, zna to i Radončić! Zato i jeste dr. Izetbegović poklonio psa. Prije 14 godina, doduše.