Sveta misa kod kapele u nekadašnjoj župi Triešćani

Proslavljena je sveta misa u Triešćanima, na lokalitetu stare i prve župe u Donjoj Rami. Misno slavlje na mjestu osnutka nekadašnje župe predslavio je fra Marko Bandalo. Triešćani su najprije bili kapelanija od 1837. godine, da bi godine 1858. formalno i pravno postali župom.

Fra Marko se danas osvrnuo na misna čitanja, čovjeka koji čuje suprotno od onoga što mu se kaže, nije zadovoljan bilo čime što mu se da, stalno mrmljaju. Također, sve što je radio i Isus Krist, njegovim suvremenicima nije odgovaralo, i ne samo njima, nego čak i apostolima koje je izabrao. Takvi su ljudi i danas, mišljenja je fra Marko.

“Jesmo li mi negdje usput zaboravili pogledati, prvo u križ, u ogledalo. Dalje ne moramo gledati, ne treba nam. Jer, kad to dvoje vidimo, bit će nam jasno kakvi smo. Onda ćemo možda iza našeg mrmljanja čuti, ono što sveti Pavao veli Efežanima, opraštajte, vjerujte, budite uistinu pravi nasljedovatelji, prava djeca Božja”, poručio je fra Marko okupljenim vjernicima.

Od početka 1837. godine su se redovno vodile matice krštenih i to je trenutno najstarija sačuvana matica krštenih u ramskom kraju. Zbog sve većeg broja vjernika ramski su franjevci od odlučili osnovati novu župu. Pri samom kraju turske vladavine napravljena je nova župna kuća zvana kapela u Triešćanima 1855. godine. Bila je to prostrana kuća s dva podruma i sedam soba, što je u to vrijeme predstavljalo veliki luksuz. Od nekada velebnog zdanja danas je ostalo tek nešto porušenih kamenih zidića.

Grupa mještana je sa župnikom početkom 2000-ih ponovno oživjela mjesto oko kapele. Koristeći sedrene blokove iz porušene župne kuće i kamene granitne blokove iz prve potopljene crkve u Gračacu, napravili su postolje za veliki granitni oltar na kojem stoji: “Ovdje je bilo sjedište župe Triešćani gdje su fratri odijeljeni 1837. godine od župe Rama 56 godina. Stanovali, okupljali puk na misu pod kestenom, krstili 2008 duša do 1893., kada su preselili na Gračac.”

Sve to vrijeme nije postojao nikakav plan gradnje crkve niti se ta potreba igdje spominjala. Prostor „župne crkve“ jednostavno je bio  otvoreni prostor pod kestenom više od pola stoljeća

Zanimljivo, sama prisutnost svećenika u Rami sačuvala je ili točnije rečeno održavala religioznost i svijest o crkvenom prostoru koji ne mora biti nužno i jasno definiran. Mjesta na kojima nije bilo crkve, misari su posjećivali i okupljali se na prostoru koji se smatrao svetim.

Tijekom današnje proslave misnog slavlja, bili su prisutni mještani koji su upravo na ovom mjestu i u spomenutim prostorijama i rođeni, a te davne 1855. godine  u župi Triešćani živjelo je 150 obitelji u 272 kuće sa 1.098 župljana koje su služili dvojica franjevaca.

Ime sela dolazi od “trsja”, jer su se stanovnici ovog kraja bavili uzgojem vinograda, pa su ih prozvali Trsjani ili Trišćani, odnosno Triešćani, kako to tumači fra Jerko Vladić, i sam rođen u ovoj župi.

Skrovito nenastanjeno mjesto

U to vrijeme, naselja donje Rame bila su smještena po vrletima i visokim stranama, sklonjena od drumskih prolaznika, što je odgovaralo franjevcima. Sam izbor lokacije za sjedište župe pokazuje da su franjevci potražili skrovito nenastanjeno mjesno u brdu, skriveno od nepoželjnih prolaznika i turskih kabadahija.

Prema popisu bosanskih spahija iz 1711. godine u Donjoj Rami spominju se ova sela: Grevići, Hudutsko, Rad(l)ići ili Trišćani, Međurič ili Meopotočje.

Tko će najbrže pozvati pomoć

Osim slavljenja svete mise, organizirane su i tradicionalne igre, kao što su bacanje kamena s ramena, potezanje konopa i slično. Kako gotovo svaki lokalitet u Rami za sebe veže neke legende i zanimljivosti, u čemu se zapravo i krije ljepota ovog kraja, tako se vjeruje da je postojala tradicija čuvanja misišta Triešćani od Turaka. Nedjeljna misa se ne bi počela govoriti dok ne bi došli Breljaš, Ivandić i Kelava, trojica po svom junaštvu i snazi najpoznatijih ljudi u cijeloj Donjoj Rami.

Oni su osiguravali prolaz katolicima od Ustirame i Huduskog do Trišćana, a istovremeno bi svoje kabanice, koje su Turci dobro poznavali i od njih strahovali, objesili upravo na ovom lokalitetu kod kapele kako bi misa mogla proteći bez ometanja.

Kada bi Ustramljani osjetili da bi moglo biti nevolje s turskim kabadahijama odmah bi ujutro poslali nekoga u Trišćane  kod kapele da pozove ovu trojicu vrijednih i snažnih ljudi da dođu štititi sve one koji preko brvna  prelaze rijeku Ramu kraj Ustirame. Taj je trebao biti brz i čvrst momak da što prije dotrči do kapele u Trišćanima.

Upravo se na spomen ovog događaja jedno vrijeme, uz ostale narodne igre poput bacanja kamena s ramena ili pak potezanja konopa, trčao i maraton od Ustirame do Triešćana pod nazivom “Tko će najbrže pozvati pomoć”. Danas se na misi u Triešćanima uglavnom okupljaju obitelji iz župe Gračac, Topići i to, Pilipovići, Jakići i Spajići, kao i obitelji Radić, Ivandić, Breljaš i Tolj.