Tinejdžeri o vršnjačkom nasilju: “I kada se prijavi ništa se ne dogodi”

Istraživanje, u kojem je sudjelovalo 5.701 srednjoškolac uzrasta od 15 do 17 godina iz svih krajeva Republike Srpske, pokazalo je da je vršnjačko nasilje itekako prisutno u školama, ali da mnogi tinejdžeri, po uzoru na odrasle, okreću glavu od problema, kako bi “izbjegli nevolje”.

Naime 10 posto učenika je reklo da su bili žrtve nekog vida vršnjačkog nasilja tijekom ove školske godine, dok svaki četvrti učenik navodi da je tijekom školovanja bar jednom bio na meti djece nasilnika.

“Samo sam gledao”

Čak 40 posto ispitanika je svjedočilo nasilju koje su pretrpjeli njihovi prijatelji i prijateljice, piše Srpskainfo.  Zanimljivi su odgovori učenika na pitanje kako su reagirali u slučajevima vršnjačkog nasilja. “Samo sam gledao, ne tiče me se to i neću se miješati”, odgovorilo je čak 35 posto, dakle više od trećine tinejdžera.

Možda se to događa i zbog toga što se mnogi slučajevi vršnjačkog nasilja “guraju pod tepih” i zataškavaju, što zbog “čuvanja ugleda škole”, što zbog

inertnosti onih kojima je to posao, ali i nejasnih procedura i podjele odgovornosti. A evo kako se to očituje u praksi. Prema svjedočenju srednjoškolaca, u 51 posto slučajeva vršnjačkog nasilja sve se završi razgovorom s razrednikom, a u više od 30 posto slučajeva nitko ništa ne poduzme, kao da se nasilje nije ni dogodilo. Ipak, učenici su uvjereni da vršnjačko nasilje treba prijaviti: skoro dvije trećine ispitanih tvrdi da bi prijavilo nasilje koje vidi ili doživi.

Najučestaliji načini maltretiranja

Većina njih bi nasilje koje se dogodi u školi prijavilo razredniku, dok bi svaki treći srednjoškolac o tome razgovarao s roditeljima. Sve ovo su, naravno, tek brojke i postotci iza kojih se kriju mučne scene, koje se svakodnevno događaju u učionicama, školskim hodnicima ili na putu od škole do kuće. Suprotno uvriježenom mišljenju, nisu za sve krivi mobilni telefoni i društvene mreže.

Cyber nasilje jest u porastu, ali velika većina ispitanih učenika, istaknula je da su najučestaliji načini maltretiranja verbalno nasilje i socijalno isključivanje, ili kako to djeca kažu, situacija kada prijatelji “bježe od tebe i nitko se s tobom ne želi družiti”.

Nasilje se najčešće događa tamo gdje bi se djeca trebala osjećati sigurno i zaštićeno: u učionicama, školskim dvorištima, hodnicima, pa čak i u toaletima škola. Skoro polovica tinejdžera koji su sudjelovali u anketi naveli su da su u školi učili kako prepoznati nasilje, kako reagirati u slučaju nasilnih ispada i kome nasilje prijaviti. Međutim, zanimljiv je odgovor koji je na ova pitanje dalo čak 36 posto anketiranih učenika.

“Nešto smo učili, ali nisam baš siguran što”, rekli su iskreno tinejdžeri.

10 godina

U instituciji Ombudsmana za djecu su svjesni su da ovo istraživanje ne može otkriti razmjere problema, ni dubinski osvijetliti fenomen vršnjačkog nasilja, ali to im, kažu, i nije bio cilj. “Cilj je bio pitati djecu, čuti njihov glas i saznati kakva je njihova percepcija. Nakon tragedije u ‘Ribnikaru’ u Beogradu mnogi su govorili o nasilju u školama i među djecom, ali najmanje su se čuli oni kojih se to najviše tiče, dakle djeca i mladi”, kazala je za Srpskainfo ombudsman za djecu RS Gordana Rajić.

Dodala je da je cilj ovog izvještaja, o kojem bi se uskoro trebali izjasniti i poslanici u Narodnoj skupštini RS, da ovaj problem postane javno vidljiviji i da se povede i javna rasprava o njemu.

“Ja bih bila najsretnija da izvještaj u Narodnoj skupštini prezentira netko od naših mladih savjetnika, djece koja su sudjelovala u njegovoj izradi”, kazala je Rajić. Naglasila je kako je ovo prilika i da se javno prizna da imamo problem, koji se ne rješava adekvatno.

“Prije svega, mi nemamo podatke o vršnjačkom nasilju. Ministarstvo porodice bi trebalo da svake godine prikupi podatke o vršnjačkom nasilju u školama i da ih učini javnim, ali mi te podatke nemamo, niti znamo zašto je tako i koji dio sustava je zakazao”, kazala je Rajić. Dodaje da je problem i protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja. “Protokol postoji već 10 godina, ali što nam to vrijedi kad on nikad nije doživio punu primjenu”, zaključila je.