Uloga naselja i utvrde Prozor u ranom osmanskom razdoblju
Osnovne administrativne jedinice lokalne uprave uspostavljene pod osmanskom vlašću bile su nahije. Uglavnom su odgovarale prostoru srednjovjekovnih župa. U sudsko-upravnom smislu, bile su objedinjene u kadiluke. Tako je bilo i s nahijom Rama u kadiluku sa sjedištem u Konjicu.
Piše: Anto Ivić
Turci su zatekli mala gradska naselja – varoši, formirana uglavnom kao predgrađa srednjovjekovnih tvrđava. Takva je bila i varoš ispod utvrde Prozor u dijelu grada koji i sada nosi taj naziv. Kršćansko stanovništvo varoši bavilo se obrtima. Bilo je tu i trgovište u kojem se trgovalo i razmjenjivala roba. U doba pada pod Osmanlije, nisu svi stanovnici varoši izbjegli. Turci mijenjaju karakter srednjovjekovnog urbanog centra župe Rama, formirajući naselje s privilegiranim satusom kasabe, uz rijeku Prozorčicu, sjevero-istočno od Varoši. Razvitak kasaba nije bio spontan, već plod pomnog državnog planiranja. Povoljnijom poreznom politikom, ubrzavala se islamizacija. Godine 1550. u varoši Prozor, bilo je 27 muslimanih, i samo jedna kršćanska kuća. Od 27 muslimanskih kuća, 12 glava kućanstava bili su novi, tj. muslimani prve generacije. U varoši je bio 1 sagrakčija (obrađivač kože). Baština grnčara Vukića, bila je tada u ruci mesara Oruča. U kasabi su postojale 34 muslimanske kuće u kojima je bio 1 mujezin, 9 krojača, 5 sarača, 5 čizmedžija i 1 sabljar. Živjeli su od trgovine i nisu plaćali poreze, izuzev u izvanrednim slučajevima.[1]
Fran Butrušić i Zuane Divnić, poslanici Alibegu Kuču, godine 1574. krenuli su iz Šibenika, pa preko Livna, Šujice i Ravna, stigli u Ramu, gdje su zatekli pazar, tj. trgovište i jedan dvorac (utvrdu, zapravo kulu) koji se zove Prozor.[2]
Održavanje fortifikacijskog sustava bio je dio strateškog planiranja sigurnosti Osmanskog Carstva. Utvrda Prozor najvjerojatnije je predana na isti način kao i ostale utvrde 1463. godine, temeljem pisma kralja Stjepana Tomaševića i neispunjenog obećanja da će kralju biti pošteđen život. Propašću bosanskog kraljevstva, prema izvješću pape Pija II., 80 tvrdih gradova je razoreno nakon što su predani Osmanlijama. Međutim, neke utvrde su se i dalje koristile. Oslobodilačke akcije sinova hercega Stjepana Kosače u Hercegovini, Duvnu, Livnu, Rami i Uskoplju, dale su kratkotrajne rezultate. Osmanlije su zbog vojnog osiguranja, ostavili posadu u prozorskoj utvrdi. Formirane su radne jedinice od lokalnog kršćanskog stanovništva, zadužene za popravak i održavanje utvrda, a činili su ih muselemi, koji su bili oslobođeni svih nameta a od prihoda sa zemlje davali su desetinu kao i ostali.[3]
Prema popisu Bosanskog sandžaka 1468/69. postojalo je 17 tvrđava s posadnicima koji imaju timare. Timare na ramskom području imali su posadnici tvrđava Prozor, Susid i Kreševo. Već 1485. i 1489. broj posada je smanjen na 9, a 1514. su u 14 mjesta. Među njima se uvijek spominje utvrda Prozor.[4] Širenjem Osmanskog Carstva na sjevernu i sjeverozapadnu Bosnu, Slavoniju, Krbavu, Liku i Dalmaciju, u Bosanskom sandžaku 1530. godine 59 je utvrđenih mjesta. U njima su dvije grupe posadnika s odvojenom zapovjednom strukturom: timarske ili provincijske vojne snage, i mustahfizi-ulufedžije (graničari), tj. krajiške posade. U nekima su bile i mješovite posade. U Prozoru je 1530. bila vojna posada od 17 mustahfiza. Vrijednost timara kao naknada za službu, varirala je ovisno o rangu u vojnoj hijerarhiji i strateškoj ulozi utvrde. Dizdar tvrđave Murat imao je timar u selu Skrobućani, od samo 2514 akči, što je bio najniži iznos koji su dobivali zapovjednici u Bosankom sandžaku. Nasljednici su mu bili Jusuf i Alađoz. U to vrijeme, imam je u Prozoru bio Emiršah, a od 1539. Jusuf fakih. Svi timari bili su na području nahije Rama. Timari vojne posade tvrđave Prozor bili su manji od drugih tvrđava.[5] Manji timari ali i mali broj mustahfiza u Prozoru, značio je gubljenje obrambene uloge Prozorske utvrde u 16. stoljeću, kao posljedice pomicanja granice. Posada je više imala zadatak čuvanja javnog reda i osiguranja putnih komunikacija. Godine 1550. u Prozoru je bio dizdar (zapovjednik) utvrde, ćehaja (zamjenik), imam, hatib (propovjednik) džamije, fakih (pravnik) hatiba džamije, i osam posadnika.
[1] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj., 83-84.
[2] Franjo RAČKI, Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskoga pašalika, Starine JAZU, knj. XIV, Zagreb 1882., 192.; uno casteletto chiamato Prozor, et a anche pazar.
[3] Na području Rame činili su ih ranije navedeni zidari u Prozoru, Izgrađu, Ričici i Donjem (Šiptiću). V. Prilog I.
[4] Alaudin HUSIĆ, Tvrđave Bosanskog sandžaka i njihove posade 1530. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 49., Sarajevo 1999., 32, 192. 1469. to su: Kličevac, Borovac, Kreševo, Crešnjevo, Prozor, Susid, Vranduk, Bobovac, Hodidjed, Zvečan, Jeleč, Dobrun, Borač, Višegrad, Mileševo. Samobor, Tođevac. Već 1485. i 1489.: Hodidjed, Bobovac, Kreševo, Prozor, Višegrad, Dobrun, Jeleč, Zvečan i Kličevac. Godine 1514. u mjestima: Hodidjed, Dubrovnik, Prozor, Akhisar, Susid, Travnik, Vrh Bilica, Vranduk, Bobovac, Kličevac, Višegrad, Dobrun, Jeleč i Zvečan.
[5] Alaudin HUSIĆ, nav. dj, 196, 213.
