UŠLI ŽUPNIK, PAROH I HODŽA U KAFIĆ… Kako su se tri mlada bogoslova koji predstavljaju tri vjeroispovijesti doselili na Kordun i postali nerazdvojni
Ima onaj vic. Došao Zagrepčanin u Sarajevo, ušao u kafić i naručio:
– Prosim vas jednu kavu!
– Nema – kaže konobar.
– Nije Hrvat, možda je Srbin, misli si Zagrepčanin, pa kaže:
– Moliću jednu kafu!
– Nema – opet će konobar. Gost je sada siguran da je konobar Bošnjak, pa ispali:
– Molim vas kahvu!
– Ma nema, ba, vode, đe’s navro? – odbrusi mu konobar.
A ova je priča potpuno istinita. Došli – Hrvat i još k tome fratar, Srbin – pa još i paroh, s njima i bošnjački hodža, a sva trojica Bosanci, u kafić Kum u Vojniću nedaleko od Karlovca, sjeli za stol i naručili kavu, kafu i kahvu. Ne ispiše ih ni do pola, a već postadoše nerazdvojni prijatelji. Puši fra Ivo hodžine cigarete, jer ga ovaj nudi.
– Ma za rođendan ću ti kupiti šteku – kaže mu fratar.
– Pa danas mi je – odvrati hodža župniku dok mu je iz kutije izvlačio zadnju. – A i ne treba, radije bih u gotovini – komentira hodža. Nakon toga nije bilo načina kojim bi se katoličkog svećenika odvratilo da plati sve što smo za stolom Kuma popili. U kafiću u Vojniću svjedočili smo ovome, ali i brojnim drugim fazonima koje je Bog dao samo Bosancima.
Tužna bilanca iseljavanja
Fra Ivo Bošnjak (36) rođen je u Rami-Prozoru, nakon ređenja 2009. godine tri godine je službovao u Kreševu, isto toliko potom u Dubravi kod Brčkog, pa godinu i pol u Tolisi kod Orašja, te je preko jedne od župa gradišćanskih Hrvata koju je vodio stigao u listopadu prošle godine u Vojnić i preuzeo Župu svetog Antuna Padovanskog, kako bi zamijenio bolesnog fratra Antu Ivanovića. Brine o 2339 članova svoje župe, a u tih nekoliko mjeseci koliko je ovdje odselilo se petnaestak mladih župljana.
Hodža Admir Muhić (40) je iz Busovače, a od 1992. godine živio je u Puli, prvo radno mjesto 1998. mu je u Varaždinu, gdje se oženio, a godinu kasnije jednom tjedno putovao je u Cetingrad držati vjeronauk. Dvije godine poslije se tamo preselio, a onda za još dvije formirao džemat (župu) u Bogovolji, preselio se u Maljevac na službu te je od 2008. formiran medžlis Karlovac s tri džemata, a 2012. on je postao glavni imam karlovačkog Medžlisa. Hodža Muhić voli pisati pjesme, nekoliko zbirki je i ukoričio, a široj javnosti postao je poznat nakon toplog i dirljivog pisma dobrodošlice papi Franji prilikom njegova posjeta Sarajevu 2015. godine. U zadnje dvije godine bilježi iseljavanje 22 obitelji, u školi je broj đaka sa 80 pao na 44. Baš danas je jedan od najznačajnijih dana otkako je na Kordunu, na groblju u Širokoj Rijeci imat će svečano otvorenje gasulhane (mrtvačnice), a potom u Bogovolji svečanost otvaranja novoizgrađene džamije, prve u Karlovačkoj županiji, a četvrte u Hrvatskoj.
Željko Vidaković (41) rođen je u Zvorniku, nekoliko godina je predavao vjeronauk u mjestu nedaleko od rodnog grada, a onda je 2011. stigao u Vojnić i postao paroh Kolarićko-veljunske parohije, sjedište mu je Kolariću, a brine o ljudima na terenu udaljenom 30 kilometara na svaku stranu svijeta. Uglavnom se radi o staračkim domaćinstvima, njih 600 koji izumiru, mladih je malo, a oni koji jesu, gledaju da isele.
Zašto je ovu trojicu dragih i njemu odanih ljudi Svevišnji okupio na mjestu gdje svoju domovinu mogu gotovo opipati, u pograničnoj općini Karlovačke županije, on zna najbolje, no ovaj djelić kordunskog prostora koji je kroz povijest često krvario i najčešće bio ničija zemlja, trebao je baš ovakve ljude, one koji će različitosti početi – spajati.
Na tom području još u srednjem vijeku postojala je hrvatska plemenita općina Kolarić u kojoj su svi stanovnici bili plemeniti – slobodni seljaci, a Vojnić je formiran kao obrambeni grad u vrijeme protuturskih ratova. U svojim provalama Turci su ove krajeve pustošili gotovo dva stoljeća, Hrvati su pobjegli u Kranjsku i Štajersku, odnosno današnju Austriju, a tu ničiju zemlju počinju naseljavati Srbi. Jednako trusno to je područje bilo od propasti Turskog Carstva, austrougarske uprave, potom dviju Jugoslavija, a onda i Domovinskog rata, kada je nakon akcije Oluja otišlo srpsko stanovništvo, a naselili ga Hrvati iz Banje Luke i Prijedora. Danas u ovoj općini podno Petrove gore živi nešto manje od 5000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka. Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ-a, no u vijeću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcionira vjerojatno bolje nego igdje drugdje.
Međuvjerski odnosi su korektni
– Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi – slaže se trojac.
– Ma mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan – dodaje hodža Muhić.
– Sva trojica rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze s nacionalnošću – naglašava fratar Ivo.
Ima, dakako i stvari oko kojih se ne slažu. Tako recimo oženjeni efendija i paroh fratra koji je, dakako, u celibatu, kada pričaju o plusevima i minusevima ženidbe tješe da ne brine, jer nije on u minusu već su njih dvojica, jer stvar treba sagledati cjelovito, a ne samo s jedne strane.
– Eh, jel’ prednost ili nedostatak, ne znam ni sam što bih ti rekao. Kažu mi oni – blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome računa, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi! – kroz smijeh priča fra Ivo.
Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najdulje tu.
– Ja sam želio otvoriti tu priču, pa sam Željka posjetio za jedan Uskrs, poželio sam mu čestitati iz kolegijalnih razloga, a isto tako sam znao otići na polnoćku u katoličku crkvu kada je župu vodio fra Tomo. Htio sam izazvati pozitivan efekt. Pomislio sam, kada dijete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sjede, reći će doma: mama, tata, babo, vidio sam ih da sjede skupa. Onda su mu roditelji dužni kazati: i on je čovjek, iako nije “naš”! Pozdravi ga vani, pomozi mu, nasmiješi mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svijet – kaže imam Muhić, dodajući da je na njima da budu glasnogovornici ljudima u potrebi.
Ja ću ovdje ugasiti svjetla
– Ako je čovjek na rubu i u siromaštvu, on je na pragu da izgubi vjeru u Boga, znači, mi smo ti koji im moramo pomagati, i duhovno i socijalno i materijalno, da se s njima radujemo i tugujemo. Ako budu morali otići svi, ja ću biti zadnji koji će otići – kaže hodža.
– Ima ovdje velikih socijalnih problema, vidim da ima kuća bez vode, pa majka nosi kupati djecu na rijeku ili potok. To je sramota, i to sam rekao načelniku općine – kaže fra Ivo, slažući se sa svojim kolegama da više brige treba posvetiti mladim ljudima, jer previše ih odlazi trbuhom za kruhom.
Nemoguće je, dodaje Admir, te životne teme odvojiti od vjerskih, kada su one isprepletene, pa o njima tri prijatelja najčešće i pričaju.
– Imamo drukčije stavove kada je u pitanju Isus, koji po islamskom shvaćanju nije razapet i nije uskrsnuo niti da je Merjem (Marija) majka Božja, ali otkuda mi pravo da ja to njima namećem. I nećemo se složiti o politici, ni u sportu, ali ni ne trebamo. Imamo puno više zajedničkih tema koje otvaramo, protiv smo ubojstva, krađe, prostitucije, siromaštva, za odgoj i obrazovanje. Neka vjernici čuju i vide teme oko kojih se slažemo, pa neka se to prelije na dva načelnika, pa na dva susjeda, koji će činiti isto, a onda se na kraju prepoznaje na čovjeku je li iskren, ako jest, onda ti je blizak. Nitko meni ne garantira da ću ja u dženet (raj op.a.), zašto ne biste i vi, i Ivo i Željko, nitko nema garancije, a mi smo tu da pozivamo na dobro i odvraćamo od zla – priča imam Muhić.
Nudi odmah jedan primjer iz svakodnevnog života. Srbin Pajo u njegovom Maljevcu krenuo u mjenjačnicu sa 63.000 kuna, no stavio ih je na krov automobila i novac je pao dok je vozio. Naišle su dvije nane, jedne od njih bila je dadilja hodžine djece, koja mu se povjerila na nalazu. On joj je kazao neka sačuva novac, te da će se ubrzo pročuti tko je bez njega ostao, te su tako i došli do Paje.
– Odemo mi do njega i pitamo ima li bujruma (pitanje jesu li dobrodošli u kuću op.a.), kažemo da čujemo da je u nevolji i da možemo pomoći. On je pomislio kako kanimo skupljati novac za njega, pa unaprijed kaže da ne treba, a ja kažem da nećemo, već da su njegove pare pronađene. Nana iz marame izvadi sve i jednu novčanicu i stavi mu na stol. A on poskoči i kaže: ‘Ima Boga, velik je kao ova kuća’. A ja mu potvrdim riječima Allahu Akbar (Bog je najveći)! Tim usklikom koji neki koriste za stvaranje problema i napade. Ali, i arapski katolici će tim riječima slaviti Božju veličinu – priča hodža Muhić.
– Bio sam nedavno u Australiji, pa tamo živi 200 naroda i sve normalno funkcionira, a ne znam kako ne bi moglo kod nas gdje nas je tri, a trebalo bi ih podijeliti na dva – ljude i neljude. Eto, neki dan došli na kavu, pa dolazi njih petero, šestero djece s igrališta na sladoled. Počastio ja njih sve, pa nisam tada pitao tko je tu Hrvat, tko Srbin, a tko Bošnjak – kaže fratar.
Iz toga se njemu, međutim, otvoriše novi problemi, kada su vidjeli da ujak (u BiH tako zovu fratre) časti sladoledom, eto njih još 20 pred njega, pa je Ivo počastio i njih. Ubrzo se, dakako, po cijeloj školi pročulo da se besplatno dijele sladoledi. Srećom je tada već završilo fratrovo slobodno vrijeme za kavu.
– Kad sam bio bolestan, vjeroučitelj i župnik iz Cetingrada molili su za moje zdravlje, tako eto i nas trojica sada molimo Boga da podari zdravlje fra Anti da može širiti svijetlo koje širimo svi – kaže hodža.
Dok tri Bosanca šire ljubav i toleranciju u Hrvatskoj, njihova Bosna vapi za takvim nečim. Što će biti s njom?
– Bosna živi vječno, kad je preživjela tolike godine, preživjet će i ovo. Ponosan sam na nju, ona je moja domovina, toga se ne stidim i nikad je se neću odreći. Cijeli moj život vezan je za nju, nikada ni najmanju neugodnost nisam imao tamo, osim jednom, kada su igrali “Željo” i “Zrinski”, a ja navijao za Želju, pa mi je jedan prigovorio – prisjeća se kroz smije fra Ivo Bošnjak, inače vatreni hajdukovac.
Zemlja koja Bosne nema
– Mi jesmo izašli iz Bosne, ali ona nikad nije iz nas. Ma kad se samo izgovara ta riječ Bosna, puna su je usta, čujete to? Morate se roditi da bi je osjećali, nije to samo naziv države, puno je više od toga – pjesnički je to objasnio imam Admir Muhić pa nadodao jednu vlastitu sportsku anegdotu:
– Išao sam jednom na Maksimir navijati za Dinamo s društvom, pa kad je Dinamo zabio gol Hajduku, mi poskočili. Kako to nitko nije učinio osim nas na toj tribini, ubrzo smo shvatili da smo među Hajdukovima navijačima, pa smo se lagano povukli.
– Kakav si u šahu – pita hodža fratra.
– Uh, loš, radije sam za stolni tenis i tenis – odgovori fratar.
– Razmišljam da napravimo neku međuvjersku ligu u “Čovječe ne ljuti se” – govori hodža.
– Vrlo dobro – podržava ga fratar.
Trebaju, kaže Admir sijati među ljudima dobro, pa će vidjeti što će niknuti, a moraju biti pažljivi, jer ako negdje pogriješe to će se vratiti, kao što se svako zlo vrati. Ima li išta što ih može posvađati? Nema, iako je jedna stvar izazvala žučnu raspravu, ona na koju nijedan Bosanac ne može ostati imun.
– Zna se što najviše naljuti Bosanca, dva posto njih vicevi o Bosancima, tri posto političari, a 95 posto burek sa sirom – kaže imam, pa za svaki slučaj još jednom, onako da utvrdi gradivo, naznači da je burek samo onaj s mesom, a svi ostali se zovu po namirnici, sirnica, zeljanica, krumpiruša. A onda doznamo da paroh Željko, osim s mesom, jede burek sa sirom, a ne sirnicu, jer je nekako u njegovom rodnom Zvorniku zaživjelo to mrsko ime. Krenula su tri pastira razriješiti sve dvojbe oko ove problematike, ali smo ih morali prekinuti jer bi nas na vojnićkom trgu uhvatila kiša.
Jutarnji.hr
