Ustirama: Malo mjesto velika srca i skromnih ljudi velikih djela

Ustirama: Malo mjesto velika srca i skromnih ljudi velikih djela reportaža je koju donosi Katolički tjednik u broju 51. od 20. prosinca 2020. godine. Zajedništvo i ljubav prema svom mjestu krase ove mjesto i ljude. 

Zelenilo Jablaničkog jezera stapa se sa svojom okolinom. Na prvi mah čini se da je  jezero polje između klanaca i brda koja omeđuju Donju Ramu. I dok putujete magistralnom cestom M-16.2 Prozor-Jablanica, teško ćete proći da ne zastanete i pogledate to zelenilo. Gledate i divite se toj ljepoti ne sluteći kakve sudbine i povijest se kriju  na dnu ovog zelenila i među oštrim brdima prekrivenim šumama. A tamo u jednoj udolini skriva se naselje Ustirama.

 

Povijest Ustirame

 

Ustirama zaista ima u sebi jednu posebnost. Ni jedno naselje u općini Prozor-Rama u svom imenu nema naziv Rama izuzev Ustirame (Usti-Rama).  Samo ime je vjerojatno nastalo jer se nalazi nedaleko od ušća Rame u Neretvu dok ga nije pokrila hidroakumulacija Jablaničkog jezera.

Selo je nastalo na lijevoj obali Rame oko Ustiramskog potoka koji se ulijevao u Ramu, a sada u Jablaničko jezero.

Povijest Ustirame možemo naći još u Popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine te je tada pripadalo nahiji Konjic.

Ustirama se širila tako da danas naselje čine i Jasen, Ovćina, Rat i Neraje.

Brojni su tragovi  naselja koja su nestala ili su na njihovom mjestu izgrađena nova. Da je ovo naselje imalo svoju izrazito važnu ulogu govore ostaci kovačkih radnji.  Prema popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine Ustirama je uzgajala najviše vinove loze na području Rame i to čak preko 32.000 litara mošta.

Nekropole stećaka također potvrđuju trajnost života na ovom prostoru. Neke od njih su potopljene te izviru iz Jablaničkog jezera tek onda kada je velika suša i jezero se povuče, a jedan dio se nalazi na Skrabonosu gdje se u slaboj obradi ipak može uočiti reljefi, križ i polumjesec.

Legende govore i o temeljima sakralnih objekata; crkve, džamije, grobalja…

Ustramljani su školu nekada pohađali na Jasenu koja je izgrađena 1933. godine. Sada imaju područnu školu u samoj Ustirami koja pripada OŠ Ivana Mažuranića Gračac.

Ovdje žive obitelji Džalto, Lončar, Antunović, Pušić, Bilić, Pavlović, Balić, Vladić a novije vrijeme tu su još obitelji Budim i Vukoja.

Ustirama sa svim svojim naseljima pripada  župi Svetog Ante Gračac.

 

Tegobe života i ustrajnost

 

I opet kada pogledamo u zelenilo vode i okoliša od proljeća do jeseni ne možemo ne diviti se. Samo onaj tko zaroni u tajne koje čuvaju jezero i brda može samo naslutiti kroz kakvu povijest su prošli ovdašnji žitelji.

Starije generacije se sjećaju strašnog huka Rame i ćuprije preko koje su prelazili na drugu stranu. To im je bio jedini prolaz na drugu stranu, u drugi svijet.

Plodna polja uz rijeku Ramu bila su izvor hrane, zelene i osunčane padine zrcalile su se čokotima vinove loze. Sve do ovog zadnjeg rata svaka obitelj je pripremala najmanje 400 litara vina. Još su vidljivi tragovi trsja.

Na potoku koji je tekao kroz Ustiramu stajalo je desetak vodenica od kojih su ostale još dvije koje mještani planiraju obnoviti.

Od 1956. godine kada je Jablaničko jezero potopilo i zadnji prijelaz Ustirama je ostala odsječena od svijeta punih 30 godina, sve do 1986. kada je izgrađen most preko jezera te su ponovno bili povezani sa svijetom.

Voda je ovim ljudima uzela dio naselja, najbolje oranice, oduzela jedan sasvim obični život uz rijeku i pretvorila ga u muku, još veće trpljenje, ali i hrabrost. Rodila se još veća odvažnost kod ovih ljudi da neće nikada napustiti ovo svoje mjesto, posebno i tajnovito.

Svaka komunikacija s drugom stranom odvijala se čamcima. Prevozilo se sijeno, namirnice, građevinski materijal, jednostavno sve što im je bilo potrebno. Kako reče jednom prigodom Ivan Ban Džalto da mu je najteže bilo natjerati kravu u čamac. On to reče s nekom lakoćom isto kao da to nije bio neki teret. Eto tako su Ustramljani živjeli i nadživjeli sve nedaće koje im donese život i hidroakumulacija.

Selo je nekada imalo i preko stotinu čamaca. U selu je bio pravi majstor za čamce, Pero Antunović Perkan.

Voda ih nije priječila da svojim čamcima redovno idu na nedjeljnu misu na Gračac, o blagdanima i u drugo vrijeme kada god bi mogli.

Muški su najčešće radili u Granitu Jablanica. Danas najviše rade u Republici Hrvatskoj, ali i drugim europskim zemljama. Neki su se odselili u Mostar i okolicu pa sve do Zagreba, no, Ustirama se nije raselila. Svi oni dolaze u svoje mjesto, održavaju vatru na ognjišću, ima onih koji obnavljaju stare kuće, ali i onih koji grade nove. Danas na Ustirami žive 103 obitelji s 380 članova.

Jednostavno, bore se za svoje mjesto, čuvaju njegovu povijest, poštuju svoje pretke koji su nadživjeli teža vremena. Veliku brigu i zauzimanje za svoje mjesto iskazivali su pokojni Jure Džalto i Pero Lončar koji je gradio kuće i vodenice na Ustirami.

 

Kako danas živi Ustirama

 

Na prvi pogled  reklo bi se da Ustirama živi uobičajeni suvremeni život kao i svako drugo ruralno naselje u Rami i Bosni i Hercegovini.

Da, upravo tako. Ipak, ovo mjesto ima svoje osobitosti kao što ima posebnosti i u svome imenu.

Ovo mjesto i njegovi ljudi su velikog srca, skromnosti i  velikih djela.

Sigurno su jedna od najaktivnijih mjesnih zajednica u općini Prozor-Rama. Inicijatori su mnogih projekata na području ekologije, humanitarnih akcija, infrastrukturnih projekata za naselje, angažmana i pokretanja projekata za mlade.

Jedna osobitost ih krasi, a to je zajedništvo i stalni angažman na poboljšanju uvjeta za kvalitetan život.

Do sada su već četiri puta organizirali susret Ustiramaljana gdje su se okupili sadašnji i nekadašnji stanovnici. Postalo je toliko tradicionalno da svi planiraju svoje godišnje odmore kako bi mogli biti dionici tog susreta oko Velike Gospe.

O svim aktivnostima i projektima najbolje nas je upoznao Jure Džalto, predsjednik mjesne zajednice.

„Život nigdje nije bio lagan. Ovdje je svoju težinu posebno dobio izgradnjom hidroakumulacije Jablaničkog jezera te smo 30 godina bili odsječeni od svijeta. Naše najbolje oranice i livade su potopljene. Sve su to naši roditelji i djedovi preživjeli. Mi danas imamo znatno bolje uvjete i stalno radimo na različitim područjima. U tome nam stalno pomaže Općina Prozor-Rama i prati sve naše projekte. Urađeni su nam putovi kroz naselje, do groblja na Pokoju gdje je izgrađena nova kapelica s mrtvačnicom. Dograđena je zgrada područne škole koja sada služi i za potrebe mjesne zajednice, odnosno mještana. Osnovali smo Veslački klub “Ustirama” uz potporu Općine i Veslačkog centra “Rama”. Ovog ljeta smo izgradili plažu na Jablaničkom jezeru. Organizirali smo brojne ekološke akcije i uređivali svoje mjesto. Do sada smo organizirali četiri puta susret Ustramljana.“ – s ponosom iznosi projekte Jure Džalto.

Ustramljani nisu oni samo koji rade infrastrukturne projekte. Oni uvijek iskazuju humanost. Na početku adventa organiziraju zajedničko kićenje božićnog drveta, provode humanitarne akcije za najpotrebnije u suradnji s Crvenim križem općine Prozor-Rama u vrijeme Adventa i kroz korizmu. Odvajaju od sebe kako bi pomogli drugima. Već su jednom organizirali akciju dragovoljnog darivanja krvi kada je prikupljeno 20 doza krvi koje će biti redovne prije godišnjeg susreta Ustramljana.

„U tijeku su radovi na izgradnji prostorija za veslački klub. Već se radi na projektu za izgradnju kolektora otpadnih voda. Ovdje se uvijek nešto radi. Planiramo obnoviti staru kapelicu u groblju na Pokoju. Naši Ustramljani obnavljaju svoje stare kuće, grade nove, jednostavno, žele biti ovdje. Zahvaljujem se svim svojim sumještanima za svako uključenje u bilo koju aktivnost koju provodimo. Posebno želim zahvaliti Općini Prozor-Rama koja podržava sve naše projekte.“ – zaključio je Jure Džalto, predsjednik mjesne zajednice Ustirama.

U razgovoru smo saznali  da se radi i na pripremi materijala za jedan dokumentarni film o Ustirami. Također je u planu obnova barem jedne vodenice u samom naselju.

Ovo mjesto ne pokazuje svoje zajedništvo samo u infrastrukturnim, ekološkim i humanitarnim akcijama. Svoju odvažnost i humanost su pokazali i tijekom gašenja proljetnih požara koji su bili aktivni u Donjoj Rami. Danima je njih više od 60 gasilo požare uz vatrogasce i helikopter oružanih snaga BiH. Išli su spašavati i susjedno selo Kućane. A kada je vatrena stihija bila blizu groblja i naselja sve što je moglo izašlo je na teren, od maloljetnih do umirovljenika i žena te se u jednom trenutku na požarištu našlo i više od 90 osoba.

Na drugu nedjelju Došašća zajedničko kićenje božićnog drveta  i humanitarna akcija. Prikupljeno je više od 800 KM za potrebne te je prodano 50 kalendara „Srce za Afriku“ kako bi pomogli misijski rad.

Eto to su ljudi velikog srca, skromni velikih djela. Ostali i opstali tamo gdje su njihovi djedovi lili znoj, krv i suze. Samo uz vjeru i rad ostaje se i bori do kraja. I to je najbolja Božićna čestitka koju nam upućuju Ustramljani u  ovo čudno, koronavirusno vrijeme!