Utjelovljenje u Kladuši

Šaljem vam Božićnu čestitku iz Kladuše. Nema na njoj crkvenoga tornja pod snijegom,  nema božićnoga sajma ni jaslica po gradskim trgovima. Uobičajena božićna koreografija je izostala, katolici su ovdje manjina. Čaršija je naša na krajnjem sjeverozapadnom rubu Bosne, nas od milja zovu ekipa s ćoška. Nigdje kao ovdje nisam osjetila što znači da se Bog središte svemira utjelovljuje i živi na marginama.

Piše: Roberta Nikšić | polis.ba

Priča o Božjem djetinjstvu i odrastanju,  mora vam biti posebno draga kada odrastate na rubovima. Iz nje ste naučili da Bog birajući mjesto za svoje djetinjstvo, pronalazi ga u malim, beznačajnim sredinama, kada bira svoje roditelje pronalazi ih među anonimnim, čestitim pojedincima, kada bira narod, opet je to među najmanjima, ljudima tvrde šije, bratoubojstva, zločini, silovanja, nisu im strana, kada bira tko će podijeliti radost njegova rođenja opet su to siromasi i skitnice, pastiri, a darove, mu izdaleka, stranci donose.

Rađa se među bijednicima, k’o zadnja bijeda, a kraljem se naziva. Njegovi pretci su i raznorazni smutljivci, ali im grijesi nisu prešućeni. Bog već kao dijete pokazuje što čine moćnici kada se boje za svoje pozicije, spremni su žrtvovati nevina djetinjstva, samo da im planove ne poremete.

A On odrasta uz Marijinu pedagogiju „Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima, a bogate otpusti praznima“ (Lk, 1, 52-53). Kako stasa, sve mu je milija ta majčina, pa među prijatelje svoje okuplja opet ljude nevažne od svake funkcije, ljude strašljive, hirovite, zadnje bijede i sirote.

Na kraju, identitet mu obilježava ona Pilatova, da je Nazarećanin, trajno vezan uz svoj ubogi zavičaj, a da se iz mrtvih vratio, Uskrsnuo! javljaju tamo neke žene, za svjedokinje u svom vremenu nepodobne, al’ On ionako ljudska pravila mijenja, izaziva.

Mogu vam reći kako danas živi Kladuša, sunca nismo vidjeli ima dvije sedmice, nebo je mliječno bijelo danima, glave nam pritišće magla. Kada se sunce pojavi, bit će to prava svečanost života. Književnik Ivan Lovrenović, dobro je opisao Kladušu 1995. godine, parkom lutaju dobroćudni psi lutalice i obnovljeni stari grad, ostatak Vojne Krajine bdije nad svime.

Malo se od tog njegova dana u Kladuši promijenilo. Nešto je ostalo isto. Psi lutalice su i dalje dobroćudni, a mi ostali dijelimo sudbinu vječne skitalice. To nam omogućuje blizina granice i zemalja Europske unije. Pola života provedemo na putu do kuće, u vikendima i odmorima od rada po tuđim zemljama. Mi smo nacija gastarbajtera. U međuvremenu, došle su nam lutalice s Bliskoga istoka, i tu kod nas zapele, jer ih nitko drugi neće.

Dok su ovom zemljom grmjele profiterske nacionalističke politike oženjene za nasilni privatni kapital, male su sredine poput kladuške, materijalno i duhovno siromašile, ljudi bježali tamo gdje mogu u miru i tišini živjeti od nacionalističkih i koruptivnih aktivnosti, zarađivati, i taj novac u Kladušu vraćati. Moja je generacija od suvremenih Heroda bježala sve do Amerike, ove mlađe idu put Unije. Oni koji nisu prevalili planinu od kućnoga praga, sretni su ljudi, i nerijetko rade za sitne kapitaliste što ih bezočno izrabljuju.

Mi ostali vikende i praznike čekamo k’o ozebo sunce, samo da se svojim kućama vratimo, makar radili i živjeli na južnim stranama sa tristošezdeseitpet sunčanih dana. Već sada se radujemo, penziju ćemo svi odreda u Kladuši uživati.

Nema se ovdje bogznašto za vidjeti, i ljudi su čudni, da čudniji ne mogu biti. I to je pravo bogatstvo. Najveće priznanje koje možete iza smrti dobiti jeste: što je bio dobar na komšiluku

Najveće priznanje koje možete za života dobiti, ako ste ljudima dragi i srdačni, i dobro vam znaju roditelje, jer su dobri na komšiluku, zvat će vas sine. Nemojte se uvrijediti, sine nije ime nit’ za ženskinje ni muškinje, tako bi vam rekli, sin još samo znači da možete biti rod rođeni svima i svakome.

A kladuške sirote zvat će vas sele samo ako koju s njima lijepo progovorite. Ovdje se može bit ‘ćer i sele svakome, i tu prestajete biti manjina. Kladuške katolike tako doživljavam familijom s komšijama muslimanima. Bogu mora biti mila ova čaršija. Jednako mi je mati mogla biti Bejza ili Refija, naučile bi me sirotinji sedaku dati, ovako me je Ana naučila da je i Bog sam sirota na našim ulicama. Bilo kako bilo i Bejzina i Anina djeca moraju svoju sreću negdje drugdje tražiti.

Njihova tijela su potrošna i jeftina radna snaga po tuđim zemljama.

Ne čujem crkvenih zvona dok ovo pišem, nego svu mistiku ezana sa gradskih džamija i pitam se uzima li Bog na sebe večeras tijelo umorna gastarbajtera ili neželjena migranta. Utjelovljuje li se po Bog po našim „Kladušama“?

Priča o Božjem rođenju osobno mi je dragocjena jer uvijek iznova prepričava kako su sva naša beznačajna mjesta Bogu draga, najviše ga ima u našim polomljenim sudbinama.

Bog s razlogom dolazi među autsajdere, i sam je takav, samo je pitanje, što ćemo mi s time?