Viši naukovni zavod u Rami i ponovno paljenje samostana
Viši naukovni zavod u Rami 1647. godine
Već je spomenuto da su 1626. godine u ramskom samostanu bila i četiri klerika i petnaest mladića, što znači da je tu mogla biti neka vrsta učilišta. Kasnije se broj učenika povećao i postoji svjedočanstvo da je samostan 1674. godine, po Vladiću, bio “višim naukovnim zavodom”, jer “ovdje je smješteno više nego studium i sam novicijat. Je li ovdje predavano bogoslovje ili koja druga viša znanstvena struka, nije nam poznato, pošto toga ne nadjosmo specificirano. U tu svrhu… o. /Ivan/ Anić, vrstan i učen franjevac, morao je gvardijansku stolicu drugom ustupiti, a on se posve mogne posvetiti podučavanju mladeži”. Tako je uz Ivana Anića kao “učitelja novaka i profesora lijepih umjetnosti” postavljen i Andrija Sovićanin “lector iliti profesor”.[1] Iz Rame se Propagandi javlja provincijal fra Andrija Šipračić 25. prosinca 1681. godine tražeći da u ovom samostanu obuče novaka, iz čega se da zaključiti da je u Rami u to doba stvarno bio novicijat.[2]
U tursko doba školstvo je u Bosni bilo na vrlo niskom stupnju, bolje rečeno, nije ga ni bilo. Franjevci su po pojedinim samostanima odgajali svoj podmladak i ponekoga dječaka koji nije kanio postati redovnik. Takav način rada zabranila je uprava reda 1731. godine.[3] Međutim, pojedini su fratri nastojali naučiti čitati i pisati svoje župljane, posebno one koji su bili “dijaci”, tj. pod misom čitali “pištolu” (poslanicu) i pomagali župniku u radu. Neki su fratri postizali značajne uspjehe na tom planu, tako da je provincijal fra Anto Gabeljak pisao Propagandi 6. veljače 1685. kako u “Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj biskupiji”.[4] U Rami će nakon paljenja samostana i izgona fratara i puka i školstvo potpuno propasti sve do 1863. godine kad će se ponovno otvoriti škola za dječake.
Prema izvještaju bosanskog biskupa fra Nikole Ogramića Propagandi u Rim, u Rami je 1675. godine bilo 860 vjernika, dok ih je u skopaljskoj župi, danas Gornji Vakuf, koju je služio svećenk iz Rame, bilo 530 duša. Biskup fra Nikola Olovčić od Požege javio je 1675. godine u Rim da je u 1672. pohodio Ramu, ali ne navodi koliko je vjernika našao na ovom prostoru.[5] Fra Martin Nedić piše da je 1679. godine u ramskom samostanu sv. Petra bilo 30 redovnika. Nadalje donosi podatak da je tada u Bosni bilo deset samostana, 266 redovnika i 40 kandidata u samostanima. “Redovnici su imali duga 3.800 imperijala”. Tada je Bosna Srebrena “imala 150 župa, 200 crkava i 500.000 katoličkih duša.”[6] Ramski samostan u to doba nije imao drugih župa, a gvardijan fra Andrija Sovićanin postaje definitor provincije[7], te na njegovo mjesto dolazi fra Stjepan Matić, koji je 1681. godine postao definitor, a nakon ove službe opet prihvatio gvardijansku službu u Rami 1684. godine.
Samostan i crkva ponovo zapaljeni
Treće uništenje ramskog samostana i crkve zbilo se 15. listopada 1682. godine na vrlo čudan način, o čemu je ostala živa uspomena u narodnoj tradiciji, ali i trag u onodobnim kronikama. Požar je podmetnuo majstor pravoslavac sa svojim drugovima iz pravoslavnih sela Ravnog i Vukovskog. Najiscrpnije o tomu piše fra Bono Benić u Ljetopisu sutješkog samostana.
“Treba ispričati kako je bilo sa Samostanom sv. Petra apostola u Rami. Stoga napominjem da je godine Gospodnje 1682., 15. oktobra, i samostan, a tako i sakristiju i crkvu, progutao požar. O tom požaru ispričao mi je, dok sam bio gvardijan u Fojnici, zanimljivu stvar neki starčić po imenu Ilija Franković iz Rame; on je tada bio tamo u Fojnici samostanski radnik. On je, dakle, ovako pričao: Samostan je zapalio neki grčki šizmatik /raskolnik/. Kad se ramski samostan pokrivao drvenim daskama, on je bio vođa gradnje među tesarima, pučki nazvan – neimar. A razlog zašto je počinio to zlodjelo, svijet je saznao mnogo kasnije. A bio je ovaj: u vrijeme kad je rečeni šizmatik vodio spomenutu gradnju, dogodilo se da je, uzimajući kašikom kašu iz zdjele, izvukao neku koščicu, koja je – ne znam kako – dospjela u kašu. Bila je upravo srijeda, dan kad pravoslavci obično poste, pa je to spomenuti šizmatik bezdušno ocijenio kao veliku nepravdu njemu nanesenu. Tako se ta stvar iskrenula na silnu štetu i zlo jadnog samostana i zajednice. Ipak se taj pakosni čovjek toga časa pretvarao kao da se ništa ne ljuti i o svemu tome nije rekao ni riječi. Ali, počeo je snovati da će se u budućnosti osvetiti. Stoga, kad su tesari završili svoj posao i kad je svaki od njih, pa i voditelj radova, primio svoju plaću, svi su otišli iz samostana, ispraćeni velikim izrazima poštovanja i uljudnosti. Ali odmah slijedeće noći povratio se kleti dvoličnik, stavio vatru pod tesarske strugotine i žurno opet otišao. Tako je do jutra gotovo čitava zgrada samostana bila pretvorena u pepeo.”[8]
Narodna tradicija tvrdi da je od svega što je bilo u crkvi i samostanu sačuvana samo Gospina čudotvorna slika, a podmetači požara skrenuli su s uma pa su čitave noći, umjesto da idu prema Ravnom i Vukovsku, obilazili oko brežuljka na kojem se danas nalazi ripočko groblje. Kad su prozorski bezi ujutro pošli Kopčićanima u posjet, zatekli su palitelje kako još uvijek obilaze brežuljak. Budući da su im se učinili sumnjivi, poveli su ih do zgarišta kraj kojega su polugoli fratri klečali pred Gospinom slikom. Razbojnici su posječeni, a narod ih je pokopao na nedalekom brežuljku Bristu, gdje su im kasnije nađene kosti koje su 1974. godine nosili jezerski valovi, pa su ih konačno pokopali 1975. godine na Gornjem Bristu.
Ljudska zloba i nezahvalnost nisu pokolebale ramske fratre ni njihov puk. Samostan i crkva brzo su opet sagrađeni. Benić produžava svoje izvješće ovako:
“Unatoč svemu tome, sve je to Božjom pomoću, kroz manje od tri godine koje su neposredno slijedile, bilo obnovljeno, i to u boljem i većem obliku, brigom i nastojanjem redovnika i pomoću dobročinitelja.”
Još konciznije piše Lašvanin u Ljetopisu:
“1682. 15. oktobra, izgori vas manastir u Rami, i crkva i sakristija, i opet se do kapitula vas iznova ogradi, lipši i veći.”[9]
To svjedoči i sinjski arhiv, a i narodna predaja koju donosi Vladić.[10 Narod je pričao kako su zgrade građene od kamena, kako je samostan bio četvrtastog oblika, kao klaustar, a puk i redovnici radili su zajedno kao pomoćnici pri gradnji, noseći kamen na sebi iz kamenoloma udaljenog pola sata hoda. Budući da nisu imali dovoljno novca uzeli su od bega Kasuma Kasapovića zajam uz silne kamate. Dug je iznosio 1700 groša. Dug još nije bio potpuno isplaćen, a fratri su odselili u Dalmaciju. O ovom će se dugo voditi sudske rasprave i prepiske.
Fra Ljubo Lucić, “Rama kroz stoljeća”
[1] J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 54.-55. poziva se na Arhiv Propagande za god. 1674. die 22./1. Vidi o tome i kod Andrije Nikića, nav. dj., str. 100.)
[2] Usp. Andrija Nikić, nav. dj., str. 257.
[3] Usp. fra Julijan Jelenić, Latinske škole Bosne Srebreničke, Godišnjak sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1924., str. 34.
[4] Usp. J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, I, Sarajevo 1990., str. 211.
[5] Usp. Andrija Nikić, nav. dj., str. 310.
[6] Fra Martin Nedić, nav. dj., str.63.-64.
[7] Usp. D. Mandić, nav. dj., str. 98.
[8] Fra Bono Benić, nav. dj., str. 103.-104.
[9] Fra Nikola Lašvanin, nav. dj., str. 216.
[10] Usp. Fra Bono Benić, nav. dj., str. 59.
