Višnja Starešina: “Hrvati u BiH imaju vođu koji ne samo da piše, već i živi ćirilicu”!

Gašenjem Aluminija zatvoren je krug propadanja Hrvata u BiH, smatra novinarka Slobodne Dalmacije, Višnja Starešina, čiji komentar prenosimo u cijelosti.

U proljeće 1992. tadašnji direktor mostarskog “Aluminija” Mijo Brajković i suradnici uspjeli su kupiti vrijeme od tadašnjeg zapovjednika JNA u Mostaru generala Momčila Perišića kako bi osigurali postupno gašenje proizvodnje. Kako se kasnije često volio pohvaliti Brajković, poslužili su se pritom lukavstvom i prijeratnim vezama. General Perišić, koji je držao Mostar u topničkom okruženju, naredio im je da odmah ugase proizvodnju ili, u protivnom, slijedi granatiranje. Imali su prilike vidjeti nekoliko mjeseci ranije, na primjeru Zadra, kako granatira general Perišić.

Ali imali su i svijest o tome što znači preko noći ugasiti proizvodnju. Znali su da bi, zbog tehnoloških razloga, jednokratnim gašenjem pretvorili tvornicu u hrpu mrtvog i beskorisnog željeza, u kojoj više nije moguće obnoviti proizvodnju. Pod prijetnjom granata, napravili su, u suradnji sa zapadnim poslovnim partnerima, fiktivni ugovor prema kojem su trebali žurno isporučiti određenu količinu aluminija jednoj tvrtki iz Srbije, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.

Perišić je respektirao “narudžbu” za Srbiju i dao im petnaest dana da obave posao. Dovoljno da inženjeri i radnici postupno ugase proizvodnju i spase perspektivu “Aluminija”. Potom je Perišić uistinu izvršio obećanje i prema Mostaru i prema “Aluminiju”. Ali perspektiva je sačuvana.

Usporedba s Uljanikom

Sjetila sam se ponovo te Brajkovićeve priče ovih dana, kada je nakon višegodišnje krize, naprasno, preko noći, navodno zbog dugovanja za električnu energiju, prekinuta proizvodnja u “Aluminiju”. Pitam se, jesu li ga ovovremeni mirnodopski menadžeri, na čelu s sveprisutnim velikim vođom Draganom Čovićem, uspjeli jednim potezom nepovratno poslati u staro željezo? Ratni su direktori pod prijetnjom granata uspjeli lukavstvom kupiti vrijeme od protivničkog generala. Je li moguće da ovi novi menadžeri nisu znali, nisu htjeli ili nisu smjeli kupiti malo struje za postupno gašenje? Zasad nisam čula odgovor na to pitanje.

Sudbinu mostarskog “Aluminija” ovih dana često uspoređuju sa sudbinom pulskog “Uljanika”. Usporedba je samo djelomično točna. Točno je da su i “Aluminij” i “Uljanik” bili primjeri političkog klijentelizma u gospodarstvu: jedan i drugi služili su kao sinekure zaslužnim kadrovima i kao bankomat političkim gospodarima, dok su dugovi pokrivani iz proračuna, a za istinskim upravljačkim kormilom bile su strukture stare jugoslavenske duboke države.

Oni upućeniji u gospodarske prilike na svjetskom tržištu kažu da je bilo mnogo lakše održati svjetsku konkurentnost u proizvodnji aluminija, nego u proizvodnji brodova. Ne jednostavno, ali dostižno.

No ključna je razlika što je opstojnost “Aluminija” najuže povezana s opstojnošću Hrvata u Hercegovini, u donjem toku Neretve, s poslovanjem Luke Ploče, a samim time i sa sigurnošću i održivošću južne Dalmacije. Istra će o(p)stati i bez “Uljanika”. Mostar i južna Hercegovina će se (is)prazniti bez “Aluminija”, ili neke tvrtke sličnog gospodarskog potencijala, a takve nema na vidiku.

Praznit će se osobito od Hrvata kojima je širom otvoreno tržište EU-a, čime će Hrvatska biti dovedena u vrlo neugodnu sigurnosnu poziciju.

Opstojnost tog prostora obranjena je u ratu 1992. od JNA i srpske vojske, potom 1993. od bošnjačke Armije BiH zaustavljanjem prodora na jadransku obalu. Predsjednik Tuđman je jako dobro znao i što u mirnodopskim vremenima, kada se bitka za neostvarene ratne ciljeve nastavila političkim sredstvima, znači stabilno zaleđe sa snažnom okosnicom gospodarskog razvoja. Zato je uz pomoć Hrvatske, i unatoč nekim međunarodnim i bošnjačkim kritikama, već 1997. godine obnovljena proizvodnja u “Aluminiju”.

Čović na ćirilici

“Aluminij” je sve to vrijeme bio mjesto odmjeravanja političkog utjecaja Hrvata i Bošnjaka, ne samo u Mostaru, već i u Federaciji BiH. U takvom kontekstu samorazumljivi zadatak političkog vodstva Hrvata u BiH je bio: na strateškoj razini dugoročno osigurati opstanak “Aluminija”, a na taktičkoj razini modernizirati proizvodnju i upravljanje da bi se održala konkurentnost na svjetskom tržištu. Ili alternativno, stvoriti neki drugi gospodarski subjekt sličnog potencijala. No upravljači su koristili “Aluminij” samo kao bankomat i sredstvo trgovine utjecajem. Cilj velikobošnjačke politike je bio: ovladati “Aluminijem” ili ga uništiti. Uz pomoć hrvatskog političkog vodstva, cilj su i ostvarili.

Kratkoročno, možda će policija još koji dan morati čuvati velikog vođu Hrvata u BiH Dragana Čovića od nezadovoljstva radnika bivšeg “Aluminija”. Srednjoročno, oni radišniji i sposobniji okrenut će se europskom tržištu, takozvani menadžeri će se povući u svoje vile i stanove u Hrvatskoj s popunjenim bankovnim računima, a cijela Hercegovina će se naći u gospodarskom šoku.

Dugoročno, Erdogan ili njegov nasljednik postat će istinski gospodari Mostara, sukladno deklariranoj neoosmanskoj koncepciji.

Strateški važna Luka Ploče će još dublje pasti u Putinov, odnosno PPD-ov zagrljaj. Ali zato u Hrvatskoj imamo vodstvo koje (re)citira Tuđmana, kad god ne znaju što reći, a kamoli učiniti. A Hrvati u BiH imaju velikog vođu koji ne samo da piše, već i živi ćirilicu. A i sa sultanom se može nagoditi.

/Izvor: Slobodna Dalmacija – Piše: Višnja Starešina/