Vodio biskupiju u razdoblju agresije na BiH, kada je gotovo posve uništena

Biskup banjolučki u miru i apostolski upravitelj mons. dr. Franjo Komarica rodio se 3. veljače 1946. u Novakovićima, u župi Petrićevac. Roditelji su mu pok. Ivo i Ivka rođ. Marić, a imali su 11 djece, od kojih šestero muških i petero ženskih. Osmogodišnju školu završio je u Banjoj Luci, sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu (1961. – 1963.) i Đakovu (1963. – 1965.), gdje je i maturirao zajedno s vrhbosanskim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem. Nakon odsluženja obveznog vojnog roka počeo je teološki studij u Đakovu (1967. – 1968.), a nastavio ga je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku (1968. – 1972.).

Za svećenika ga je zaredio biskup Alfred Pichler u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci 29. lipnja 1972. Nakon ređenja nastavio je posebni studij u Innsbrucku, gdje je 1973. magistrirao, a 1978. doktorirao liturgiku. Uz taj glavni studij studirao je glazbu na insbruškom Konzervatoriju i andragogiju tamošnjega Filozofskog fakulteta.

Po svršetku studija imenovan je predavačem na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, gdje je od 1978. do 1986. predavao liturgiku, liturgijski pastoral, pastoral selilaca i crkveno pjevanje. Ujedno je vodio dva crkvena zbora – bogoslovski i katedralni.

“Ratni biskup”

Sluga Božji papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi. Isti ga je papa i zaredio za biskupa u bazilici sv. Petra na Bogojavljenje, 6. siječnja 1986. Oko tri i pol godine bio je generalni vikar blagopok. biskupa Pichiera u Banjoj Luci, sve do njegova umirovljenja. Imenovan je rezidencijalnim biskupom 15. svibnja 1989., a 15. srpnja iste godine svečano preuzima upravu biskupije.

Osim uprave povjerene mu Banjolučke biskupije, obnašao je i obnaša niz dužnosti u Biskupskim konferencijama, prvo Jugoslavije, a potom Bosne i Hercegovine. U BKJ-u je bio predsjednik Vijeća za laike (1986. – 1989.) i Hrvatskog liturgijskog vijeća (1989. – 1993.). Nakon što je 1994. godine osnovana Biskupska konferencija BiH, u njoj obnaša službu predsjednika nekoliko vijeća. U jednom mandatu (2002. – 2005.) bio je predsjednik BK BiH. Osim toga, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. članom Papinskog vijeća za dijalog s nekršćanima.

Uz svoje profesorske i biskupske obveze, bavi se i pisanjem. Objavio je više stručnih radova iz područja liturgijske znanosti, ljudskih prava i crkvene glazbe u domaćim i stranim časopisima i zbornicima. Kao biskup objavio je zbirku dokumenata koje je napisao tijekom ratnih zbivanja 1991. – 1995. pod naslovom “U obrani obespravljenih – Izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banja Luka tijekom ratnih godina od 1991. do 1995,”, koja je doživjela dva izdanja, a objavljena je i na engleskome, njemačkome (također dva izdanja) i talijanskome jeziku. U povodu nominacije za Nobelovu nagradu izdana mu je knjiga pod naslovom “U obrani čovjekova dostojanstva”.

Providnost mu je namijenila tešku zadaću: voditi biskupiju u dramatičnom razdoblju oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je gotovo posve uništena. Srpske snage zlostavljale su i ubile sedmoricu svećenika i jednu redovnicu, nekoliko je svećenika jedva preživjelo zlostavljanje, brojne crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili teško oštećeni, dvije trećine vjernika prognane su i nikada se više nisu vratile, nekoliko je župa posve ugaslo, a u drugima je ostalo tek po nekoliko desetaka ili stotina vjernika. Od 130.000 katolika, koliko je u biskupiji živjelo 1991. godine, danas ih je nešto manje od 40.000. Biskup se neumorno trudio oko očuvanja mira, poticao brojne mirovne inicijative s državnim i crkvenim prvacima, kad je rat izbio, trudio se oko ponovne uspostave mira, po prestanku rata borio se za povratak svih prognanih na svoja ognjišta, neumorno se zauzimao za dostavu humanitarne pomoći svojim vjernicima, ali i svima drugima. Koliko je to bilo moguće, brinuo se za obnovu obiteljskih kuća, ali i crkvenih objekata, od kojih su mnogi građeni posve od temelja.

Osobit oblik humanitarnog odnosno karitativnog rada bilo je stavljanje biskupske kuće na raspolaganje za Caritasove ambulante, dok se sam biskup, zajedno sa svojim suradnicima, preselio u Svećenički dom. Zauzimao se za nabavu potrebnih uređaja, lijekova i pomagala za gradske bolnice, za bolesne po kućama itd.

Neposredno pred izbijanje ratnih sukoba, godine 1990. osnovao je Teološki institut u Banjoj Luci za obrazovanje katoličkih vjernika laika, koji je radio sve do 1995., kada je silom (ne)prilika morao prestati s radom. U ljeto 2005. dao je obnoviti zgradu nekadašnje škole sestara Milosrdnica, u kojoj je u jesen te godine počela s radom katolička gimnazija koju vodi mons. mr. Ivica Božinović.

U jesen 2005. na molbu biskupovu otvorile su u središtu Banje Luke svoju prvu redovničku kuću u BiH redovnice Družbe Misionarke ljubavi bl. Terezije iz Kalkute. U zgradi Biskupskog ordinarijata 16. studenoga 2005. utemeljio je Europsku akademiju, a 3. veljače 2006. osnovao je Centar za život i obitelj pri Caritasu Banjolučke biskupije.

Brojna priznanja

Za svoje djelovanje primio je niz međunarodnih priznanja i nagrada, a 2004. nominiran je i za Nobelovu nagradu. Sav taj rad u ovom trenutku nije moguće posve sagledati, a pogotovo ne vrjednovati s obzirom na to da su neki procesi još uvijek u tijeku.

Svakako je jedno od najvećih djela biskupa Komarice njegovo uporno zauzimanje za proglašenje blaženim sina ove biskupije Ivana Merza. Za tu radosnu prigodu pozvao je u Banju Luku slugu Božjega papu Ivana Pavla II., koji je, iako već teško bolestan, 22. lipnja 2003. pohodio ovu biskupiju i na Petrićevcu proglasio blaženim Ivana Merza.

Doktorska mu disertacija nosi naslov “Die Feier der Versh Onung und des gottlichen Lebens”, o njemačkom liturgičaru Staudenmeieru.

Samo neki od njegovih objavljenih priloga su:

Razmišljanje o našoj suvremenoj evangelizaciji, Služba Božja, Makarska 16 (1976.), 2, str. 124 – 127. Uvid u nove aspekte euharistijskih kongresa, Bogoslovska smotra LI (1981.), br. 2-3, str. 390 – 393.

Pastoralne poslanice banjolučkih biskupa fra M. Markovića i fra J. Garića, Nova et Vetera, 31 (1982.). 1-2. 127 – 160.; isto u zborniku: Angažirani svećenik: Fra J. Markušić. Zagreb – Sarajevo, 1982., 296 – 319.

Crkveno pjevanje na liturgijskim slavljima naših župnih zajednica. Osvrt na anketu provedenu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji 1979. g. Sveta Cecilija 53 (1983.), I. 11 – 16.

Slavlje mise (Liturgijski propisi i praksa), SB. 25 (1985.), 151 – 159.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral. SB 25 (1985.), 160 – 163.

Die Kon Oikte zwischen Kroaten und Serben. Friedenssicherung 5, Münster 1993., 67 – 84; 85 – 87. I Croati Cattolici della Diocesi di Banja Luka, Bosnia Erzegovina – Dramma esperanza, Vita Tren tina Edi trice. Gardolo (Tren to) 1998., 150 – 156; 171 – 182.

Europas Werte in der Krise? In welcher Verf assung ist Europa – Welche Verfassung mr Europa? Baden – Baden 2001. 41 – 57.

Places of Worship: Flames of Hate – Jewish, Christian and Islamic Relations Today, Europe’s Middle East? Bosnia Herzegovina and the Dayton Agreement in Perspective, Bad Homburg 2005. 38 – 44.

Prvo izdanje knjige objavili su Biskupski ordinarijat Banja Luka i Zora, Zagreb – Sarajevo, 1996. Drugo, dopunjeno, hrvatsko izdanje izišlo je u Zagrebu 2003. u izdanju Matice hrvatske.

Njemačko izdanje doživjelo je neke promjene, a nosi naslov “In Verteidigung der Entrech teten”. Eine Auswahl der Dokumente des Bischofs und des bischöflichen Ordinariats von Banja Luka aus den Kriegsjahren 1991. – 1995. Institut für Siidosteuropa, Frankfurt, 1997. Englesko: In Defence of the Right/ess, A Collection of Documents of the Bishop of Banja Luka and the Bishop s Ordinary Written During the War Years of 1991 to 1995, (1997.). Talijansko: In difesa dei diritti dell’ uomo. Documenti del Vescovo di Banja Luka durante gli anni della guerra ‘91. – ‘95., Eriador Editrice Trento (1998). U obrani čovjekova dostojanstva. Sarajevo, 2005.

Ubijeni su svećenici (abecednim redom): umirovljeni svećenik u petrićevačkom samostanu fra A. Atlija, župnik u Ravskoj I. Grgić, župnik u Novoj Topoli R. Grgić (odveden iz župnoga stana i nikad se nije saznalo za njegovu sudbinu), župnik u Mrkonjić Gradu P. Jurendić, župnik u Presnačama F. Lukenda, župnik u Prijedoru T. Matanović. župnik u Dragalovcima M. Šalić te s. milosrdnica sv. Vinka Paulskoga C. Grgić u Presnačama. Navest ćemo samo trojicu koja su preživjela najteža zlostavljanja u logorima i zatvorima, iako su i mnogi drugi doživjeli velike neprilike u svojim župama. To su I. Arlović, župnik i dekan u Staroj Rijeci, Z. Matijević, tada župnik u Glamoču te S. Šošić, tada župnik u Ljubiji.

U okruženju, paljenju i oštećivanju crkava i drugih crkvenih objekata te izgonu vjernika vidi knjige: I. Živković (gl. urednik). Raspeta crkva u Bosni i Hercegovini. Uništavanja katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991. – 1996.). Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Zagreb, 1997. str. 95 – 164 (prevedena na njemački i engleski) te A. Orlovac (priredio). Šematizam Banjolučke biskupije, Banja Luka, 2000. Teško je u jednom pregledu i nabrojiti što je sve obnovljeno. Navest ćemo samo neke obnovljene ili nanovo sagrađene župne crkve (u nekima radovi još traju): Banja Luka, katedrala Barlovci, Bosansko Grahovo, Glamoč, Ivanjska, Jajce, Ključ, Kotor Varoš, MahovIjani, Mrkonjić Grad, N. Topola, Presnače, Prijedor, San. Most, Stara Rijeka, potom veći broj filijalnih crkava i grobljanskih kapelica, župnih kuća, vjeronaučnih dvorana i drugih objekata. Od samostana treba spomenuti nanovo podignuti samostan sestara Milosrdnica u Banjoj Luci, franjevački samostan na Petrićevcu i dr.

Predsjednik BK BiH

Biskup Komarica izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na 24. redovitom zasjedanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održanom u Mostaru od 26. do 28. veljače 2002. i tu je službu obavljao do 33. redovitog zasjedanja BK BiH održanog u Biskupskom ordinarijata u Mostaru od 16. do 18. ožujka 2005. Biskup Komarica ponovno je izabran za predsjednika BK BiH na 48. redovitom zasjedanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održanom od 16. do 18. ožujka 2010. u Biskupskom ordinarijatu u Mostaru i tu je službu obavljao do 63. redovitog zasjedanja BK BiH održanog 13. ožujka 2015. u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu i 20. ožujka 2015. u Biskupskom ordinarijatu u Mostaru.