Zašto je dobro pamtiti Franju Asiškoga
Sveti Franjo Asiški svojim nam životom toliko toga, k tome i posve razgovijetno, govori. Zbog toga ga je itekako vrijedno pamtiti, i ne samo umom nego i srcem.
Piše: Stjepan Lice
Ponavlja se to tijekom povijesti, iz naraštaja u naraštaj: protekom vremena pamćenje blijedi, pa i zamire. Nakon što svjedoci više nisu u prilici iskustveno i neposredno posvjedočiti, sjećanje je prepušteno mijenama vremena. Lako se dogodi da ga se i nehotice i hotimice iskrivljuje i guši. I pred nama su odjednom neka osoba, neki događaj, osjenjeni površnošću, pristranošću ili na koji drugi način, čak posve različiti od stvarne osobe, od stvarnoga događaja.
Čini se da protek vremena nije naškodio – barem ne odviše – pamćenju svetoga Franje Asiškoga. Štoviše, pojedini aspekti njegove osobnosti, njegova života dobivaju na izrazitosti i on danas pred nama stoji još jasniji, još izrazitiji.
O njemu su neposredno nakon njegove smrti napisane mnoge stranice. Napisali su ih oni koji su s njim dijelili život. Uz njih i oni koji su bili u prilici od pouzdanih svjedoka mnogošto čuti. Ispisane su i mnoge legende neprovjerljive povijesnosti, ali i one svjedoče o njegovu duhu, o korijenu i razrastanju Franjine, potom i franjevačke duhovnosti.
Tijekom stoljeća povremeno je blijedjelo sjećanje na njega, pa se obnavljalo s novim žarom. Događalo se čak da je mnoge pokretao njegov duh, njegova duhovna baština, a da oni o njemu nisu mnogo znali, a i ono što su znali nije bilo povijesno, životno utemeljeno.
Obnova pamćenja, štoviše: sustavna i povijesno snažno utemeljena obnova pamćenja svetoga Franje Asiškoga, dogodila se i – za neke – s neočekivanih strana. Nemjerljiv je doprinos Paula Sabatiera – protestanta – koji je koncem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća bitno doprinio obnovi pamćenja, upravo uprisutnjenju svetoga Franje Asiškoga u ovome vremenu. On je to učinio svojim sustavnim istraživanjima i knjigom „Vie de s. Francois d’Assise” („Život svetoga Franje Asiškoga”). Knjigu je objavio u tri izdanja, dopunjavana na temelju njegovih novih istraživanja, otkrića i zaključaka – 1894., 1918. i 1931. godine. (Svako od tih izdanja objavljeno je pak u niz izdanja.) Izdanje iz 1931. označio je konačnim.
Iz nekoga razloga mjerodavne službe Katoličke Crkve uvrstile su tu knjigu u onodobni popis zabranjenih knjiga. Unatoč tome, svi koji se ozbiljnije, znanstveno ili stručno, pa i jednostavno životno, bave svetim Franjom Asiškim, gotovo redovito posežu za njom kao pouzdanim izvorom podataka. Do danas nije objavljena u hrvatskom prijevodu.
Sveti Franjo Asiški svojim nam životom toliko toga, k tome i posve razgovijetno, govori. Zbog toga ga je itekako vrijedno pamtiti, i ne samo umom nego i srcem.
Dojmljiva je njegova autentičnost. I u svojim traženjima i u otkrivanju Božjega svijeta, Božje uključenosti u život svijeta i u život svakoga čovjeka, ustrajao je biti svoj i zato je uzmogao biti Božji. Nije ga omelo što je u svojoj sredini, nakon što je u Asizu svoje mladosti bio omiljen, zbog snažne promjene života bio neshvaćen, pa i izrugan. Tada, i potom, nastojao je uvjerljivošću i dosljednošću svoga životnog predanja nadrasti sva osporavanja, sve suprotnosti.
Potresan je njegov odnos prema evanđelju. Ono mu je osobno progovorilo i on je duboko vjerovao da se evanđelje svakome osobno obraća. Kada ga je njegov govor prožeo, odlučio ga je živjeti vjerno i vjerodostojno, ne zaklanjati otajstvo svojim riječima i životom. Živjeti ga ne nadmećući se s bukom svijeta i pritom posvjedočiti da je evanđelje moguće živjeti u svim okolnostima.
Susrevši se s evanđeljem, kroz sve svoje dane živio je ususret i Bogu i ljudima. Odlučio se za prisutnost među ljudima, umjesto odmaknutosti od njih, i razvijao bratski odnos prema svim bićima. No zbog toga nije nimalo uzmicao pred zahtjevnostima na koje se odlučio. Nije se htio prilagođavati svijetu, nego je težio suobličenju evanđelju, suobličenju sve do podudarnosti. Bio je izrazito osjetljiv za sveto i duboko uvjeren da se znanje, samo po službi duhovnosti, razrasta u mudrost.
Sve ovo, premda preobilno, itekako bi bilo moguće nadopunjavati prepoznavanjem i niza drugih dimenzija njegova životnoga svjedočanstva, kojim je obdario ovaj svijet i njegovu povijest i uputio nas u prisan život s Bogom i ljudima.
Svetoga Franju Asiškoga dobro je pamtiti i zbog toga – osobito zbog toga – da, u otkrivanju svoga određenja, postojano učimo kako iščitavati i živjeti evanđelje. I da što dublje razumijemo o čemu govorimo kad kažemo da nastojimo „slijediti Krista stopama svetoga Franje Asiškoga” i to, slobodni od svakoga uspoređivanja, u izvornosti odziva svoga srca.
Izvor: Svjetlo riječi
