ŽELJKO IVANKOVIĆ: ‘Promjena dolazi iznutra, a mi je još uvijek čekamo izvana’

Bosna i Hercegovina sve više potvrđuje svoj utabani status države bez jasne budućnosti. Ovo je zemlja koja kao da je zaboravila kako se bori – za pravdu, za promjene, za dostojanstvo. Zemlja u kojoj su nezaposlenost i apatija postali dio svakodnevice, gdje je narod oguglao na nepravdu i korupciju. Najbolje rečeno, mi smo narod koji se prošlosti drži grčevito, a sadašnjost živi pasivno – pa tako i još jedan praznik rada prolazi tiho, bez bune, bez prosvjeda, bez glasa. U takvom okruženju, društveni angažman preuzima književnost — jer tamo gdje javna riječ šuti, književna nerijetko mora vikati.

Piše: Maja Kristić/Istina.Media

O tome kakvu ulogu danas ima književnost, gdje smo zapeli kao društvo i može li riječ i dalje biti oblik otpora, razgovaramo sa Željkom Ivankovićem — bosanskohercegovačkim književnikom, pjesnikom, romanopisacem, esejistom i urednikom – jednom od onih koji ne pišu da bi pobjegli, nego da bi ostali budni. Kroz književnost i osobnu angažiranost, Ivanković godinama ne samo da bilježi stanje duha i društva, već i postavlja ključno pitanje: kako dalje u zemlji koja uporno odbija da se mijenja?

Društvo nespremno na promjene

Gospodine Ivankoviću, dala sam si za pravo da Vas ovako predstavim upravo zbog Vašeg bogatog opusa, a posebno zbog kolumni u kojima, kao književnik i žitelj Bosne i Hercegovine, pronicljivo oslikavate stanje društva – društva koje je, čini se, nespremno na unutarnje promjene, kako na razini pojedinca, tako i u širem društveno-političkom kontekstu. U jednoj od Vaših kolumna napisali ste kako narod na ovom prostoru iznova i iznova proživljava sudbine nalik onima iz vremena kada je Andrić pisao svoja najznačajnija djela – od političke nestabilnosti, domaće elite koja straši narod, pa do zapuštene infrastrukture i mentaliteta. Na koji način, po vašem mišljenju, naša sadašnjost ostaje začahurena u istim obrascima koje je Andrić davno opisao?

“Znate, ja vam, uz recentnu književnost, svako malo čitam i neke od literarnih klasika. Tako sam nedavno iznova čitao Andrićeve pripovijetke. Dobro, Andrić i Krleža su od onih koje gotovo neprekidno desetljećima čitam, kojima se često vraćam, i uvijek se iznenadim kako su suvremeni za naš politički, društveni ili kulturni prostor. Tako mi se i Andrić nedavno u nekim od svojih pripovijedaka ukazao s ponekim od svojih ubitačno preciznih uvida u ono što bismo mogli imenovati bosanskim društvenim i mentalitetnim miljeom. Naravno, Andrić piše književnost, pa to nije nikako drukčije doli literarno relevantno, ali i što ima relevantnije od književnog portretiranja jednog svijeta, jednog prostora, jednog civilizacijskog i kulturološkog tipa življenja. Ono, međutim, što iznenađuje jest to da se ono osnovno nije promijenilo niti u zadnjih stotinu, niti u zadnjih dvije stotine godina. Jer mi smo ipak zatočenici jednog prostora, njegovih religijskih i kulturoloških zadanosti do kojih jedva da dopiru promjene koje živi suvremeni svijet. To što naš čovjek sad ima sve materijalne benefite zapadne civilizacije (najbolji mobitel i najbolji automobil su ovdje samo simboli tog svijeta), ne čini ga baš suvremenim tom tipu. Nimalo karikaturalno, to isto nam pokazuju i društva još bogatija od nas (Saudijska Arabija), gdje žene ne smiju same iz kuće, a do jučer nisu smjele voziti automobil. To što su u nas žene imale pravo glasa prije nego u Švicarskoj ili Francuskoj, jedva je išta više značilo 1945. nego danas. A što reći o željezničkoj mreži ili željezničkom prometu? Što reći o cestama u BiH, o korupciji, kriminalu koji su na razini zadnjih godina osmanske vlasti u nas? Baš to. Kako ste spomenuli, mentalitetna začahurenost u neka druga vremena… I svejedno koja, osmanska, austrougarska, karađorđevićevska, socijalistička… U svaka druga više nego u svoje vrijeme, sudeći po onome što se od vremena Daytona naovamo živi… Osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je Sarajevo bio grad Olimpijskih igara, cijeli tzv. Istočni blok na nas je gledao sa zavišću i ljubomorom, a sad, za samo 40 godina, za pola europskog ljudskog vijeka mi smo crna (ili siva, svejedno) rupa Europe, prostor koji služi za porugu u svakom smislu… Svaki građanin današnje BiH je toga svjestan. Posebno oni koji su ga napustili ili već pakiraju kofere. Žalosno je da to čitajući Andrića prepoznajemo kao recidive prošlih vremena. Žalosno je to da ono što čitamo kao sjajnu i precizno ekspliciranu književnu sliku, vidimo gotovo svud oko sebe kao civilizacijsku i mentalitetnu življenu stvarnost…”

Možemo li, s obzirom na to, uopće govoriti o napretku — ili tek o moderniziranoj stagnaciji?

“Ma, naravno. Taman posla da se ništa nije promijenilo. Itekako jest. No, zar se hvaliti svim onim što je bilo tko dosegnuo čak i u Africi ili Aziji? Zabrinjava, međutim, da naš hod puževim korakom, sve što se zbiva oko nas jasno i glasno izvrgava ruganju, pa danas izgledamo i jesmo kao neostvarena država u duboko podijeljenom društvu u kojemu je nekakav Visoki predstavnik slika i prilika Omer-paše Latasa, a BiH, kao tada Bosanski sandžak, retardirana sredina, društvo s posebnim potrebama, država na štakama ili u kolicima… Užas!
Da, mi jesmo i pripadamo suvremenom svijetu, ali to su danas u Europi sve zemlje, pa ipak moramo li biti zadnja ili predzadnja rupa na svirali, ili se radovati kad preskočimo nekog ispred sebe po nečemu? Vidite, zemlja s manje od 3 milijuna stanovnika (manje od Berlina) ima sedam „državnih“ univerziteta i još toliko njih privatnih. Na sve to još zemlja s pet Akademija nauka i umjetnosti, ima najviše nepismenih u Europi ili je, da se utješimo, druga ili treća otraga u Europi. Cijeli Berlin ili gradovi s toliko stanovnika koliko ima BiH ne trebaju, s izuzetkom, više od jednog sveučilišta (kod nas Sarajevo i Mostar imaju po dva!) i jedne akademije. A vlakovi im prelaze razdaljinu od 400 kilometara, koliko je BiH velika od mora do Save, za dva sata. A u nas? Hahahaaa… Sjetim se Andrića kojega sam citirao u spomenutoj kolumni… Pola dana od Dervente do Zenice… Napredak je nešto što se mjeri pameću, kritičkim mišljenjem, dostignutim slobodama, a ne novim mobitelima ili novim audijima pred Parlamentom ili Predsjedništvom.”

Kako dalje, kada živimo u zemlji koja uporno odbija promjenu? Što smo mi Bosanci i Hercegovci, iz perspektive književnika koji promatra na poseban način svijet oko sebe, premalo drugačiji, nespremni na promjenu?

“Naš je narod suučesnik u svekolikoj krivnji koju živi kao neodrasli subjekt društva. Ma kakav subjekt, mi smo objekt manipulacije vjerskih, političkih, nacionalnih (nacionalističkih) vrhuški, onih kojima novinari laskaju da su elite. Taoci smo kriminalaca, korumpiranih oligarhija, ljudi s kupljenim svjedodžbama, diplomama, doktoratima. Taoci smo tzv. elita kojih od grada do grada, od kantona do kantona, a svi smo manji od prosječnih europskih gradova, ima više na grbači ovih ljudi nego što cijeli New York, Tokio i slični megalopolisi, imaju ukupno sa svojih 20 ili 30 milijuna stanovnika. Promjena dolazi iznutra, a mi je još uvijek čekamo izvana… Mi nikad nijedan svoj problem nismo rješavali ni riješili. Uvijek je to za nas činio netko sa strane… A kako, znamo i vidimo? A kad dođe Omer-paša Latas i nametne promjenu, tj. reformu, onda smo protiv njega jer narušava našu mentalnu višestoljetnu učmalost. Dira nam u ugodu učahurenosti u lijenost i brižno njegovani vonj sviklosti. Iz perspektive prosječnog, autonomnog intelektualca ili pisca, našoj sredini treba mnogo više od biti uz svog političkog ili vjerskog vođu. Treba im, za početak, kritički obračunati sa sobom, pa sa svojim vođama, ideologijom koju im naturaju. A pisac? Pisac će i dalje čitati, nalaziti sličnosti i razlike s ovim ili onim vremenom, s ovim ili onih prostorom, s ovim ili onim oživotvorenjem određenih ideja. Lijenost koju živimo, pasivnost koju živimo, bojim se, dobrano baštinimo od nekih prošlih vremena i ideologija koje nas stoljećima drže u pokornosti, obećavajući nam “vječna lovišta” sutra dok oni koji ih propvijedaju sad i ovdje, prije se govorilo, “love u mutnom”, a sad vidimo kako nam otimaju sadašnjost, gledajući nas u oči s rukama duboko u našim džepovima.”

Sve je manje ljudi koji izražavaju svoje mišljenje javno, koji nas strah vodi? Može li riječ i dalje biti oblik otpora? Kada govorim o riječi, mislim na sve njene oblike – književne, novinarske ili bilo koje druge forme koje nose snagu izražavanja i borbe. Kakvu ulogu danas ima književnost?

“Reći svoje mišljenje? Pa upravo je Andrić o tome pisao. Zapravo, sva književnost svijeta govori o tome. Moćnici, politički, narodni i vjerski upravo sve čine da ne govorite. Da šutite, da ste pokorni. A to se čini na dobro znane i odavno oprobane načine: malo vas mite, korumpiraju, daju vam mrvice dok oni uzimaju naveliko ili sve; ako baš niste za prodaju, onda vam prijete, progone vas i vaše najbliže; a ako ni to ne uspijeva, onda vas ubiju… Na bilo koji od poznatih načina. I ne samo fizički, da se krivo ne razumijemo. Postoje gore smrti od fizičkih. A mediji? Oni su odavno eutanazirani. Književnost tu, kao ni druge umjetnosti, ne može mnogo. I nije joj to ni zadaća. Ali ipak nešto čini. Itekako čini. Inače, zar bi zatvarali pisce i filmske redatelje po svijetu (Kina, Iran), fizički ih progonili (Turska), a na našim prostorima ih onemogućavali na sve načine, pa tako i da proizvode i financijski i ideološki podržavaju sebi poslušne, podobne, čineći hiperprodukciju tzv. ‘pisane riječi’, kao kod gore već spomenutih univerziteta, akademija i slično. Koliko samo najednom nacionalno i religijski ‘osviještenih’ pisaca oko nas! Šuti i dobit ćeš sve što želiš. Ne talasaj i reci što ti treba.”

Politike ove zemlje dovele su do toga da Bosna i Hercegovina, nakon ratnih iseljavanja, danas ponovo ostaje pusta. Tko će i kada odgovarati za odlazak mladih?

“Nikad nitko ni za što u ovoj zemlji nije odgovarao što se nas i naše zemlje tiče. Pa, već sam govorio o Omer-paši Latasu. Kad ga centralna vlast pošalje, on to sredi… Tako je i ovdje… Da nije bilo Haaga, a i to više da tzv. međunarodna zajednica opere svoju savijest, nitko ne bi odgovarao za desetine tisuća ubijenih… A gdje su svi porušeni gradovi, uništeni privredni i infrastrukturni objekti, spomenici kulture, gdje sveopća pljačka koja ne završava ni trideset godina nakon rata… A odlazak mladih? Pa, upravo su sve te “elite” radile na tome da što više ljudi odavde ode, da im ne traže posao i kruh, jer im ga oni, osim poslušnim članovima svojih vjersko-nacionalnih čopora, niti mogu niti znaju dati. Sva njihova kompetencija završava na prvom minderu, svejedno bilo to u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru. Nisu oni sposobni ništa uraditi, jer sami nikad nisu ni kokošinjac izgradili, ali ukrasti pod zaštitom zakona (čak je i Al Capone više riskirao i više znao), to znaju… I još misle da je to neki kunst. Ti si vlast; vjerski vođa je uz tebe; tvoj je policajac; tvoj tužitelj; tvoj sudac… Al Capone bi u tim okolnostima, s takvim lopovskim okruženjem, bio doživotni predsjednik ne samo Amerike, nego i svemira…”

U Vašim knjigama često se vraćate svom rodnom, oduvijek multinacinalnom Varešu? Zašto, što želite zabilježiti?

“Ne radim ništa što ne radi svaki pisac. Zavičaj je prostor koji najbolje znate, njegovu geografiju i povijest, njegove ljude, mentalitet, sve njegove mitove i priče… Ukupno ozračje. Tu ste prvi put vidjeli nebo, učinili prvi korak, odatle ste iskoračili u svijet… To je prostor koji vas je oblikovao u nekim ključnim godinama, u tzv. formativnoj fazi… Zar se Andrić nije obraćao svome zavičaju ili barem o dvama svojim zavičajimaa (Višegradu i Travniku), Krleža Zagrebu… Znate li pisce koji to nisu radili? Zato često kažem – Vareš je moj Macondo. I zato ja ne govorim o Varešu, govorim iz srca Vareša, o prostoru i ljudima koji imaju, koji baštine rijetko bogatu povijest od više od dva milenija, prošlost obilježenu rudama, bogatstvom koje su živjeli Iliri, Rimljani, Slaveni… Srednjovjekovna ga je Bosna, njezini vladari zvali riznicom Kraljevstva, imao je poseban status oduvijek, pa i za Osmanlija, ili Austrije ili… Taj prostor je proizvodio i proizvodi nevjerojatne priče, narodne predaje… Ima čudesnu tradiciju. Kao što je Vareš bogato rudno nalazište za brojne metale, tako je i moj neiscrpni intelektualni I emocionalni rudnik… Zar piscu više od toga treba da bi bio okrenut tom svijetu, da bi njime bio inspiriran?”

Foto: Vareš

Kako rodni kraj, zavičaj oblikuje vaš književni identitet, i na koji način se to reflektira u vašem pisanju?

“Svi koji su ikad išta moje pročitali vidjeli su da vareško nebo, vareške planine, vareški toponimi, tradicija i kultura po svemu oblikuju moj književni svijet. Nešto od toga se vidi već na prvu, već iz naslova mojih knjiga: Zvjezdangrad, Vareške priče, Pisci franjevci vareškog kraja, Vareš i vareški kraj kroz stoljeća, Moj Vareš… A tolike moje pjesme, eseji, publicistika…
Naprosto, naš odnos prema zavičaju odnos je prema svijetu, prema sebi u tom svijetu, prema temeljnim životnim pitanjima. I ako tu ne tražimo i ne nalazimo sebe, one koje najdublje poznajemo, ono što mi jesmo i po čemu jesmo, ako tu ne tražimo i ne nalazimo odgovore na temeljna identitarna pitanja, gdje ćemo ih drugdje naći? Jer, što sam ja bez Bobovca, bez Zvijezde, bez toponima slavenske mitologije (Peruna, Bogoša, Velesa, Mekuša)? Ja, istina, živim u Sarajevu, ali sav moj svijet je iz vareškog kraja na način na koji je Andrić, premda je živio svugdje više nego u Bosni, napisao: Sve moje je iz Bosne!”

Kao što sam kazala Vareš je često protkan kroz Vaše pero, često ste pisali i o bosanskoj srednjovjekovnoj povijesti, zašto je važno pisati o baštini?

“Prošlost je ono što nas je oblikovalo i oblikuje. Moramo je kušati spoznati i razumjeti, ali ne da bismo joj robovali nego da bismo je kreativno živjeli u svome vremenu. Kao što je svatko od nas poseban i drukčiji, tako smo i na nekoj kulturološkoj, civilizacijskoj, antropološkoj ravni različiti u odnosu na ljude iz nekih drugih sredina. Čovjek vareškog kraja je drugo i drukčije od svih drugih ljudi, od onoga što je rastao uz Unu ili Drinu, od onoga što je živio uz Savu ili uz Neretvu. Ta drugačijost sve nas čini posebnim, drugačijim, vrijednim razumijevanja… Vareški je kraj, već sam rekao – riznica Bosanskoga Kraljevstva… Zar je to premalo da biste se bavili glavnim bosanskim srednjovjekovnim gradom Bobovcem, njegovim rudnicima u Borovici ili Duboštici…? Zar je malo to što su se Baton i Iliri u vareškom kraju borili protiv Rimljana…? Što su vareškom kraju pronađeni tragovi rimskog življenja i rudarenja? Zar je malo to što je Austro-Ugarska u Varešu izgradila prvu željezaru na Balkanu, prugu i žičaru? Zar je? – hoćete još? Zar je malo što je Vareš dao Divkovića – oca bosanske književnosti? Lastrića – oca bosanske historiografije? Hoćete još? Ima još mnogo, mnogo! Sve je to oblikovalo vareški kulturni prostor, vareškog čovjeka, njegovu kulturu rada, kulturu stanovanja, kulturu življenja, njegov mentalitet… To nam je obveza otkrivati, saznavati, znati… Što je čovjek ako ne zna tko je i što je. Ali, ponavljam, ne da bi od toga živio nego da bi s time kao obvezom išao dalje, htio uvijek više i bolje…”

Što želite ostaviti iza sebe? Što želite posredovati okolini?

“Iza sebe ostavljam svoje djelo. I sve ono njime posredovano. Svoje romane, svoje pripovijetke, svoju poeziju, svoje eseje, priče za djecu, putopise, dnevnike, monografiju Vareša, prijevode, nebrojene tekstove o vareškim ljudima vrijednim spomena… I ne najposlije, sav ovaj aktivitet pedesetogodišnjeg pisanja… U svom pisanju sam sve ostavio, ako to išta vrijedi, a ako ne, ostavio sam i ostavljam svjedočanstvo, na način na koji su to prije mene činili brojni Varešani ili brojni pisci u BiH, dodatno osnažujući poziciju Vareša u književnoj i kulturnoj povijesti BiH… Možda sve to nije nešto, ali, poslužit ću se svojom omiljenom pošalicom: Da je bog htio da budem Michelangelo bio bih Michelagnelo, da je htio da budem Shakespeare bio bih Shakespeare, da je htio da budem Mozart bio bih Mozart… Ovako sam, nadam se, onaj dar koji mi je povjeren i u mjeri u kojoj mi je povjeren ispunjavao do mjere koja mi je dana… Kao u biblijskoj priči o talentima…”

Za kraj, nedavno je objavljena Vaša najnovija knjiga Putopisne vedute. O čemu pišete u toj knjizi i što je za Vas značilo ovo novo književno putovanje?

“Da, to je knjiga koja je nedavno izišla. Ustvari, tek izišla. U svome sam životu, životu pisca, nerijetko putovao svijetom i bio na zanimljivim destinacijama, na studijskim boravcima, na prestižnim adresama, gdje sam napisao i neke od svojih najboljih knjiga. Bio sam na Humboldtovu Univerzitetu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), bio gost Zaklade Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), bio u Heinrich Böll Haus u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidencija Kamov Rijeka 2012. (mjesec dana). O tome sam pisao, svjedočio u svojim putopisima i putopisnim dnevnicima. Ova knjiga donosi uglavnom moje dosad neobjavljene putopise. Dominantno iz Poljske, velike putopise s dva moja putovanja po Poljskoj, ali i iz Izraela/Palestine, kao i iz BiH. Dakako, i iz vareškog kraja. Neizbježno. Tu je jedan vareški putopis i jedan zapis iz Šejhove pećine i Crvene stijene… Putovanja su mjesta gdje se čovjek najbolje susreće sa sobom ili, gdje se uspoređuje, gdje samjerava ono što jest s onim što su drugi… Identitarno obogaćuje sebe i svoj svijet i kroz putopis ispovijeda vlastitost u onom segmentu za koji možda nije ni znao da ga posjeduje. Kroz susret s drugim i drugačijim čovjek najbolje spoznaje sebe…”

Fotografija autora: Čovjek-časopis