Željko Pervan: Bez Uskrslog sve bi bila priča slična mnogima koje su ispričane

Razgovarao: Josip Vajdner

Malo tko na ovdašnjim prostorima nije čuo za našega sugovornika. Stoga je najbolje čuti što on sam o sebi kaže: „Zovem se Željko Pervan, posjedujem 56 godina života, rođen sam 7. 8. 1962. u Zagrebu, majka Anđelka i otac Božidar. Imao sam i sestru Blanku, ali je nema više među nama. Oženjen sam ženicom po imenu Darija, imam četiri kćerke koje se zovu Mia, Dorija, Ines i Pavla. Imam i unučicu Saru. Slobodnog vremena nemam, ali i to što imam, provodim sa svojima. Ne znam što bih više rekao, a da nekoga zanima.“ No, zbog toga smo mu i postavili pitanja o kojima nas je zanimalo što će kazati.

Poštovani, prostor našega ovozemaljskog proputovanja obično nazivamo „suznom dolinom“. U kojem je omjeru ona sazdana od suza radosnica, i što biste iz iskustva rekli gdje možemo pronaći stvarnu utjehu?
Naš je život, ovozemaljski, određen osobnom osjetljivošću na dobro i loše oko nas. Neki ljudi ne mogu izdržati, nego prekidaju Boga u pola rečenice. Odlaze namjerno s ovog svijeta s porukom „ubi me prejaka riječ“ što oporuči pjesnik Branko Miljković. Previše tankoćudni, a bez vjere u srcu koja bi im pomogla da prežive „dolinu suza“. Neki primaju udarce bezrazložne patnje uzdignuta čela, suznih očiju, nastojeći ne ukaljati Kristov Križ. Slobodna volja od Boga dana čini nas različitima u podnošenju. Mi razmišljamo uzročno-posljedično pa nam je patnja nevinih nerazumljiva, najblaže rečeno. Na ovom svijetu postoji odriješeno zlo, obilazi oko ljudi kao lav oko lovine, pokušava nevoljama ljudima dati osjećaj da ih je Bog ostavio, da ga nema. Kada stvari idu koliko-toliko dobro, sve je OK, ali kada krenu nevolje, imaš osjećaj da ga nema, da si ostavljen. Molitve ostaju neuslišane, želje neostvarene, zdravlje se ne vraća. Neuslišani često postaju plijen zla. Što je s molitvom Sv. Pavla, s Kristovom molitvom u Getsemanskom vrtu, Jobovom molitvom… Sve što treba je imati barem malo povjerenja u Oca. On je izvor života i svakog dobra, u Njemu nema ni sjene od mijene, ali ovaj svijet dijelimo s tamnim stvarima i svjetlo pobjeđuje, sigurno. Treba ići prema svjetlu i u svjetlu koliko god možemo.

Sadržaj kršćanske vjere bitno je obilježen Uskrsom. Možemo li na temelju te tajne reći da vjera otvara novu perspektivu životu? Koja su Vaša iskustva?
Uskrs je bez premca najveći praznik kod kršćana. On je osnova naše vjere. Bez Uskrslog sve bi bila priča slična mnogima koje su ispričane. Što nam daje nadu i snagu? Isus Krist, Očeva snaga i ljubav. Obećanje da nitko neće propasti ako vjeruje u Njega. Pobjeda nad smrću onog tko nije dopola slomljenu slamku do kraja slomio, to je nada jadnima, krotkima, pitomima, patnicima svih vrsta, svim Božjim ljudima. On je Istina, Put i Život.

U Uskrsu slavimo trostruku Isusovu pobjedu – nad grijehom, nad smrću i nad Zlom. Na koji način ove vjerske istine možemo oživotvoriti u svojoj svagdašnjici?
On je Sin Božji, vjeran do kraja. A mi što možemo? Ne zatajiti ga, držati se riječi, u svakome vidjeti Njegovo lice, pruženu ruku ne ostaviti praznu, opraštati, pokušati slijediti Kristov primjer jer smo pozvani na svetost. Teško je to, ali treba se boriti za svaki dan na zemlji. Uvečer se u molitvi iskupiti i zamoliti oprost, ispovijedati se, čistiti se jer On oprašta. Iskren trud je dovoljan, siguran sam. Ljubiti jedni druge jer jedino pitanje koje je Krist postavio govoreći o svom drugom dolasku je bila zabrinutost hoće li zateći dovoljno ljubavi na zemlji. Jer Bog je ljubav, i to govori sve kakvi trebamo biti.

Budući da čovjek nerijetko doživljava svoj „veliki petak“, nije li lakše onda ne vjerovati nego vjerovati, i vjeru definirati „opijumom za narod“?
Ljudi koji ne vjeruju nisu niža vrsta ili glupi ljudi. Jedan od vodećih svjetskih ateista, vrlo agresivan Englezić, postavio je stvar ovako: dječak u afričkoj pustinji leži, umire od žeđi, ako Bog ne može poslati malo kiše da ga spasi, onda nije svemoguć, nije Bog, ako može poslati kišu, a neće, onda nije ljubav već monstrum. Moramo se suočiti s vrlo velikom histerijom i napadima na našu vjeru. Traže dokaz da bi povjerovali, a znaju da npr. ja nisam rekao kako znam da ima Boga, već kako vjerujem da postoji. Znanje traži dokaz, a vjera ne, upravo suprotno. Opijum za narod su svi svjetski izmi, a vjera u Krista donosi slobodu, jer što mi tko može, tko mi može Kristovu slobodu izvaditi iz srca? Mač, robija, smrt, plaće u zlatu, moć u svijetu? Ma nitko nikad i ništa. Jer ja nisam rob, savijam koljena pred pravednim i svetim.

Sv. Toma je tražio „pokriće“ za navode apostola da je Isus, nakon smrti na križu, živ. Kakva svjedočanstva današnji racionalistički čovjek prihvaća?
Neki ljudi vole racijem pojmiti, um je isto tako Božji dar i veličanstven je u ljudima, čudo Svemira. Ali doći do Njega čistim umom potraga je za dokazima, za čudima. Dobar je primjer gužva i redovi kod jedne od vidjelica u Međugorju. Kip Gospe svijetli i narod u redovima čeka da to vidi. Ne nalazim u ljudima ništa zlo u tome, ali isti takav kip u Milanu imate kupiti za 35 eura. Razmisliti valja prije no što staneš u red vidjeti čudo. Čudo je oprostiti nekome, zagrliti dijete, obići starog i nemoćnog kojeg ne poznaješ jer u tome nema racija, već čisto Božje čudo.

S obzirom na činjenicu naše prolaznosti – kako kaže Psalmist „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, a ako smo snažni, i osamdeset. A većina od njih muka je i ništavost…“ (Ps 90) – možemo li naslutiti da se Bog zapravo osmjehuje na naše želje i zemaljske molbe?
Ne slažem se u potpunosti. Zar je Mozzartova Velika misa u c-molu ništavnost, velika djela ljudi nisu ništavnost. Mnogi koji su dali život za prijatelje, što su oni? Ne smijemo o ljudima koje je Bog stvorio na svoju sliku misliti kao o nakupinama bjelančevina koje obitavaju na zemlji nekoliko desetljeća gubeći vrijeme. Što je s roditeljima i dječicom što porodiše Bogu i ljudima na radost? Što s našim svetcima, djelima ljudskim punim milosrđa i dobrote? Ljudi koji na samrti okruženi svojima blago zatvaraju oči sretni su zbog ljubavi koja ih okružuje i Ljubavi koja ih čeka. Naravno oni koji zgrću zlato, znojni od pohlepe, gaze preko leševa da dođu do cilja, nemaju djece jer su ona veliki trošak, o njima ne govorim, ali branim ljude jer su po mnogočemu često bliski anđelima.

Uslijed iskustva patnje u svijetu, Knjiga Mudrih izreka pomalo rezignirano kaže da „i u smijehu srce osjeća bol, a poslije veselja dolazi tuga“ (14,13). Kako zapravo zadržati smijeh kao stil života?
Ne volim niti vjerujem ljudima kojima smeta ljudski veseli smijeh. On često umanjuje probleme i čini ovaj svijet podnošljivijim mjestom za život. Mene više smeta licemjerna ozbiljnost koja je često zapravo nedostatak duha i intelekta. Korijen riječi duhovitost je duh. Nitko još nije definirao što znači biti ozbiljan, ne koncentriran, odgovoran, zamišljen, tužan, nego ozbiljan. To ne znači ništa jer je izmišljena kategorija ljudskog ponašanja.

Ipak ne smije nam smijeh biti stil života, to bi ukazivalo na neke psihičke tegobe. Mislim da treba reagirati na podražaje koje nam svijet donosi. Plači kad si tužan, kad žališ za nekim, raduj se kada se oko tebe nečem dobrom raduju. Budi prirodan čovjek svima na radost što postojiš.

Evanđelja nigdje izrijekom ne bilježe da se Isus smijao, međutim iz konteksta navještaja Radosne vijesti može se pretpostaviti kako je to bilo jedno od njegovih čestih stanja. Što mi zapravo možemo kazati o našem smijehu? Nekada se stječe dojam da smijehom više pokazujemo dominaciju nego radovanje…
Puno toga iz Kristova života na zemlji evanđelja ne spominju. Možda Ivanovo donosi najviše bitnog, za mene. Nema dominacije u sreći, u radosnom osmijehu. Neka bića kada su sretna, mašu repom, a Božji ljudi se smiju. Ne govorim o zluradom smijehu, ciničnom i sličnima. Konačno svećenstvo je pozvano da širi Radosnu vijest bez pogrebne atmosfere u crkvama. Nitko nije umro, nego je uskrsnuo i sjedi s desna Ocu, zagovor Njegov i Očeva volja je na spas svih nas. Što je to ako ne Radosna vijest za sve nas.

Netko reče da nas poslije smrti čekaju tri iznenađenja: tko sve jest i tko sve nije u raju, te gdje smo mi. Možemo li na temelju toga sebe malo manje „ozbiljno“ shvaćati i više se smijati?
Nema tko što reći tko nije bio preko i vratio se da posvjedoči. Netko reče da je zemlja ravna ploča, da treba oproste plaćati u zlatu… Sveti Pavao je najviše rekao u Himnu o ljubavi. Gledamo u zagonetci, a kad prijeđemo, bit će nam jasno. Vidio sam, kaže, stvari u duhu koje ne smijem reći i čuo ono što ljudi ne smiju. Vjera, ufanje i ljubav do tada. Otac jedini zna gdje će tko biti, Sudac pravedni. Ozbiljno sebe treba shvaćati kada mjeriš svoje postupke koji druge mogu povrijediti, jedino tada treba obratiti dužnu pažnju sebi da ne sablazniš nekoga, ali inače blagotvorno je za um i dušu ne shvaćati se odviše ozbiljno jer za to uistinu nema razloga. Puna su groblja nezamjenjivih.