Zemlja grobova; Nepoznati katolik
Teško je naći neko područje u Rami koje nema neki grob koji stanovnici zavjetno štuju. „Oblaženje“ groba poseban je oblik pobožnosti koja često graniči s kultom. Ova pobožnost seže daleko u povijest. Najvjerojatnije, jednim manjim dijelom ima poganske korijene, a većim kršćanske. Štovanje neke osobe koja je umrla mučeničkom smrću ili je živjela kreposnim kršćanskim životom, davalo je duhovnu snagu. Pored toga, nedostatak sakralnih objekata i svećenstva za vrijeme turske vlasti potakao je na okupljanje vjernika ne jedan novi način.
Svaki od tih grobova ima svoju priču, bolje rečeno, povijest ili možda čak martirologij. Grob s posebnom pričom nalazi se na obroncima Makljena, ispod Slimena, na Selišću koje se skrasilo na oko 1800 metara nadmorske visine u bukovoj šumi s prelijepim proplancima.
Penjući se uskim planinskim puteljkom kojim su nekada „sinari“ spuštali sijeno sa Slimena vidimo obilježja koja su postavili planinari HPD „Rama“. Ponegdje se uočavaju tragovi u stijenama koje su napravili sanci čestim prijevozom sijena i drva s Makljena. Što se više penjemo zrak postaje hladniji iako sja popodnevno sunce. Pogled puca prema Uzdolskom kraju. Stidljivo se vide Dobroša, Blace, Ljubunci, Krančići, Perići, Uzdol… Gradac bdije nad cijelim krajem kao što je nekada njegova vojna družina bdjela nad putovima u njegovu podnožju. Iza cijelog područja kao bijele kulise, čuvajući sve priče i tajne ovog podneblja, stoje vrhovi Čvrsnice, Prenja…
Uspon biva sve veći, zrak oštriji, a krpe snijega postaju velike cjeline. U uskom putnom jarku snijeg priječi daljnji uspon. No, Ivan Drežnjak, veseli mladić s osobitom dragošću hita naprijed kako bismo stigli što prije do našeg odredišta. Što se više uspinjemo sve više se čuje tišina koju para žubor planinskog potočića.
Napokon stižemo na Selišće. Sunce još proviruje između velikih bukava obasjavajući upravo ono zbog čega smo tu; grob nepoznatog katolika. Tko li je taj nepoznati katolik? Tko zabilježi grobno mjesto? Ivanova priča o grobu potvrđuje kako tradicija ne umire lako. Dok promatramo već oronulu ogradu oko groba i natpis na uspravnoj kamenoj ploči Ivan pripovijeda priču koju su mu njegovi preci prenijeli.
„Ljudi već generacijama pripovijedaju da su ovaj grob i „Biskupv grob“ u Dobroši povezani. Za vrijeme turske vlasti, Turci su pred sobom tjerali nekoliko ljudi. Jedan od njih više nije mogao hodati pa su ga ubili kod Dobroše. Ne zna se tko je bio, no, i danas se nalazi grob na kojem je uklesan neobičan lik čovjeka. Pretpostavlja se da je bio biskup ili neki crkveni velikodostojnik. Nakon što su ubili iznemoglog čovjeka nastavili su put dalje. Put je vodio od Dobroše dalje preko Naukovića uz Makljen sve dovde, do Selišća. Upravo tu je ubijen još jedan čovjek koji nije mogao ići dalje. Usmenom predajom sačuvan je spomen na stradalog čovjeka. Predaja ga pamti kao bezimenog, odnosno nepoznatog katolika. Zašto katolika? Vjerojatno zato što je vezan za grob u Dobroši za koji se smatra da je u njemu biskup.“
Nakon što smo dobro promotrili natpis na kamenoj ploči Ivan je nastavio: „Karlo Rajič koji je imao česte i velike glavobolje zavjetovao se ograditi ovaj grob. Nakon što je ogradio grob prestale su glavobolje. Kasnije je spomenik podigao Nikola Rajič i uklesao ovaj natpis. Oko gruba su se okupljali svi koji su čuvali, kosili ili sjekli šumu na Makljenu. Mnogi hodočasnici su dolazili i još uvijek dolaze pomoliti se za svoje potrebe. Evo, ove svijeće, koje se nalaze tu, govore da vjernici i danas posjećuju grob.“
Još jedan grob, još jedna priča, još jedna povijest, još jedno životno iskustvo.
Nakon kratkog odmora započeli smo se spuštati prema Naukovićima, mokrih nogu, vedra duha i ispunjeni novim spoznajama.
