Zgrade u naseljima po planini i ispod planine Ljubuše

Iz teksta ing. Jove Popovića Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši.

Hercegovačka naselja po ovoj planini nose sve karakteristične osobine hercegovačkog seljačkog života i rada. Iako su ta naselja duboko unišla u one oblasti koje su nastanjene bosanskim seljacima, ništa na njima nema što bi bilo pozajmljeno od Bosanaca.

U Rudopolju, a još više pod Proslapskom planinom, izmiješani su planinari iz Gornje Rame (Bosanci) sa Hercegovcima iz mostarskog sreza. Isti životni uvjeti postoje i za jedne i za druge: krševite površine sa malo dobre ziratne zemlje, oskudica žive vode, cijela planina (Ljubuša) bez šume. Bosanci ostaju pri svojim koritima, u koja skupljaju kišnicu s krovova kuća i pojata. Hercegovci grade svoje čatrnje, da u njima sabiru površinsku vodu. Zajedničko im je da i jedni i drugi održavaju na isti način lokve za napoj stoke. Ali razlika je naročito jaka u gradnji zgrada. Bosanci grade sve od drveta: kuća, pojata, ajati, poljoprivredno oruđe, sve je pretežno drveni materijal. Kod Hercegovaca prevlađuje u kućama i u pojatama kamen kao građevni materijal. Samo njihovi ljetni stanovi (kolibe) građeni su od drveta ali na način kako ih grade svi Hercegovci ne na bosanski način građenja planinskih koliba.

Hercegovačka koliba od drveta

Poljoprivredno oruđe i kod njih je pretežno od drvenog materijala. Držanje stoke, njezina ishrana i iskorištavanje, način života i rada u kući i izvan kuće, razlikuje se u mnogome od bosanske okoline. Gradnja ljetnih stanova nije ista na cijelom terenu Ljubuše ni kod Hercegovaca. Na Rudopolju i Trebiševu grade stanove kao jednoćelične zgrade samo od drvene građe. Kako kod hercegovačkih stanova u Dugom Polju, s južne strane Vran planine, tako i ovdje grade kolibu i mlikar jedno do drugog. Glavni građevni materijal je jaka – debela i široka daska. Od dasaka napravljeni su zidovi i to bočni (bedre) kao i prednja i zadnja lastavica. U žlijeb najdonje daske dođe užim bridom druga gornja i tako redom do žlibe. Žliba (žlijeb ispod strehe, oluk) naslanja se sa svoja dva kraja na sohe i pruža se cijelom dužinom bedara. Visina bedara od zemlje do žlibe 1,20 m. Na žlibe uklapaju se daske krova tako da donjim svojim krajem upadaju u žlibu a gornjim se naslanjaju na slime kolibe. Slime predstavlja najvišu liniju krova i poduprto je s obje stane račvastim sojama. Visina slimena iznosi do 2 m. Krov je sastavljen od dasaka koje su blago ukošene i položene jedna uz drugu. Svaki sastav dvaju dasaka prekriven je posebnom daskom. Druga strana krova kolibe pada u istu žlibu u koju i jedna strana krova mlikara. Tako ta srednja žliba spaja u sebi krov kolibe i mlikara a ispod nje je perda (pregrada) između kolibe i mlikara.

Presjek kolibe i mlikara

Obje lastavice – prednja i zadnja – sastavljene su iz istih dasaka kao i bedre samo su te daske uspravljene i podrezane prema nagibu krova. One su uklopljene između dvije paralelne deblje daske, koje su vezane sa slimenom i žlibima. Na cijeloj zgradi su samo jedna uska vrata, na koja se ulazi u kolibu. Širina kolibe kao i mlikara iznosi 3-4 m, dužina 4-5 m. U kolibi se nalazi ognjište i ležišta sa potrebnim suđem za kuhanje jela i 2-3 niska tronožna stolca. Mjesto stolaca za sjedenje se često upotrebljavaju drveni niski pačvuni (kratki odsječci balvana). Tlo kolibe i mlikara nabijeno je zemljom.

Kod nekih stanova nalaze se jedan do drugoga po 3 jednaka odjeljenja (koliba, mlikar i odjeljenje za spavanje). Takva kombinacija je istina rijetka. Ja sam je vidio samo u Trebiševu.

Stan Stanka Kikaša u Trebiševu

Drveni stanovi mogu se rasklapati i prenositi s jednog mjesta na drugo. Njih postavljaju svake godine na drugo mjesto i to obično na one ziratne površine koje treba toriti. U neposrednoj blizini stanova nalaze se torovi sa stokom. Jedno radi boljeg nadzora i čuvanja stoke po noći, drugo radi zgodnije mužnje a treće radi torenja zemlje oko stana. Torovi su sastavljeni od više krila, koja po potrebi premiču s jednog mjesta na drugo. Jedan radnik željeznom polugom (ćuskijom) napravi rupe na mjestima gdje će udariti kolje i odmah u te rupe učvršćava krila torova. Ovaj posao radi s velikom spretnošću i brzinom. Krila torova napravljena su od baskija koje su uvučene u direke. Na sastavcima krila pričvrste jedan direk uz drugi drvenim gužvama. Pored opisanih stanova nalaze se na Podiću, Omrčenici, Slanom Docu, Poljicima i Zlopolju dva druga kroja stanova. Jedan je pretežno od drvene građe sa krovom od daske ili slame. Drugi je od suhozidine sa slamnim krovom.Razlika između ovih koliba od drvene građe i već opisanih postoji u tome, što su kod ovih bočni zidovi mnogo niži. Ne zovu ih bedre nego oplate. Daske od kojih prave zidove nisu položene jedna po drugoj nego koso u zemlju zabijene jedna pored druge. Njihova visina iznosi 50-60 cm. Na tako sastavljene oplate polože žlibe a na ove i na slime polaže se krov. Sve do pod krov oplate su zatrpane busenovima zemlje, da bi tako unutrina kolibe bila stabilnija.

Kao što su me kuće bosanskih planinara na planini Raduši mnogo podsjećale na postepeni razvoj stanova naših planinskih stanovnika tako isto i ove hercegovačke kolibe sa oplatama zatrpanim busenjem. One su proizvod praiskustva da je zemlja najbolji prirodni izolator i od zime i od topline. A pošto se prostorije za stanovanje ne grade više pod zemljom nego na njezinoj površini to se barem jedan dio njihov opet zaštićava nanesenom zemljom. Na prednjem somiću nalaze se uska vrata, a kod zadnjeg u unutrašnjosti kolibe ima ognjište. Ležišta nema, nego po zemlji bace pokrovce ili gunjeve i tako leže. Kada je na polju čisto onda mlađi spavaju pod vedrim nebom samo se pokriju gunjevima. Djeca i stari ljudi redovno spavaju u kolibi.

Na isti način građen je i mlikar. On stoji naprama kolibi, sučelice vrata prema vratima.

Mlikar je redovno pokriven krovinom a prednja i zadnja lastavica obložene su slamnim snopićima. Kod svakog stana nema pored kolibe i mlikar nego su oboje u jednoj prostoriji.

Treći kroj kolibe je od suhozidine sa krovinom. Suhozidina (suhomeđina) je kao i kod svih hercegovačkih koliba pravljena od netesanog kamena prosto naslaganog, bez spoja sa malterom. Visina zidova je 1,20 m a debljina 30 do 40 cm. Na te zidove dođu vinčanice i na njih se vežu rogovi sa krovinom. Prostor između somića i krova zatvara daska ili slamni splet. Na jednom bočnom zidu nalaze se vrata, jedini otvor u zidovima, jer prozora nisam do sada vidio na kolibi. Gdje su kolibe od suhomeđine tu nema posebnog mlikara. Obično je samo jedan pregradak kolibe određen za uspremu mliječnih proizvoda i potrebnog posuđa.

Hercegovačka koliba od suhozidine na Podiću

Kolibe od suhomeđine grade po Ljubuši u dva slučaja: ako se sve ziratno zemljište jednog vlasnika nalazi u jednom cijelom komadu, ili ako je to zemljište vrlo malo. U oba slučaja nema potrebe, da se svake godine koliba postavlja na drugo mjesto.

Unutrašnji raspored kolibe kao i namještaj i posuđe isti je i sa istim nazivima kao i kod Hercegovaca nastanjenih ispod Vran planine, po Dugom Polju. Po visokim poljima između Vrana i Čvrsnice i Vrana, Raduše i Ljubuše nastanjeni su pretežno planinari iz istih srezova (iz mostarskog i ljubuškog). Stoga su im zgrade kao i način rada isti.

Pored kolibe i mlikara druge glavne zgrade čine pojata i kuća. I jedno i drugo nalazi se obično daleko od ljetnog stana, negdje na ziratnom zemljištu pri kakvoj strani ili brežuljku. Pojata je građena od čvrstog tesanog kamena, koji je vezan malterom. Zidovi su visoki s donje strane (od polja) 1,50 m. U cijeloj toj visini nisu ničim zaštićeni. S gornje strane (od brda) zatrpani su zemljanim nasipom ili su ukopani u stranu tako da se iznad zemlje izdižu jedva 50 cm. Na gornjoj lastavici nalazi se ulaz (vrata) u tavan pojate. Donja lastavica kao i somić potpuno su zatvoreni. Po donjem somiću i u zidu do njega često se nalazi otvor (prozor) a na postranom zidu su vrata u donji dio pojate i u sobu. Pojate su ne samo čvrsto građene nego su i tople. Naročito im je krovina vješto izrađena. To je mnogostruko ispodvlačena raževa slama između gusto udarenih žioka tako da taj krov ne samo potpuno zatvara tavan od kiše i snijega nego i od prodiranja vanjskoga zraka. Obje lastavice zatvorene su kamenim zidom ili također slamnim spletom. Gornji prostor pojate – tavan – može da primi do 100 tovara sijena. Donji prostor također je vrlo prostran i udešen je za zimsko prebivanje stoke. Jedan ugao zauzima obično sobica za pastire, koji čuvaju i hrane goveda i konje.

 Hercegovačka pojata na Svinjači

Ali kao što sam već spomenuo bogatiji planinari grade pored pojate zidane kuće sa po dva-tri odjeljenja. (Takve kuće vidio sam kod Joze Matkovića i Nikole Zupca na Rudopolju; Živka Karačića i Ivana Šolje na Trebiševu; Revenića, Sivrića i Franje Primorca na Zlopolju). Te njihove kuće čvrste su kao gradovi sa zidovima debelim po 30-40 cm, sa malim uskim prozorima i malim vratima. Pokrivene su obično krovinom.

Pored kuća i pojata nalaze se obično čatrnje po jedna do dvije. Njih grade od tesanog kamena koji na sastavima zaliju cementom. Čatrnje su šćemerene, tj. presvođene. Svoje građevine izgrađuju sami. Posebne majstore uzimaju samo za izradu krova i drvenih dijelova.