Zornica i vrijeme koje se nikada ne zaboravlja
Zornica… Na sam spomen, obuzme me dragost, sjeta. Kada sam bila dijete ništa me nije toliko radovalo niti ispunjalo nekom unutarnjom toplinom kao pomisao: sutra je Zornica (jer se nekada u mjestu gdje sam odrasla, Misa zornica slavila samo na prvi dan Božića). Na Badnji dan kod nas se postilo. Jela se samo nemrsna hrana pa smo dva moja brata i ja jedva čekali da otkuca ponoć da bismo mogli pojesti kolač, meso, maminu sarmu od koje je mirisala cijela kuća, a koja je svake godine na Badnju večer upravo u tom trenutku, nakon ponoći “krčkala” na “šporetu”. Kada bi se do sita najeli, ne bismo spavali, jer čekali smo da izbije pet sati ujutro da bismo se mogli spremati za Zornicu. Mama bi ugasila svjetlo a kuću bi obasjavala samo vatra iz “šporeta”. Polijegali bismo po kaučima a otac bi počeo pričati priču o lisici koja je voljela med, te kako je svojom lukavošću nadmudrila čak i medvjeda. Slušajući priču, uljuljkani očevim glasom, toplinom i svjetlucanjem vatre, trljali bismo oči da otjeramo san.
Misa je počinjala u šest sati, a do crkve bi nam trebalo dvadesetak minuta pješice. Obukli bismo se u toplo, tri-četiri sloja odjeće, te s ocem i rođacima krenuli bismo put crkve. Pred nama djecom išli bi stariji i razgrtali nogama snijeg (znao bi napadati do iznad koljena) i pravili prtinu da bismo mogli nesmetano koracati. Ali djeca ko djeca, snijeg mami, pa bismo znali skrenuti s utabane staze i skakati, bacati se po snijegu koji je nemilice padao, pa bismo do crkve bili mokri do kože. Ali nismo osjećali studen, neka neopisiva radost bila je u nama. Pokretala nas je, vukla do udaljenoga brežuljka na kojem se nalazila malena crkva, pa smo kao bez daha hitali do toga mjesta, gdje je u noći, na osami, tinjalo maleno svjetlo.
Uvijek bismo došli nešto ranije, gdje se pred crkvom već okupio svit. Odrasli bi se pozdravljali glasno i uz smijeh, a mi, djeca, uplašeno bismo i postiđeno stajali sa strane, rukama promrzlim od studeni hvatali se očeva kaputa, strahujući da će netko od toga starijeg svita možda i nama pružiti ruku na pozdrav. Misa je trajala nešto manje od sat vremena. Svećenik bi svake godine propovijedao o čitanju iz Staroga Zavjeta kako je nastao prvi čovjek, zašto je važno zajedništvo i kako trebamo voljeti svakoga čovjeka, a da na taj dan, ako nas je netko nekada i uvrijedio, moramo znati oprostiti. Njegov mirni i topao glas odzvanjao bi u toj seoskoj crkvici, a za sve vrijeme propovijedi vladao je muk. Čak smo i mi djeca stajali mirno, bojeći se i pomaknuti s mjesta, da tu nesvakidašnju ljepotu i mir ne bismo narušili. Poslije Mise izišli bismo pred crkvu, već bi se razdanilo i tada bi nastupilo veselje. Žene bi muškarce nudile rakijom, mesom, a nas djecu kolačima. Smijalo se, pjevalo, djevojke i mladići bi se “zagledali”, a mi djeca sve to s nekom neobjašnjivom dragošću upijali, pogotovo kada bi stariji počeli pričati kako je nekada bilo za Zornicu. Te bismo priče slušali kao “omanđijani”, očiju koje izražavaju čuđenje, nevjericu… Tako bi stric Jure počeo priču kako je čuo da je u nekom selu na Kupresu bila crkva u koju su dolazili ljudi koji su živjeli daleko od sela, u planini, te kada bi rano ujutro dok je još mrak kretali na Zornicu u stopu bi ih pratili vuci. Vuci nisu zavijali niti ih napadali, nego bi ih na odstojanju, gazeći za njima po dubokom snijegu, pratili sve do crkve. Kada bi Misa završila i ljudi izišli pred crkvu da se provesele, vuci bi uporno čekali da graja prestane i da se ljudi raziđu da bi na miru mogli jesti meso koje bi im ostavljali. Kazivao bi tako moj stric i govorio: “Samo se vi smijte…”, jer nitko mu nije vjerovao osim nas djece, koja smo svaku njegovu riječ upijali i vjerovali u nju kao u “Božje slovo”.
Nakon njegove besjede, opet bi se pjevalo i igralo (gusti snijeg mekan kao pamuk i dalje je padao) te bi tako promrzli pred crkvom ostajali po sat-dva, da bi potom puni dojmova i neke topline koja bi se “zaledila” u nama, krenuli kući, u selo, koje je već bilo grotlo smijeha i veselja. Orilo se od pjesme, a stariji bi (za njima mi djeca kao priljepci) išli od kuće do kuće čestitati Božić, proveseliti se, zajedno se radovati.
Kada poželim takvu Zornicu (a činim to svake godine), zatvorim oči, pratim stope moga oca i rođaka koje razgrću snijeg ispred mene, te uprem pogled u ono svjetlo koje u daljini prigušeno svijetli… A za mnom u stopu idu vuci.
Željka Pandža
