Bez obijesti i krađe

Koliki praznoglavci zauzimaju mjesto koje im ne pripada, mjesto kojega nisu dostojni ni strukom ni moralnošću. I kad ih se na to upozori, umjesto da se suoče sa sobom, oni čine sve da se i dobronamjernim kritičarima osvete i da ih društveno zatru.

Piše: prof. dr. fra Ivan Šarčević, Polis.ba

Ako možda i nemamo iskustvo teške patnje kojoj ne znamo razloge ni smisao, onda zacijelo tu oko nas, u našoj obitelji, u našem susjedstvu, među znancima sigurno ima ljudi koji mnogo vremena, neki i čitav život pate uslijed neke neizlječive bolesti, nekog nedostataka ili promašaja, ili nose prekomjerni križ patnje svojih bližnjih: teško bolesnoga muža, žene, dementnog roditelja, patnju djeteta s intelektualnim poteškoćama. Oni skoro čitava života, od jutra do sutra, predano i brižno pomažu svojim nemoćnim bližnjima. I mnogi to čine jedinstveno mirno, neshvatljivo poletno i radosno, bez slobodnog vremena, krajnje smanjenih mogućnosti i želja, bez povlastica zabava i putovanja.

Ta je patnja, reći će vjernici, čak Božje milosno davanje

Neki će odustati od vjere, možda i prokleti Boga, a neki će ući u razgovor s Bogom i, poput Joba, uložiti svoje protestne molitve ali ustrajat će u vjeri i u najtežim trenucima i, opet poput Joba, sa sigurnošću tvrditi: Ja znam: izbavitelj moj živi!, ili će, poput Isusa na križu, izreći ne molitvu sumnje u Božju zauzetost, nego vapaj bolno nestrpljive ali snažne i sigurne vjere: Bože, Oče moj, zašto si me ostavio? Ostavio si me, ali tu si negdje!

No, osim spomenutih, postoje i patnje kojima znamo uzrok, koje nanosimo jedni drugima i to iz puke obijesti, iz podivljale slobode i zavisti, iz lakomosti za imanjem i položajem, iz požude za novcem, seksom ili za vladanjem. Rat je najužasnije ljudsko zlo iz obijesti, iz preuzetnosti u svoju osobnu ili kolektivnu nadmoć, snagu i veličinu, iz pouzdanja u oružje svoga blagostanja.

Zoran primjer obijesnog ponašanja, koji može poslužiti za razne patnje iz obijesti, jest korumpirani biblijski kralj Ahab. Taj nezasitni vlastodržac i tiranin iz obijesti svoje moći, iz preobilja svoga posjeda i vlasti koja mu je popila pamet, oduzima jedino što Nabot ima, vinograd, baštinu otaca. Zajedno sa svojom opakom ženom, kraljicom Izabelom, Ahab ozloglašuje nedužnog Nabota za krivovjerje; krivi suci mu presuđuju smrt i on  biva ubijen. Nitko se ne protivi, tek prorok Ilija, jer mnogi «normalnim» smatraju da kralj može slobodno raditi što hoće, uzimati, krasti tuđe, neki mu odano služe u njegovu zlodjelu.

Pun je svijet Ahaba, Izabela i Nabota, i danas

Patnje iz obijesti uzrokuju mali i veliki egomani, goropadni kućni bogovi ili autoritarni vlastodršci, ljudi «nesretni» iz raznih razloga, nerijetko nepoznatih i njima, jer ne poznaju sebe, zapravo ne žele suočiti se sa sobom, jer su slabih odnosa s onima koji im ne laskaju nego bi ih upozorili na njihovo zlo, jer su bez iskrena odnosa s Bogom makar se čak šepurili na svetim mjestima kao pobožnici. Takvi se, naime, nikada ne spuštaju do u dno sebe, u najmračnije zakutke svoga nečovještva, u svoje točno određene promašaje i zloće, nego uvjeravaju i sebe i druge da se bolji ne može biti. Ništa tu ne znače njihova uopćena priznanja tipa svi smo nesavršeni, grešni.

Takvi se baš skrivaju iza svih, mnoštva i općih frazetina

I ništa tu ne pomažu kritike i upozorenja, ni ona iz ljubavi, pa ni vjera u Boga, jer nigdje se upravo ne događa tako bezočna izopačenost i ne nanosi patnja iz obijesti kao u Crkvi i kod duhovnih egomana – kod ljudi intelektualnih i uopće duhovnih profesija. Takvi iz bahate superiornosti, iz blagostanja i obijesne slobode i zavisti nanose patnju ili teroriziraju one koji im smetaju, često pod maskom pravovjernosti, ljubavi prema Bogu, pod prividom uzorne moralnosti i profinjene pobožnosti. Kojom silinom svoga ratničkoga arsenala neki crkveni prelati ratuju protiv slobode mišljenja i vjere, dobar pokazatelj je činjenica što u njihovom rječniku nema riječi poput slobode, milosrđa, praštanja, ljubavi, radosti zbog pokajanja i veselja zbog iznova zadobivene nedužnosti.

Puno se patnje nanosi drugima krađom njihova dobra glasa. Nije rijetkost da upravo neispunjeni duhovnici, jer preziru i knjigu i meditaciju, jer su im drugi samo sredstvo moći i ugode, jer izmiču susretu s Bogom, ništa drugo ne rade nego spletkare, šire bezočne laži i ozloglašuju svoje bližnje. Koliko patnje nanose oni koji drugima kradu sretan život, oduzimaju im mirnu budućnost, lišavaju druge radnoga mjesta

Koliko na primjer trpljenja i potlačenosti podnose ljudi zbog pijanstva, raznih obijesnih i forsiranih nasilja i ovisnosti svojih bližnjih. Koliki su ljudi samo sredstvo neodgovornih ili krivo ambicioznih roditelja ili su predmet šikaniranja i nepravdi za imanjem ili vlašću nezasitnih poglavara i vlastodržaca. Neke ljude prate nespoznate traume koje su im još u djetinjstvu uzrokovali njihovi bližnji, bližnji prometnuti u fizičke ili duhovne diktatore.

Puno se patnje nanosi drugima krađom njihova dobra glasa

Nije rijetkost da upravo neispunjeni duhovnici, jer preziru i knjigu i meditaciju, jer su im drugi samo sredstvo moći i ugode, jer izmiču susretu s Bogom, ništa drugo ne rade nego spletkare, šire bezočne laži i ozloglašuju svoje bližnje. Koliko patnje nanose oni koji drugima kradu sretan život, oduzimaju im mirnu budućnost, lišavaju druge radnoga mjesta. Koliki bahati likovi tlače druge, posebno žene i djecu, prekomjernim radom ili uskratom pravedne plaće. Koliki u Crkvi kradu zajednički novac i poput Jude, tobože zaduženi za siromašne, ustvari karitasom pljačkaju i brinu se samo o sebi!

Koliko je onih koji iz obijesti kradu dušu malenima, raznim zavođenjima, ucjenama, potkupljivanjima, koji iskrivljuju vjeru u Boga, u Isusa, kojima su propovijedanje evanđelja i Isusov križ sredstvo za vladanje nad drugima, kojima je Crkva osiguravajuće društvo ili niša njihova nečovještva, ugode i lijenosti, seksualne perverzije, pljačke i simonije. Koliki oduzimaju pravo na istinu i lišavaju ljude pravih informacija, koliki poput Pilata nameću svoje istine i svoj a ne Kristov mir.

Koliki praznoglavci zauzimaju mjesto koje im ne pripada, mjesto kojega nisu dostojni ni strukom ni moralnošću

I kad ih se na to upozori, umjesto da se suoče sa sobom, oni čine sve da se i dobronamjernim kritičarima osvete i da ih društveno zatru. Koliku patnju nanose oni koji iz zavisti i uskoće, iz straha i praznine duha oduzimaju drugima mogućnosti i prava koja su sebi obilno namakli, koji ulažu sve da i najbližima unište snove, da im odrede/unerede život, da ih onemoguće u dobru. I sve to rado čine u svetim haljinama, s parolama o ljubavi prema Crkvi, s frazama bogoljublja i rodoljublja.

Ahabovo zlodjelo očituje da se iz obijesne krađe redaju nova i sve veća zlodjela, do ubojstva. Tragično je što u našoj kulturi enormne krađe privatnoga i zajedničkoga dobra, nacionalizacije i privatizacije uopće se ne smatraju krađama, nego nečim normalnim, nečim na što glavešine i režimi imaju pravo. I to se stalno događa. I danas. Ova zemlja, Bosna i Hercegovina, je masovno pokradena zemlja. Kradu masovno i «vjernici» i te krađe nikada ne ispovijedaju.

Krađa, pokazuje to zgoda oko Nabotova vinograda, odnosi se na krađu stvari, tuđega posjeda, ali što je još sudbonosnije i na krađu slobode i prava, na zakidanje u mogućnostima, u sreći i radosti, u konačnom na krađu života. Vlastodršci i muški i ženski ukrali su život nevinome.

Vlast i novac, obijest i krađa, stapaju se u jednom nekarakteru. Inače takvi se ljudi čuvaju međusobnih sukoba, sve dok imaju za bogat plijen – malene i nedužne. U tom smislu shvatljivo je ono što Pismo kaže da su se oko Isusove osude na smrt, oko krađe života tom pravedniku, sprijateljili nepomirljivi vlastohlepni i srebroljubivi protivnici – Herod i Pilat

Za mnoge je dakle normalno krasti, naročito za ljude na vlasti, posebno zajednički, tuđi novac

Takvima novac nije sluga, nego gospodar; nije sredstvo, nego cilj. U krađi kao i u pohlepi za vlast, teško se ima mjera, jer «težnja za vlašću i posjedovanjem ne poznaje granice» (Papa Franjo, Evangelii gaudium). Čovjek kojega je opsjelo vlastohleplje često se sav dadne na unesrećivanje svojih nevinih protivnika. Takvi uživaju da na čistu miru okrivljuju poštene, da se bezočno obrušavaju i za čitav život nanose štetu moralnijima od sebe. I redovito se u tom predstavljaju «žrtvom». Slično vlastohlepnom, i srebroljubac i nemoralni bogataš s užitkom krade od sirotinje i uopće ne osjeća da čini nešto loše.

Naprotiv, kao što onaj koji ima moć i položaj kojih nije dostojan, a on misli da je za to bogomdan, slično je kradljivac uvjeren da mu sve pripada. Tiranija prvih i drskost drugih znaju se spojiti u jednoj osobi. Vlast i novac, obijest i krađa, stapaju se u jednom nekarakteru. Inače takvi se ljudi čuvaju međusobnih sukoba, sve dok imaju za bogat plijen – malene i nedužne. U tom smislu shvatljivo je ono što Pismo kaže da su se oko Isusove osude na smrt, oko krađe života tom pravedniku, sprijateljili nepomirljivi vlastohlepni i srebroljubivi protivnici – Herod i Pilat.

Nije istina da što više imaš, više vrijediš

Čovjek može sve imati, može zadobiti čitav svijet, kaže Isus, ali baš tada može sebe izgubiti – izgubiti sve. Sebe se gubi najviše kad se izgubi pravedan odnos prema bližnjima, jasno, i pravedan odnos prema protivnicima, neprijateljima, onda kada se krade imanje, sloboda, sreća, život bližnjemu.

Zlo iz obijesti đavolska je rabota koja ne podnosi sretne ljude, nego razvrgava svako dobro i ne smiruje se dok ne zametne kavgu i rat i među najbliže. Zlo iz obijesti ne podnosi prijateljstva, nego zna samo za sebične interese. Nabotu i sličnim Božjim «siromasima» ostaje jedino nada u Boga vječnosti, u pravednoga Izbavitelja, i pokoja prijateljska riječ podrške i utjehe. Uzvišeno djelo na zemlji je ne stvarati muku drugima, ne krasti im život, nego im biti konkretna pomoć, naročito u patnji.