Bezbožno društvo i bolesna religioznost

Religija se stavlja u službu ideologije i praktično niječe vjeru, jer čovjeka odvraća od vječnog, od Boga i usmjerava ga prema konačnom i prolaznom, naciji ili državi

Piše: Jozo Šarčević, polis.ba

U bh. društvu je moguće da udarna vijest dana bude konverzija dvoje ljudi iz jednog u drugi kolektivitet. Posebno su „gorile“ društvene mreže i portali u Sarajevu dok nije stigao demanti na lažnu vijest da je konvertit na islam u krvnom srodstvu s, hijerarhijski gledano, prvim čovjekom Katoličke crkve u BiH, nadbiskupom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem. Na jednom je portalu za manje od sat vremena vijest podijeljena gotovo tisuću puta, kad je stigao demanti, odmah je povučena s naslovnice. Službeno opovrgavanje vijesti je pak za sat vremena svega deset puta podijeljeno. Senzacionalističko-manipulativno novinarstvo prilagođeno je svijesti prosječnog pojedinca u bh. društvu.

Prevladavajuća atmosfera u jednom društvu najčešće je odraz strukture svijesti većine pojedinaca koji čine to društvo

U bh. društvu na sceni je već desetljećima vlast nacionalističkih ideologija, pomiješanih s religijskom simbolikom jedne od tri monoteističke religije. One su postavljene kao najviša vrednota, vrijednost pojedinca ogleda se u kojoj mjeri služi ideologiji, kolektivitetu i vođi. Ne gleda se na čovjeka kao na slobodni subjekt, već kao na objekt, sredstvo u službi ideologije. Kao pojedinac on nema vrijednost.

Ovakav mentalitet, stanje svijesti, najveći je čovjekov neprijatelj zato što niječe postojanje unutrašnjeg čovjekovog svijeta, dubine u kojoj otkriva slobodu i ljubav, gdje slobodno pravi životne odabire i sazrijeva u borbi s brojnim unutarnjim proturječjima. Ideologija pak ima već spremnu istinu, koja je uglavnom magloviti imaginarij, a koju treba slijepo prihvatiti i slijediti. Ideologija uvijek može računati na veliki broj sljedbenika zato što mnogi radije prihvaćaju „gotove“ istine i rješenja, umjesto da se bore za osobnu unutarnju slobodu i osobni životni put. Ulog je ovdje velik jer se radi o ljudskom životu koji je jedinstven i neponovljiv. Pristati na društveno determiniran i neosoban život ili kroz slobodu tražiti vlastiti put?

Ponajbolje odgovore na ovo pitanje dali su personalistički filozofi, kao što je Rus Nikolaj Berdjavev

Prema njemu, sloboda je suština ljudskog bića. O realizaciji slobode na osobnoj razini ovise također osobna sreća, ljubav i kreativnost. Jedino društva u kojima prevladavaju takvi pojedinci su slobodna i uspješna društva. Sloboda je dublja od samoga čovjekovog bića, iz nje se ono određuje i kroz nju bira svoj put. Društva u kojima se nametnutim stavovima i uvjerenjima guši osobna sloboda, od pojedinaca se prave robovi koji žive u strahu od samih sebe, zato što nisu nikada otkrili unutarnju dubinu, i „spas“ pronalaze u kolektivitetu. Što je kolektivitet brojniji, to više raste osjećaj sigurnosti, a „istine“ koje on nameće izgledaju vjerojatnijima. Te pak „istine“ za pojedince, članove kolektiviteta, nisu egzistencijalne, nisu ih unutar sebe otkrili i spoznali, zato se uvijek traži potvrda izvana, u broju, u masi. Otud i radost kad pojedinci iz drugih kolektiviteta postanu dio našeg, jer nam time umanjuju sumnju; ili oni pak postaju bijesni kada im netko napusti kolektivitet jer im time povećava sumnju u ono što vjeruju. (Njihov izdajica je naš prijatelj, naš izdajica naš najveći neprijatelj!)

Bez slobode nema ni onog najljepšeg otvaranja i darovanja drugom – ljubavi, a oboje, sloboda i ljubav, nužni su za stvaralačko, kreativno otvaranje prema svijetu

Jedino u toj dinamici čovjek prevladava unutarnje mračne sjene straha, tjeskobe, sklonosti zlu te izgrađuje samopoštovanje i integritet. Svaki ljudski život je jedinstven i originalan, a ta se originalnost društveno očituje kroz spomenutu unutarnju duhovnu dinamiku. Taj put je prilično zahtjevan i većina ga ne slijedi. Neki misle da se njihov život iscrpljuje u zadovoljenju neke „više“ ideje. Neki pak ljudi u ideologiji vide priliku, najčešće to rade nesvjesno, da gospodare nad drugima (drugim nacijama, manjinskim mišljenjima…). To se često radi nametanjem osjećaja krivice, strahom, zlopamćenjem. Svaki pojedinac koji igra u tom kolu, rob je vlastite volje za gospodarenjem. U takvom stanju svijesti, religijska nadmoć se gleda kao ulaznica Bogu. Ako je konvertit u bliskom srodstvu s, primjerice, jednim kardinalom, onda se na konvertitstvo gleda kao na dokaz koja vjera je „prava“.

Kada se ideologija pomiješa s vjerom, ona dobiva demonsku snagu zarobljavanja

Ako na mjesto Boga dođe nacija ili država, onda se kroz interese jedne ili druge tumači i prihvaća cijela zbilja. Religija se stavlja u službu ideologije i praktično niječe vjeru, jer čovjeka odvraća od vječnog, od Boga i usmjerava ga prema konačnom i prolaznom, naciji ili državi. Religija tako postaje ideologija bez Boga, a njezini sljedbenici su ustvari praktični bezbožnici koji misle da služe Bogu.

Slobodni pojedinci su pretpostavka slobodnog društva u kojem će se poštovati sloboda izbora i sloboda savjesti. S druge strane, teško se može očekivati od ljudi koji robuju ideologijama da će se boriti za društvenu slobodu. Jednostavno u svojemu biću nisu otkrili slobodu, nisu upoznali tu stvarnost. Takvi imaju svoje razloge da se bore za ropstvo, da čak ginu za ideologiju.

To nas ipak ne smije obeshrabriti na putu otkrivanja unutarnje slobode, ljubavi i kreativnosti. Tko slijedi taj put, borit će se za društvo u kojem će čovjek pojedinac uživati sva prava i slobodu, koja naravno uključuje odgovornost i brižnost za druge, društvo u kojem će čovjek biti najveća vrednota, iznad svake ideje

Budući da imaju veliki utjecaj na oblikovanje svijesti kod ljudi, medijski radnici imaju posebno veliku odgovornost. Međutim, mediji su postali – to svjedoči i ovo izvještavanje o konvertitstvu – najveći uništitelji uzvišenoga ljudskoga dostojanstva: slobode pojedinca i njegove privatnosti; stvaraju i podržavaju ideologije, i to one danas najgore – religijske ideologije ili ideologizirane religije (političke religije) zajedno s najgorim politikama. Stvorena je tolika buka oko vijesti o vjerskom prelasku da s pravom trebamo očekivati reakcije glavnih institucija društva, a ne da se plovi od neodgovorne medijske agresije do besramne verbalne agresije. Treba ne samo ponovno učiti čitati i slušati vijesti, nego iznova se učiti vjerovati!