BILILO: Oaza mira ispod Trišnjika u Donjoj Rami

Koliko god se činilo da poznajemo svoj kraj sa svim njegovim osobitostima, uvijek nas nešto ugodno iznenadi. Krenuli smo u još jednu „foto patrolu“ Donjom Ramom. Dok smo se spuštali prema Gračacu povremeno smo stajali da udahnemo svježi zrak u ovo pretoplo vrijeme koji dopire od ono malo rijeke Rame što je ostalo od njezina zarobljavanja u Ramsko jezero.

Na Gračacu skrećemo s magistralnog puta M16.2  i pored crkve uputismo se kroz Gračac prema Trišćanima, ostavljajući za sobom zeleno-privlačno Jablaničko jezero.

Foto: Trišćani

Vijugavom lokalnom cestom penjemo se kroz Trišćane, prolazimo pored zadnje kuće, a put nas vodi još dalje. Uspinjemo se i uspinjemo kroz šumski put i kada se učinilo da nema dalje ukaza se prekrasan prizor, Bililo ispod Trišnjika.

Foto: Bililo

U prvi mah se učinilo kao da tu nema nikoga i da je kuća koja se ugledala kulisa za neku bajku ili povijesnu priču.No, ubrzo se ugledaše automobili i začuše glasovi, smijeh, nazirala se radost… Približavanjem se počeše razaznavati detalji. Kamena kuća uz koju je uređena terasa glavni je dio oko kojeg se sve odvija.

Pred tim zanimljivim kamenim zdanjem dočekaše nas članovi obitelji Tolj

Foto: Miro, Ružica i Stanislav Tolj

Započeo je znatiželjni obilazak kamene kuće na kojoj su vidljivi veliki tragovi rekonstrukcije. U svega nekoliko rečenica lako shvatite da su se članovi obitelji Tolj rasuti po cijelom svijetu, čak do Amerike i Chicaga, okupili oko svog obiteljskog gnijezda kojega nisu zaboravili. I nije to samo sastajanje jednom godišnje koje je kod njih već petnaesto po redu. Ovdje je riječ o vraćanju iz povijesti stare obiteljske kuće te stavljanje u punu funkciju kako bi se moglo doći ovdje i odmoriti od suvremene vreve i užurbanosti.

Foto: Stara obiteljska kuća dobila je novo ruho i naziv “Vila Bililo”

Jednog od najagilnijih članova ove široke obitelji Stanislava Tolja upitali smo o njihovom trudu da obnove obiteljsko imanje: “Rođen sam ovdje i u rodnom listu mi piše mjesto rođenja Ravnica. S ocem Rudolfom sam mijenjao mjesto boravka od Trebinja, Đerdapa i drugih mjesta,  jer je radio u Hidrogradnji. Ja sam završio u Sarajevu, a sada u Americi. Ovo je kuća našeg pradjeda. Iako svi žive u Zagrebu želim da ovdje ostane ova kuća u koju će dolaziti stalno. Ovdje je bila najprije jedna kuća, a onda kako se obitelj širila tako se i dograđivalo. Svi ovo ovdje obnavljamo, svi smo kao obitelj i želim da se tako uvijek držimo.”

Stanislav je daleko u Chicagu, ali je tu svake godine. Ove godine je čak s određenim zdravstvenim problemima doletio iz daleke Amerike na vikend samo da bi udahnuo domaćeg zraka i družio se s rodbinom i prijateljima.

Nije on jedini  koji voli svoje mjesto u koje ga uvijek srce vuče. Tu je i Miroslav sa svojom suprugom Ružicom i  djecom, bratićima, sa svima koji su povezani s obitelji Tolj. Oni su se poslom i trenutnim življenjem stacionirali u Zagrebu i okolici, ali je očito da je njihovo srce ovdje.  Iz razgovora s Miroslavom u svakoj riječi osjeti se oduševljenje onim što obnavljaju kuću.

Foto: Ružica i Miro Tolj

„Supruga i ja smo najmanje deset puta godišnje. Ja se liječim kad sam ovdje i samo čekam kad ću u mirovinu da budem stalno ovdje. Uredili smo nekoliko prostorija i nastavljamo stalni rad na obnovi. Znaju mi nekada ljudi reći zašto ne ulažeš novac u apartman na moru i iznajmljuješ, ali meni to ne čini zadovoljstvo. Kada dođem ovdje u ovo svoje rodno mjesto onda sam najsretniji. Ja sam ovdje rođen, išao sam sve do kraja osmog razreda pješice nekoliko kilometara na Gračac u školu. Bilo snijeg, bilo kiša išao sam. To je moja ljubav.  Hvala Bogu pa je moja supruga Ružica sve to prihvatila, jer da nije nje sve bi palo u vodu. Ovdje se odmaramo u ovom miru“, kazao je Miroslav dok se Ružica smješkala i davala do znanja da je ona taj tihi motor koji stalno pogoni kotač.

Zanimljivo je bilo uočiti s kojom radošću i strašću Mirina  supruga Ružica podržava njega i njegov, odnosno, njihov rad. Iako je rođena u Iloku u obitelji Ivandić koja je iz Trišćana odselila u Ilok, svoju ljubav je našla upravo ovdje između Ravnice i Trišćana. Dolazila je često kod djeda i kao da ju je nešto vuklo u ove krajeve. Te godine kad se upoznala s Miroslavom umro je djed, ali je Ružica nastavila dolaziti kod svojih strina, a ljubav je jačala.

„Mi smo gore u Zagrebu i Sesvetama stalno na asfaltu i u autu. Radimo gore i imamo svoj obrt. Mene tata pita šta to ima u tom Bililu? A ja mu kažem da nema ništa i to je ono što mi paše. Jednostavno se odmoriš od auta i od svega“, kazala je Ružica.

Zanimljivo je bilo čuti Miroslavova bratića Maria koji ne krije svoje izrazito pozitivno raspoloženje što je ovdje. „Ja ne bih ovo propustio nikada. To je moj stric i ja ga podržavam. Rođen sam u Prozoru i kao klinci smo dolazili. Volim svoj kraj i to nije navika. Uvijek kažem da sam iz Rame. U Prozoru su rođene još jedna sestra i mlađi brat, a najmlađa sestra je rođena u Njemačkoj“, kaže Mario.

Miroslavov sin Matijas, iako rođen u Zagrebu, o Bililu i njihovom obiteljskom poduhvatu priča kao da je do jučer tu živio: „Mojih petnaestak prijatelja koji nemaju veze s ovim krajem uvijek su rado ovdje s nama. Dolaze već godinama i lijepo im je. Jedan prijatelj je jučer odveo mamu na more da mu čuva djecu, a sa suprugom je vratio ovdje. Ljudima je dosta buke i galame u Zagrebu i jedna čekaju da pobjegnu. Stanko i tata su sve pokrenuli i onda smo se mi zapalili.“

Obitelj Tolj je u Domovinskom ratu platila cijenu. Svoj život dao je Zvonko kao pripadnik saniteta HVO Brigada Rama.

U obnovi kuće angažirali su susjeda Ivu Topića Bačvarova koji vodi računa da svaki kamen ima svoje odgovarajuće mjesto u obnovi kuće. On je uvjerenja da će uskoro i do ove oaze doći asfalt kao i drugih naselja u općini Prozor-Rama. Pri pomoći im je uvijek i susjed Stipo Topić, kao i svi drugi iz Trišćana.

Mirina i Ružičina djeca su već izabrala ime ovog ugodnog kamenog zdanja. A kako drugačije dati ime nego „Vila Bililo“.  Unutrašnjost obnovljenog dijela kuće je ambijentalna i neodoljiva. Iako svi daju svoj doprinos u pojedinim detaljnim uređenjima najviše vodi računa Ružica. Zamjetno je da se odiše rustikalnošću i dok razgledate taj ambijent kao da tonete u neku prošlost. Osjeća se spoj tradicije i nekadašnjeg života sa sadašnjim vremenom. Kao sa se želi kroz sve protkati nit poveznica predaka i novih naraštaja. Posebno mjesto u ovom, sada već domu zauzima i pjesma koju je tata Miro dobio na poklon od djece, dok susjedni zid krasi razigrana polica, unukin poklon koji je sama izradila.

 

Dok smo obilazili i razgledavali ono što se do sada uradilo već se čula lagana pjesma okupljenog društva na terasi

Ubrzo je raspoloženje postajalo na vrhuncu uz posebno angažiranog pjevača i harmonikaša Ivana Kolakušića Poštara.  Na terasi se našlo društvo od kršne Hercegovine, preko ravne Slavonije, bijelog Zagreba grada, zelenog Zagorja pa sve do daleke Amerike.

Miro je kao pravi domaćin vodio brigu o svakom gostu i bio izuzetno dobar glazbeni urednik večeri i rado je pjevao. Kada on ne bi stigao poslužiti goste, prijatelje i susjede tu su bili njegovi bratići i djeca. Iz tog susreta vidjelo se da dišu kao jedna obitelj.

Iz svake izgovorene riječi, onog slatkog udisaja zraka, večernje pjesme osjeti se domoljublje, Bililoljublje ili Ramoljublje. Već su se kovali planovi o daljnjim obnovama, drugim i duljim boravcima ovdje, provođenju mirovine…

Priča nekada davno započeta na Bililu nastavlja se ne samo uređenjem objekta nego ljubavlju novih generacija za svoje mjesto, svoju prošlost, a budućnosti nema bez sjećanja na vremena koja su prošla i koja su sve nas iznjedrila.

Radujemo se ovakvim poduhvatima i ovakvoj ljubavi, a na svu sreću sve je više takvih u Rami, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini. Rodni kraj se ne zaboravlja ma kakve okolnosti nas odvele u bijeli svijet.