BIVŠI VATRENI: ‘ZBOG TOGA ŠTO MI JE NAPRAVIO LUIS SUAREZ SKORO SAM OSTAO INVALID ZA CIJELI ŽIVOT!‘
Joey Didulica je 43-godišnji bivši čuvar mreže i javio se iz Geelonga, lučkog grada u australskoj državi Victoriji, 70-ak kilometara udaljenog od Melbournea. Tamo je rođen, tamo ponovno živi od kraja 2011. Veza je bio Jure Burić, dugogodišnji dopisnik SN iz Beča. Didulicina supruga Kata je porijeklom iz Rame, iz obitelji Džidžić.
Joey Didulica je 43-godišnji bivši čuvar mreže North Geelong Warriorsa, Melbourne Knightsa, Ajaxa, Germinal Beerschota, Austrije Beč i AZ Alkmaara. Australski vratar koji je četiri puta branio vrata hrvatske reprezentacije.
– Baš se vraćam sa sinovljeve utakmice, dobili su 30:0. Oba sina mi treniraju nogomet, 13-godišnji Lukas i dvije godine mlađi Nicholas. Nisu vratari, veznjaci su. I obojica su iznimno talentirani – priča ponosni otac.
Joey Didulica karijeru je okončao 2011. u AZ Alkmaaru nedugo nakon 34. rođendana. Vratio se krajem te godine u Australiju i više se nije vraćao.
– Nakon brojnih ozljeda odlučio sam reći dosta. U Australiji se razboljela majka moje supruge. Supruga Kata se vratila s djecom, a ja sam uskoro potom krenuo za njima, tada sam prelomio. Skoro je devet godina prošlo otkako sam otišao iz Europe. Nadam se da ćemo uskoro kao obitelj ponovno u Hrvatsku, samo da ova korona više prođe.
Svi bi htjeli biti Hrvati
Čime se bavi devet godina nakon završetka profesionalne karijere?
– Radim u australskom nogometnom sindikatu. Upisao sam i povijest i filozofiju na Deakin Universityju, sljedeće godine trebao bih i službeno postati filozof Didulica, ha, ha… Najdraže od svega mi je ipak rad s djecom u klubu North Geelong Warriors, koji se nekad zvao North Geelong Croatia.
Imamo iznimno talentiranu djecu, uz mene tu je i Josip Skoko, nekadašnji veznjak Hajduka, koji je kao i ja krenuo u ovom klubu. U klubu su većinom Hrvati, ali ima i igrača drugih nacionalnosti. Svi bi danas u nogometu htjeli biti Hrvati, ha, ha…
Ne treba posebno naglašavati da mu je hrvatska reprezentacija svetinja.
– Cijela Australija živjela je s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu 2018. Geelong je tih mjeseca dana cijeli bio crven-bijeli-plavi. Hrvatska reprezentacija je u Rusiji je spojila Hrvate iz cijelog svijeta, svi smo zajedno disali za nju. Bilo je to nevjerojatno, nešto uistinu posebno.
S Hrvatskom je i sam bio na dva velika natjecanja, na Euru 2004. i na SP-u 2006. No, branio je na samo četiri utakmice, sve su bile prijateljskog karaktera. Pod Barićem 2004. protiv Makedonije, pa pod Kranjčarom 2006. protiv Južne Koreje, Hong Konga i Austrije.
Stipe Pletikosa i Tomislav Butina imali su prednost.
– Mislim da sam zaslužio više utakmica, vjerujem da sam bio dovoljno kvalitetan da branim češće, 2006. sam bio najbolji vratar Austrije, rušio sam tamo sve rekorde… Ali dobro, što je tu je.
Oprostio se od reprezentacije sa samo 29 godina nakon SP-a u Njemačkoj.
– Prešao sam u AZ Alkmaar gdje me doveo Louis van Gaal. Govorio mi je da se koncentriram na klub, pitao me ima li smisla odazivati se pozivu reprezentacije kad tamo neću braniti, da tako samo gubim vrijeme. Vidio sam i sam da ću teško dobiti priliku i odlučio sam se povući.
Možda nisam to trebao napraviti, jer je za izbornika došao Slaven Bilić, koji bi mi možda dao šansu. No dobro, ne žalim za svojim odlukama, možda bih neke sada promijenio, ali to je život.
Je li mu možda žao što je izabrao Hrvatsku, a ne rodnu Australiju?
– Ma ne, ma kakvi. Jedna utakmica za Hrvatsku je kao tisuću za Australiju. Više vrijede ta četiri nastupa nego ne znam što. Stvarno volim Australiju, ali Hrvatska je nešto drugo. Nešto čudesno. Australci nam ne zamjeraju što je naš izbor Hrvatska, oni ne mogu shvatiti tu našu zaluđenost.
Istina, možda smo malo ludi, ali to je tako kad naši roditelji od djetinjstva obavljaju “brainwashing” Hrvatskom. Moje srce kuca samo za Hrvatsku, to se riječima ne može opisati. Za Hrvatsku se ide glavom kroz zid. Dignem svoju vratarsku majicu Vatrenih u zrak i kažem “hvala ti Bože što si mi dao priliku nositi ovaj dres”.
Nedostaje mi Europa
Posebni su ti australski Hrvati…
– Gledajte, počeo sam igrati s pet godina u klubu koji se zvao North Geelong Croatia, potom prešao u klub koji se zvao Melbourne Croatia, a sada je Melbourne Knights. Od malih nogu samo – Hrvatska. Ništa se nije promijenilo ni dan-danas. Svi naši klinci u Australiji žele biti Luka Modrić, Ivan Rakitić…
Čuje li se s nekim bivšim suigračima iz svog vatrenog doba?
– Povremeno, ali ni sa kim češće. Znam, trebao bih možda pojačati te kontakte, no fizički i vremenski odvojenom ovdje u Australiji nije mi lako. Sada je u Geelongu deset sati više nego u Hrvatskoj, velika je to razlika, teško se pohvatati. Da sam tamo bilo bi drugačije.
Nedostaje mu kontinent na kojem je kao nogometaš zarađivao od 1999. do 2011.
– Uh, fali mi Europa, baš bih se volio vratiti. U Australiji je drugačije, kriket, plivanje, to su neki od sportova koji su kod njih u prvom planu, nogomet je daleko od takve popularnosti. Nedostaje mi jako taj nogometni život.
Ozbiljne posljedice
Kad se osvrne, zadovoljan je onime što vidi. Ima i na što biti ponosan. Prvenstvo i Kup s Ajaxom, prvenstvo i dva Kupa s Austrijom Beč, prvenstvo i Superkup s AZ Alkmaarom.
– Bio sam na Euru, bio sam na Svjetskom prvenstvu, ma nisam mogao ni sanjati takvu karijeru. Do moje 21. godine kad me Ajax doveo iz Melbournea nikad u klubu nisam imao trenera vratara, a u Australiji smo trenirali tek par puta tjedno i to nakon što je većini igrača završilo radno vrijeme.
Nije to imalo veze s profesionalizmom, igrao sam zajedno sa zidarima i momcima iz drugih profesija. I onda svi ti uspjesi u Europi. Velike stvari za dečka iz Geelonga, a tko zna što bih sve postigao da 2006. nisam imao taj veliki peh, dobio težak udarac u glavu…
Te ozljede glave posebno su poglavlje u karijeri Joeya Didulice. Sam kaže da je u karijeri više od 20 puta pretrpio potres mozga.
– To je problem u nogometu s kojim se trebamo svi zajedno posebno pozabaviti. Svako jutro imam glavobolje, nakon nekog vremena teško mi je pričati, gubim koncentraciju, prekrije me magla i ničega se više ne mogu sjetiti, smeta mi sunce pa stalno nosim sunčane naočale, reagiram na zvukove.
Ako je bio naporan dan, legnem već oko 8 ili 9 sati navečer, jer budem iscijeđen. Ne kažem da sam bio Einstein, ali u školi sam imao dobre rezultate, ha, ha… Osjećam da sam drugačiji nego prije, mislim da moj mozak ima posljedice zbog tih udaraca, teže mi je procesuirati informacije. Svjestan sam da više nikad neću biti isti kao prije 2006. godine.
Prepričava Didulica što se tada zbilo.
– Van Gaal me doveo u AZ Alkmaar i u 8. kolu u listopadu protiv PSV Eindhovena Jason Čulina je opalio loptu i pogodio me u glavu. Bio sam bez svijesti, a kad sam se probudio nisam prepoznao suprugu, niti znao da imam djecu, a pričao sam njemački. Nakon toga skoro dvije godine nisam branio, sve do 2009. kad smo postali prvaci.
Na kraju te sezone obranio sam protiv Ajaxa kazneni udarac Luisu Suarezu, koji me potom pogodio koljenom u glavu. Kao da mi je nešto puklo u glavi. Nisam osjećao ruku, imao sam problema s leđnom moždinom, skoro sam ostao invalid za cijeli život. Vratio sam se i nakon toga, zadnje utakmice odradio krajem 2010.
Jednom sam se digao iz kreveta, nisam mogao hodati, nosili su me u bolnicu gdje sam bio tri tjedna. Bio sam na operaciji u Australiji, mislio sam se, budala, ponovno vratiti nogometu. Srećom nisam, ozbiljne su to stvari. Potres mozga može te pratiti do kraja života.
Na kraju smo se vratili na početak razgovora i ljepšu temu. Sinovi su Joeyeva šansa za povratak na Stari kontinent?
Čekam poziv Dinama
– Apsolutno. Imaju kvalitetu, vidjet ćemo što će vrijeme donijeti pa ako ih put odvede u Europu, eto i mene s njima. Čekam samo poziv Dinama da dođu u Maksimir…
Iskreno se nasmijao, ali u svakoj šali je i dio istine. Ne bi mu bilo krivo da sudbina njegovim momcima odredi upravo takav nogometni put.
– Pozdrav svima u Lijepoj Našoj, nadam se da se uskoro vidimo – poručio je Joey Didulica s drugog kraja svijeta, iz skoro 10.000 kilometara udaljenog Geelonga.
Jure Burić, Sportske novosti
